Flickr
Flickr

Na Zapadu ništa nova

Autor: Jure ZOVKO / 7Dnevno / 21. listopada

Šokantno je da na slovenskom teritoriju još uvijek stoji ploča s natpisom “Republika Slovenija EU”. Dragi Slovenci su zaboravili da granica EU-a počinje daleko južnije, a da je ova ploča slika bahatluka, primitivizma koji ne priliči civiliziranom svijetu

Otkako je njemački književnik, pacifist Erich Maria Remarque 1929. godine objavio svoj autobiografski roman “Na Zapadu ništa nova”, pojam Zapad dobio je jedno novo semantičko obilježje. U jeku oduševljenja za Prvi svjetski rat gimnazijalac iz Osnabrücka Remarque, nakon što je postao punoljetan, javio se kao dragovoljac za njemački Wehrmacht. Poslan je na zapadnu frontu gdje je ubrzo po dolasku pogođen krhotinama granata. Ostatak rata proveo je na liječenju u vojnoj bolnici u Duisburgu. Desetak godina kasnije Remarque je svome ratovanju dao umjetničku dimenziju, napisavši jedno od najznačajnijih književnih djela s pacifističkom intonacijom. Remarqueov roman “Na Zapadu ništa nova“ preko noći je postao svjetski brend, simbol pacifizma i borbe protiv imperijalizma. Godinu dana kasnije američki redatelj Lewis Milestone snimio je čuveni film s istoimenim naslovom prema Remarqueovom romanu za koji je dobio Oskara. Znakovito je da Erich Maria Remarque nažalost nije dobio Nobelovu nagradu za svoje književno stvaralaštvo, iako je roman “Na Zapadu ništa nova” već 1931. godine bio nominiran za dodjelu ove najprestižnije nagrade. Hajka nacista protiv nominacije Remarquea dobrano je pridonijela još većoj popularizaciji romana u svijetu.

Ovih dana smo mogli pročitati kako je popularni američki kantautor popularne glazbe Bob Dylan, koji je svirao folk, country, blues i nešto gospela, dobio Nobelovu nagradu za književnost. Utemeljitelj Nobelove nagrade Alfred Nobel oporučno je napisao da zaklada koju je osobno osnovao svake godine po mogućnosti treba dodijeliti nagrade “osobama koje su u protekloj godini najviše pridonijele čovječanstvu u pogledu opće koristi”. Od kamata na položenu glavnicu svake godine daje se Nobelova nagrada za fiziku, kemiju, medicinu, književnost i mir u iznosu od gotovo milijun eura. Od 1969. Švedska kraljevska banka je u spomen na Nobela utemeljila nagradu za ekonomiju koja se daje zajedno s ostalim Nobelovim nagradama.

Odluka Švedske akademije da ove godine nagradu za književnost dodijeli kantautoru Bobu Dylanu izazvala je različite reakcije. Ozbiljniji kritičari iz ozbiljnijih novina i portala uglavnom su se negativno izjasnili o odluci gospode iz Švedske akademije, uz primjedbu da je nagrada uvreda za sve umjetnike koji su svoj život posvetili književnosti. Kriza duha, dezorijentiranost u pogledu umjetničkih kriterija, dobar primjer loše relativizacije pojma književnosti. Ugledne njemačke novine “Frankfurter Allgemeine” prokomentirale su dosta duhovito dodjelu Nobelove nagrade za književnost Bobu Dylanu: “Pogrešna nagrada za ispravnu osobu.” Prigovori su uglavnom da se jedan žanr umjetničke izražajnosti dovodi u kontekst s vrhunskim umjetničkim djelima. Nitko ne osporava da je glazba Boba Dylana posebna vrsta poezije, s posebnim prepoznatljivim štihom. Ima li se na umu da je poezija izvorno bila blisko povezana s glazbom i pjevanjem, te da je bila njezina izvorna odrednica, onda se može naći opravdanje za ovu neobičnu odluku Švedske akademije. Sjetimo se samo mitskog pjevača i pjesnika Orfeja koji je prema grčkoj mitologiji svojom pjesmom fascinirao ne samo ljudska bića, nego životinje i biljke, zaustavljao rijeke u njihovu toku. Kršćanski oci tumačili su Orfeja kao prefiguraciju Krista, simbol naviještanja vesele vijesti prije pojave kršćanstva. U tom kontekstu veoma pohvalno o dodjeli Nobelove nagrade za književnost Bobu Dylanu izjasnio se britansko-indijski pisac Salman Rushdie, usporedivši njegovu sveprisutnu popularnu glazbu s Orfejevim pjevanjem. Bob Dylan je već nekoliko puta bio nominiran za Nobelovu nagradu, nositelj je počasnih doktorata za umjetnost i književnost dvaju eminentnih sveučilišta, američkog Princeton University i škotskog University of St Andrews s obrazloženjem da je postao glazbena ikona dvadesetog stoljeća. Bob Dylan je postao redoviti član prestižnih američkih akademija American Academy of Arts and Sciences te American Academy of Arts and Letters. Također je postao počasnim članom Berlinske akademije umjetnosti, a dobitnik je najvišeg francuskog odličja “legije časti” (Légion d’honneur) koje je utemeljio Napoleon. Njegov popularni koncert u Bologni “Knockin’ On Heaven’s Door” pred više od 300 tisuća mladih vjernika slušao je papa Ivan Pavao II. zajedno sa svojim nasljednikom, kardinalom Josephom Ratzingerom. Ratzinger se doduše nije u svojoj propovijedi složio s odgovorima na ključna životna pitanja iz Dylanove pjesme “Blowin’ in the Wind”. Ali ostala je i kod Ratzingera stanovita simpatija prema opuštenom i jednostavnom tipu s kaubojskim šeširom koji ne prestaje frapirati javnost svojom jednostavnošću. Ni gospoda iz Švedske akademije nisu se mogla oglušiti na pjevača iz Minnesote.

