Patrik Macek/PIXSELL

Paradoks hrvatske politike

Autor: Jure Zovko

Marić mlađi je, vjerojatno, očekivao da će kao ministar financija nekom vrstom reprogramiranja uspjeti neprimjetno zakrpati najveće rupe u proračunu Agrokora. Te u dogovoru s vjerovnicima držati Agrokor iznad vode. No, u tome ga je, čini se, spriječila nepromišljena izjava njegova šefa u pogledu pitanja integracije istočnih dijelova Ukrajine, po uzoru na hrvatski model reintegracije okupiranoga teritorija, što je žestoko razljutilo ruski politički vrh

Umjesto konzistentnosti i argumentirane suvislosti, u hrvatskoj politici sve više dominira načelo paradoksa, kao temeljni princip političkoga djelovanja i odlučivanja. Vlada, koja je najavila europski zaokret, u praksi potvrđuje da smo još uvijek čvrsto ukorijenjeni na brdovitom Balkanu, jer su balkanski marifetluci postali neizostavna odrednica izvršne vlasti. Teza o vjerodostojnosti u politici, sve više se potvrđuje kao isprazna demagogija predizborne retorike, koja još živi samo u sjećanju izigranih birača.

Umjesto pozitivnih rezultata nakon pola godine vladavine Plenkovićeve vlade, građani polako počinju ubirati plodove djelovanja nestručnih i nekompetentnih ministara. Negativne posljedice rezultirat će dodatnim padom standarda građana, što će samo povećati egzodus mladih i stručnih osoba koje ne vide svoju budućnost u zemlji u kojoj se ne nudi ništa, osim ispraznih obećanja. Svita nestručnih ministara svojim nemarom pridonijela je nastavku kontinuiteta urušavanja hrvatskog gospodarstva. Pomisao da smo dosegli najnižu točku, da ne može biti gore, demantirana je ovih dana novim šokantnim vijestima koje su na prvi pogled imale oblik “prvoaprilske šale”. Nekako bismo se najradije otrijeznili od ovog neobičnog mamurluka uvjetovanog grotesknim političkim igrokazom, ali postajemo svjesni da je to naša turobna realnost od koje ne možemo pobjeći.

Pođimo redom. Ministar financija u Karamarkovoj i Plenkovićevoj vladi bio je jedan od najutjecajnijih menadžera u posrnulom koncernu Agrokor. Gospodin Zdravko Marić, prije devet mjeseci nuđen je naciji kao optimalno rješenje za predsjednika hrvatske Vlade, predstavljen kao vrstan i dokazan stručnjak, menadžer s rezultatima. Isti taj ministar, danas rezolutno niječe da je odgovoran za propast Agrokora, da je, sačuvaj Bože, bio involviran u lažiranje financijskih izvješća o poslovanju Agrokora. Nakon što je prvi zamjenik izvršnog direktora ruske banke VTB, Jurij Solovjev, dao svoju dijagnozu problema u Agrokoru, da su, naime, nastali “zbog nepravilnosti u vođenju poslovnih knjiga, za što su odgovorni vlasnici i menadžment i to u dužem vremenskom razdoblju”, ministar financija bi trebao izaći u javnost s točnim podatcima ili – podnijeti neopozivu ostavku. Poznato je, međutim, da ministri u Hrvatskoj obično ne podnose ostavke jer još nije zavladala svijest o etičnoj odgovornosti, niti postoji etabliran institucionalni moral. Predsjednik Vlade, Plenković, očito ne želi razriješiti svoje osporavane ministre, jer još uvijek živi u uvjerenju da svojim biračima može prodati priču o timu okupljenih stručnjaka u Vladi koji će izvući zemlju iz dreka.

