tr.wikipedia.org
tr.wikipedia.org

Kadiköy Carsi – istanbulski putopis

Autor: Jure Zovko / 7dnevno / 16. rujna 2016.

Sekularni dio Turske, koji se posebno manifestira u urbanim dijelovima zemlje, investira neobično mnogo novca u znanstveno-kulturne manifestacije. Turska država pokazuje zavidnu organizacijsku moć, Turci vole priznanja i respekt

Azijatski dio Istanbula neposredno uz sami Bospor ima posebno privlačan urbani štih. Iako nema monumentalnih povijesnih spomenika koji plijene pozornost stranih turista iz cijeloga svijeta, kao što je slučaj sa zapadnim dijelom Istanbula, čaršija Kadiköy ima svoju dugu povijest na koju su Turci posebno ponosni. Kadiköy, koji je imao grčki naziv Kalcedon, spominje Herodot u svojim Historijama. U Kalcedonu je 451. godine održan četvrti “ekumenski” svekršćanski koncil na kojemu su jasno definirane dvije naravi u Kristu, ljudska i božanska. Stoljećima su ovdje tijekom Otomanskog carstva zajedno živjeli različiti narodi, Kurdi, Armenci, Grci, Židovi, Albanci. Nije bilo progona ni animoziteta sve do dolaska na vlast mladoturaka i uspostave Republike Turske. Najviše su stradali Armenci. O zločinu nad Armencima vode se žustre rasprave među povjesničarima, a turske vlade su se uvijek opirale raspravama o genocidu nad Armenicma, da danas uporno poriču da je uopće postojao genocid.

Mene je posebno fascinirala privačnost kafića u Kadiköyju. Razgledajući birceve na istočnoj obali Bospora, imao sam dojam da ovdje čaša u ruci ima jednu posebnu simboliku, jer predstavlja jamstvo sekularnoga otpora puzajućoj islamizaciji Turske koju vješto provodi sadašnji predsjednik Recep Tayyip Erdoğan. Dok sam još studirao u Njemačkoj neposredno nakon teheranske “Islamske revolucije”, pitao sam početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća svoje turske prijatelje studente je li sličan scenarij izvediv u Turskoj? Svi su mi tada odgovorili da je Turska sekularna država i da je tako nešto tamo nemoguće provesti. Danas bi, smatraju moji prijatelji u Istanbulu, to već bilo moguće, jer vjerojatno više od pedeset posto turskih državljanja smatra da bi šerijat bila bolja opcija od sekularizma. Budući da su kafići jedan od aspekata otpora protiv islamizacije, kao revni pristaša sekularizma bio sam veoma “aktivan” u obrani ovih vrijednosti koje dominiraju u civiliziranom svijetu. Tijekom boravka u Istanbulu saznao sam da su pučisti u srpnju ove godine, između ostalog, pucali u osobe u kafićima koje su “konzumirale alkohol”, nazvavši ih “europskim svinjama”. Tijekom razgovora po turskim bircevima uvjerio sam se da je Erdoğan ipak manje zlo od klerika Fethulla Gülena koji je pokušao provesti vojni udar prije dva mjeseca.

Kao nigdje drugdje u Istanbulu, obično, dobijem osjećaj koliko je opušteno druženje po kafićima sastavni dio demokratske kulture, gdje se iznose različita gledišta i mišljenja, gdje još nije zavladala zabrana zapadnjačkih poroka koji nisu po volji Proroka. Moji istanbulski prijatelji Enver Orman, Miray Yazgan Yalkin i Berk Özcangiller pozvali su me da s njima u jednom od najpoznatijih birceva u u Kadiköyju pogledamo tekmu između Hrvatske i Turske. Prijatelj iz Bešiktaša Cinar Gursoy htio je pak da dođem k njemu u europski dio Istanbula da se tamo zajednički proveselimo, neovisno o ishodu tekme. Turci su ludi za nogometom, kod njih nema otpora ni bojkota kao u Hrvatskoj, iako većina smatra da je izbornik Fatih Terim Erdoğanova produžena ruka. Rijetko kada je božica Fortuna bila naklonjena nekoj ekipi kao što je bio slučaj s turskom repkom na sablasno praznom maksimirskom stadionu te večeri: četiri vratnice i nekoliko promašenih „mrtvaca“.

U kultnom pubu The Harp Irish Pub pili smo vrsna piva iz zapadnoeuropskih zemalja i raspravljali o filozofiji. Obično kad dolazim u neku zemlju, pijem pivo lokalne proizvodnje, no to mi nije pošlo za rukom prve večeri moga boravka u Istanbulu. Vrsni turski pivopije inzistiraju na kvaliteti. Znakovito je da je u urbanim dijelovima normalno vidjeti istanbulske ljepotice s čašom piva u ruci kao znak zalaganja za emancipaciju žene u društvu. Erdoğanovo mišljenje da je zadaća i obveza žene rađati što više djece, očito ne prolazi u urbanim dijelovima Turske. Za razliku od piva, vino je ovdje ipak preskup luksuz za običnoga smrtnika. U turskim bircevima nema povišenih tonova ni nereda, zapravo vlada jedna zavidna opuštena atmosfera ležernosti. Upravo u takvoj situaciji ostanete iznenađeni ostvarenim učinkom kad vam konobar donese račun. Nazdravio sam turskim prijateljima kada je hrvatska repka povela, oni su meni uzvratili istom mjerom kada su Turci izjednačili.