Svaki put kad se dogodi nešto poput dodjele Nobelove nagrade Bobu Dylanu, prisjećamo se sjajnih umjetnika koji su zadovoljili kriterije propisane Nobelovom oporukom, ali su ostali praznih ruku, kao što je bio primjerice već spomenuti Erich Maria Remarque. Remarque je mirne duše mogao biti nominiran i za Nobelovu nagradu za mir. Samo su dvojica književnika odbili primiti Nobelovu nagradu, Jean-Paul Sartre i Boris Pasternak. Pasternak je to vjerojatno učinio pod pritiskom režimskih vlasti u Sovjetskom Savezu, jer je po dobitku nagrade 1958. najprije poslao brzojav zahvalnosti, dok je četiri dana kasnije napisao da ne prihvaća dodijeljenu nagradu. Sartreu je udijeljena nagrada s obrazloženjem Švedske akademije “za njegovo djelo koje je utjecalo na naše razdoblje svojim smislom za slobodu i traganjem za istinom”. No, Sartre je odbio primiti nagradu iz osobnih razloga.

Pomisao da napišem kolumnu s naslovom “Na Zapadu ništa novo” dobio sam kad sam pokušao prijeći slovensku granicu u mjestu Kamanje koja vodi prema Novom Mestu. Granični prijelaz je od izbjegličke krize zatvoren, postavljena je bodljikava žica koja nas podsjeća na neka ružna totalitarna vremena koja želimo što prije zaboraviti. Šokantno je da na slovenskom teritoriju još uvijek stoji ploča s natpisom “Republika Slovenija EU”. Dragi Slovenci su zaboravili da granica Europske unije počinje daleko južnije, a da je ova ploča slika jednog bahatluka koji ne priliči civiliziranom svijetu.

Znakovito je da od dolaska HDZ-a s koalicijskim partnerima različitoga profila nije bilo ni jedne riječi kritike na račun ovog modernog barbarizma s bodljikavom žicom zbog koje srećom ne stradavaju ljudi, ali stradavaju životinje. Prijatelji lovci iz karlovačkog kraja iznose zastrašujuće brojke o stradaloj divljači na slovensko-hrvatskoj granici. Hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova u proteklih je pola godine tuklo baražnom vatrom po Srbiji, a ignoriralo slovenski primitivizam.

Svojedobno je duhoviti Veselko Tenžera napisao rečenicu koja je dobrano pridonijela dekonstrukciji jugoslavenske napuhanosti, a ona glasi “Fućkaš zemlju kojoj je Albanija Zapad”. A tako je bilo s bivšom Jugoslavijom. Od niza paradoksa države sa šest republika sa statusom državnosti, pet naroda, četiri jezika, tri religije, dva slovna pisma i jednom komunističkom partijom, posebnu pozornost ta je država izazivala što je imala Albaniju za Zapad. Gledajući slovensku granicu s bodljikavom žicom sjetim se ovog duhovitog hercegovačkog “kritičara opće prakse”, Veselka Tenžere.

U pogledu prijedloga sastavljanja nove vlade u koaliciji između novoga HDZ-a i staroga Mosta također ništa novoga. Most sve više djeluje uvjerljivo, dostojanstveno i sa samopouzdanjem. Ne čudi da je šef Mosta predložio iste ministre, jer je imao povjerenja u njihov dosadašnji rad. U novom HDZ-u dijametralno suprotna situacija. Neovisno o tome kako su bili uspješni, dragi, pošteni i sposobni ministri iz HDZ-ovih redova u ovom kratkom razdoblju djelovanja, šef HDZ- a rezolutno je odlučio sve ih maknuti. Posebno raduje da je među novim ministrima velik broj nekadašnjih sanaderovaca. Tu ponovno dolazi ona Remarqueova poruka: “Na Zapadu ništa nova”. Kada već nema lustracije, onda ćemo maknuti sve ministre koje je imenovao karamarksistički HDZ. Jedno od glavnih obrazloženja za takav postupak lustracije bit će pozivanje na Europu i gazdu u Bruxellesu. Razumijem da u budućoj vladi nema mjesta za Hasanbegovića, ali mi nikada neće biti jasno zašto nema mjesta za prof. Predraga Šustara u neudobnoj fotelji Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Bit će, doduše, vremena za podrobnu i sustavnu analizu smijenjenih i novopostavljenih ministara. Po djelima ćemo ih prepoznati, da parafraziram gospodina iz Nazareta. Stara mudrost kaže da je jutro uvijek pametnije od večeri, a pola godine vladavine, koliko stručnjaci predviđaju vijek trajanja sadašnje vlade, pokazat će jesu li novoizabranci bolji od smijenjenih. Bit će vremena za nove ministre i nove vlade. Stari dobri Heraklit svojedobno je rekao, a naš Petar Preradović lijepo upjesničio: „Stalna na tom svijetu samo mijena jest!“. Mislio sam samo na situaciju u Hrvatskoj gdje konstantno imamo na djelu loše kopije Zapada.

Jedna rijetka originalnost je svakako zastupnik Mosta, kolega sa Sveučilišta u Zadru, pročelnik Odjela za filozofiju docent Marko Vučetić. Zadarski filozof je nakon izbora u Sabor odlučio raditi na Sveučilištu, a volontirati u Saboru. Chapeau bas! Možda se i drugi saborski zastupnici ugledaju u njega?

Autor: Jure ZOVKO / 7Dnevno / 21. listopada

ZADNJE VIJESTI