Velik iskorak obećan je građanima u području napretka znanosti i obrazovanja u kontekstu europskoga zaokreta, no i vrapcima na krovovima je jasno da s najosporavanijim ministrom u Vladi, to nije moguće ostvariti. Zbog nagomilanih afera, dr. Pavo Barišić, postao je nedvojbeno najveći Plenkovićev promašaj, pa danas prevladava mišljenje u krugovima lijevih i desnih intelektualaca, da će četvrti filozof u ministarskoj fotelji ostati zapamćen jedino po nespretnim demantijima i obranama vlastitog lika i djela. Umjesto europskog zaokreta, dobili smo sijaset balkanskih marifetluka kojima nije mjesto u civiliziranom društvu, ali su u Hrvatskoj normalna pojava.

Slično je i sa Zdravkom Marićem, ministrom financija koji bi uskoro trebao postati prva violina u orkestru nepopularnih ministara. Marić mlađi je, vjerojatno, očekivao da će kao ministar financija nekom vrstom reprogramiranja uspjeti neprimjetno zakrpati najveće rupe u proračunu Agrokora. Te u dogovoru s vjerovnicima držati Agrokor iznad vode. No, u tome ga je, čini se, spriječila nepromišljena izjava njegova šefa u pogledu pitanja integracije istočnih dijelova Ukrajine, po uzoru na hrvatski model reintegracije okupiranoga teritorija, što je žestoko razljutilo ruski politički vrh. U političkoj diplomaciji postoji pravilo da se ne puca topovima na vrapce, pa su na Plenkovićev prijedlog integriranja istočnih dijelova Ukrajine, reagirali samo neki od nepoznatih aparatčika iz ruskog Ministarstva vanjskih poslova. Kazna za nepromišljeni Plenkovićev istup u Kijevu, prepuštena je gazdi iz Sberbanke, koja je glavni vjerovnik posrnulog hrvatskog gospodarskog koncerna. Građanima je u međuvremenu postalo jasno da Hrvatskom ne upravljaju političari koje su izabrali na demokratskim izborima nego, zapravo, strane banke kod kojih su zadužene hrvatske tvrtke. Građani će naučiti nove engleske izraze, kao što je bio slučaj s terminom “standstill”, te imena kriznih i stečajnih upravitelja koje su imenovale strane banke. Antonio Alvarez III., novi šef Agrokora, najveće hrvatske kompanije koja je uništila sve sitne poduzetnike u proteklih desetak godina s opravdanjem da pridonosi razvoju gospodarstva u Hrvatskoj, imat će, vjerojatno, veću autonomiju odlučivanja od svih ministara koji su izravno i neizravno povezani s financijama i gospodarstvom. Naravno, sve u interesu gazde iz Moskve.

Plenkoviću se sve više sužava prostor političkog djelovanja. Budući da nam se polako približava grčki gospodarski scenarij, ekonomski stručnjaci smatraju da će Zdravko Marić, zbog svog iskustva lažiranja financijskih izvješća, biti glavni Plenkovićev igrač u prikazu financijskog stanja u državi za šefove u Bruxellesu. To će samo još više ojačati svijest da ćemo treću obljetnicu ulaska u Europsku uniju proslaviti kao najvjerniji vazali političkih gazda u Bruxellesu, koji su svjesno dokinuli svoju političku subjektivnost i autonomnost, kao zemlja koja je ostala bez radno sposobnog stanovništa.

Imenovanje prevrtljivog Drage Prgometa HDZ-ovim kandidatom za gradonačelnika Zagreba, nije više stvar paradoksa, nego potvrda kontinuiteta šurovanja s Milanom Bandićem. U tom kontekstu odlučilo je Predsjedništvo HDZ-a da treba odstraniti sve potencijalne čimbenike smetnje, poput kandidatkinje Brune Esih i njezinog političkog mentora, dr. Zlatka Hasanbegovića. Tek tako će broj glasova koji dobije HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba, biti negdje u visini prijelaza izbornog praga, dok će gradonačelnik Bandić slavodobitno ući u drugi krug kao kandidat koji je, ipak, najprihvatljiviji biračkom tijelu desnice. Poznato je da se Bandić kao bivši socijaldemokrat nikada nije odrekao svojih političkih svjetonazora, pa je razumljivo da će za njega glasovati jedan dio nezadovoljnika iz Socijaldemokratske partije, jer se čelništvo njihove stranke nije usudili ući u bitku za gradonačelnika s vlastitim predloženikom, nego su svoga kandidata pronašli kod dezorijentiranih HNS-ovaca. Stvari se u pogledu izbora zagrebačkog gradonačelnika odvijaju na način, da će popularni graditelj fontana, gradonačelničku fotelju napustiti tek kad se preseli na Mirogoj.