Iako se konferencija naše filozofske akademije Institut international de Philosophie pod naslovom „Međunarodni filozofski dani“ održavala na sveučilištu Maltepe, većina predavanja bila je u centru za kulturu (Caddebostan Kulture Merkezi) u Kadiköyju. Kad čovjek dođe u jedan takav centar gdje je na filozofskim predavanjima bilo prisutno petstotinjak ljudi, ostaje zapanjen fascinantnom organiziranošću. Svatko tko je htio, mogao je dobiti slušalice za simultani prijevod. Sekularni dio Turske, koji se posebno manifestira u urbanim dijelovima zemlje, investira neobično mnogo novca u znanstveno-kulturne manifestacije. Tako je bilo prije četiri godine kada smo organizirali međunarodni Hegelov kongres u Bešiktašu. Turska država pokazuje zavidnu organizacijsku moć, Turci vole priznanja i respekt. Jedini je problem što smo morali tijekom vožnje od hotela do kulturnog centra veliki dio vremena provesti u istanbulskoj gužvi. Tom prigodom smo mogli vidjeti velike izvješene propagandne plakate potpore izvanrednim mjerama koje je uveo Erdoğan. Poruka s plakata «Suverenitet pripada narodu» podsjećala me je na totalitarna vremena kada smo se zaklinjali u razvikane parole i poštapalice, a takvih po turskim ulicama i strogo kontroliranim medijima ne manjka.

Navodno se u Turskoj kod posjetitelja sa Zapada javlja neobičan osjećaj religioznosti. Već sam prije četiri godine u kolumni «Plava ruža Istanbula» pisao da je poznati holivudski glumac Liam Neeson imao neobičan osjećaj religioznosti tijekom boravka u Istanbulu. Na početku mu je imamov poziv na molitvu, koji je svakoga dana pet puta dnevno dolazio iz više od tri tisuće istanbulskih džamija, užasno išao na živce. No nakon dvotjednog slušanja imamovog poziva na molitvu pobudio se u njemu nutarnji glas i želja da prijeđe na islam. Liam Neeson, doduše, nije prešao na islam, ali mu je u duši ostala duboko pohranjena slika impresivne islamske religioznosti.

Kod mene se javio neobičan osjećaj religioznosti dok sam uživao u hotelu Marmara s pet zvjezdica. Osjećao sam se nekako poput židovskog psalimsta koji je zahvaljivao molitvom “Gospodin je pastir moj, ni u čemu ne osudjevam… Noćujem u hotelu s pet zvjezdica. Besplatno blagujem delicije vrsne u najskupljim restoranima. S ‘kirmizi sarapom’ krijepim dušu svoju… raki i bira utjeha su moja… Neka mi se jezik za nepce prilijepi, ako se odreknem sekularizma svoga.» Naravno da sam svoje predane molitve prenio i turskim prijateljima koji su imali visok stupanj tolerancije za moju «religioznost».

Kurdi su posebna priča moga istanbulskog boravka. U jednoj od napornih diskusija rekao sam da se pri raspravi o ljudskim pravima trebaju također razmotriti i prava naroda. Spomenuo sam, razumljivo Kurde, njihovo pravo na jezik, kulturu, kulturnu autonomiju. Ostaje otvoreno pitanje hoće li ta borba za autonomiju završiti jednoga dana stvaranjem slobodnog «Kurdistana». Kad sam tijekom druženja s kurdskim studentima uz «raki» saznao da Kurdi posebno simpatiziraju Hrvate i njihovu borbu za državnu samostalnost, postali smo nerazdvojni pajdaši. Padale su fotke i zamolba za novim druženjima što je s vremenom postajalo sve teže podnijeti. Kao moderator na konferenciji indirektno sam se osvrnuo na uvedeno izvanredno stanje citiravši poznatu Ciceronovu izreku: “Inter arma silent musae”. Preveo sam to slobodno s aluzijom na “Erdoğanove izvanredne mjere”, “tijekom izvanrednog stanja ugrožena su ljudska prava”.

Zbog smrti u obitelji morao sam napustiti Istanbul prije nego što sam planirao. Otpali su posjeti povijesnim spomenicima, vožnja Bosporom, večera na brodu. Turski organizatori su pokazali visok stupanj sućuti i solidarnosti. Stavili su mi na rasplaganje vozača i automobile. U automobilu sam proveo gotovo četiri sata tijekom vožnje od kulturnog centra do hotela, te od hotela do zračne luke Ataturk. Gužve su razumljive jer je vikend, a u ponedjeljak je blagdan Kurbam bajram koji se u Turskoj slavi četiri dana. Prijatelj Berk Özcangiller proveo je cijelo vrijeme četverosatne vožnje sa mnom oprativši me do sigurnosne kontrole.

Konferencija u Istanbulu ostat će zapamćena i po odlasku Bernarda Bourgeoisa, glavnog tajnika akademije Insitute International de Philosophie . Ugledni francuski hegelovac ove je godine navršio 87 godina. U Istanbulu je održao svoje završno predavnje u kojem je naglasio potrebu intenzivnijeg angažmana filozofa za humanizam i sekularizam, za društvo kultivirane civiliziranosti. Cijelo je vrijeme aludirao na izvanredno stanje, iako nije izrijekom spomenuo Erdoğana ni njegov obračun s intelektualcima. S Bourgeoisom sam izvrsno surađivao u proteklih devet godina. Imao sam dojam da me je nekako iza kulisa gurao na ključne pozicije u Insitute International de Philosophie. Merci, cher Monsieur Bourgeois.

Autor: Jure Zovko / 7dnevno / 16. rujna 2016.

ZADNJE VIJESTI