Istup dr. Drage Prgometa kod Ace Stankovića u emisiji Nedjeljom u dva, ne služi mu na čast. Prigovor članu Predsjedništva HDZ-a, dr. Zlatku Hasanbegoviću, da tijekom rata nije bio dragovoljac, nego je “svoje domoljublje sveo na uslikavanje s posuđenim braniteljskim kapama na obali”, zapravo, će najviše naškoditi imidžu stranke na vlasti, jer potvrđuje da su odnosi među članovima Predsjedništva HDZ-a, poput rogova u vreći. Ako Prgomet ima doista potporu vrha stranke u koju se vratio, svejedno da li iz ljubavi ili iz interesa, onda je u jednoj od najgledanijih HRT-ovih emisija trebao nastupiti kao gospodin čovjek za koga se zna da je bio branitelj, da je trpio pod Karamarkovom autoritarnošću, da je napustio HDZ s intencijom da se makne Karamarka, da je kao član Mosta zagovarao koaliciju Mosta s Milanovićem jer je znao da jedino tako Andrej Plenković može doći na čelo HDZ-a, pobijediti na demokratskim izborima, te postati predsjednik Vlade. Logika djelovanja dr. Drage Prgometa na političkoj sceni, običnom smrtniku može izgledati kao skup paradoksalnih postupaka, no dobro upućeni vide u njoj složeni dijalektički proces u kojem su suprotnosti objedinjene sa svrhom da se postigne više cilj. Nejasno je, međutim, zašto ide đonom na dr. Hasanbegovića i njegovu posuđenu braniteljsku kapu sa suspektnim obilježjem. Prgomet, očito, želi diskreditirati Hasanbegovića i njegovu kandidatkinju koju, navodno, podržavaju građani s ruba ekstremne desnice. A znamo da takve danas osuđuje civilizirana Europa i odlučno se bori da nestanu s političke pozornice.

Dva sata kasnije, u jednoj drugoj emisiji, gospodin Prgomet je demantirao samoga sebe, izjavivši da “Hasanbegović nije podržao Brunu Esih, to je bio samo komentar.” Teško je predvidjeti kojim će putem ići predizborna kampanja HDZ-ova kandidata za gradonačelnika Zagreba, ali je neosporno da će to biti neka vrsta marksističke dijalektičke recepcije Hegela po načelu “teza, antiteza… sinteza”. Pa, opet ispočetka.

Nije puno bolja situacija ni s Božom Petrovom, predsjednikom Hrvatskog sabora, uoči donošenja zakona koji je u javnosti postao poznat kao “Lex Agrokor”. Obični građanin Božo Petrov, hegelovski inzistira na institucionalnoj moralnosti, pa sukladno tome podnosi kaznenu prijavu DORH-u protiv gospodina Todorića koji je uništio “male poduzetnike”, uživao naklonost i potporu države u proteklih dvadesetak godina. Unatoč svemu tome nalazi se pred ponorom bankrota. Istodobno, Božo Petrov kao predsjednik Hrvatskog sabora želi da se pod hitno donese zakon “Lex Agrokor” kojim se treba sve to staviti pod kapu legalnosti – da bude vuk sit i koze na broju.

Autor: Jure Zovko

ZADNJE VIJESTI