Tomislav Miletic/PIXSELL
Tomislav Miletic/PIXSELL

Je li moguća Vlada s europskim štihom?

Autor: Jure Zovko

To ne ovisi samo o novom vodstvu HDZ-a, nego i o Mostu. Plenković sada može nastaviti započeti proces europeizacije HDZ-a, ali i državnih institucija. Jedan od glavnih problema bit će svjetonazorsko razmimoilaženje s moćnicima iz vlastite stranke. Stoga će stranku kontrolirati pomoću uspješne vlade

Novom vodstvu HDZ-a pruža se jedinstvena prilika da nakon pobjede na parlamentarnim izborima provedu europeizaciju stranke. To neće ići tako jednostavno, jer u stranci još uvijek dominiraju “stare strukture” koje na Bruxelles gledaju s nepovjerenjem i skepsom. Kada je četvero HDZ-ovih europarlamentaraca početkom lipnja ove godine otvoreno podržalo Vladu Tihomira Oreškovića, a od HDZ-ovih zastupnica i zastupnika u Hrvatskom saboru zatražilo da glasuju “po savjesti i na dobrobit Hrvatske”, a ne po naredbi vrhuške stranke, neočekivano je na političku pozornicu stupila nova politička ekipa, koja je uskoro preuzela najmoćniju konzervativnu stranku u Hrvatskoj. Argument europarlamentaraca bio je u tom trenutku jasan i razložan: neprimjereno je izglasavati nepovjerenje Vladi kojoj se dalo povjerenje prije pet mjeseci, a koja uživa simpatije Europske unije.

Nakon uvjerljive pobjede na parlamentarnim izborima Andrej Plenković je danas u poziciji da može nastaviti sa započetim procesom europeizacije HDZ-a, ali i državnih institucija. Sljedeći će korak svakako biti odabir stručnih i kompetentnih ministara s europskih štihom koji će preuzeti odgovornost za upravljanje državom u teškoj gospodarskoj situaciji. Plenković kao budući premijer neće imati previše vremena baviti se reformom HDZ-a. Njegov recept je već prepoznatljiv: stranku će kontrolirati pomoću uspješne i učinkovite vlade.

Plenković će sada nakon sjajne pobjede vjerojatno imati najveći otpor u vlastitoj stranci, jer će se javljati gladijatori koji su “krvavili” na terenu dok je on uživao u bruxelleskim privilegijama. Iako je njihov prividni glasnogovornik trenutačni tehnički ministar kulture dr. sc. Zlatko Hasanbegović, siva eminencija nezadovoljnika je Plenkovićev zamjenik Milijan Brkić zvani Vaso, koji je s posljednjeg mjesta na izbornoj listi preferencijalnim glasovima ušao u Sabor. Ostaje otvoreno pitanje hoće li Plenković sa suradnicima uopće krenuti u čišćenje HDZ-a od nagomilanoga taloga balkanskih marifetluka koji su proteklih godina postali prepoznatljivo obilježje stranke. Pokušaj marginalizacije moćnih struktura koje su Plenkovića pokušale koristiti kao finu masku prljavog političkog teatra neće ići baš jednostavno.

Parlamentarni izbori su tu uvelike išli na ruku novom vodstvu HDZ-a. S političke scene su nestali pravaši pa je pitanje koaliranja s pouzdanim partnerom iz Karamarkova vremena postalo svršeno prošlo vrijeme. Šteta da su polupismeni banauzi od Parage do Tepeša upropastili jednu ideju liberalnoga domoljublja koju je zagovarao Ante Starčević, gorljivi pristaša Francuske revolucije. Od trajne napasti koaliranja s “premijerom Bandićem” Plenkovića su spasili mostovci rekavši jasno i glasno “no pasarán”. Time se konačno pruža prilika da se idućeg proljeća HDZ konačno odluči za izbor jakog kandidata koji bi mogao ozbiljnije ugroziti ponovni izbor Milana Bandića za gradonačelnika Zagreba. Da odluka manjinaca hoće li ili neće biti koalicijski partneri buduće vlade bude jednostavnija, pobrinuo se genijalni Zoran Milanović izjavom da su “Srbi šaka jada”. Milorad Pupovac takve stvari ne oprašta i ne zaboravlja, a ima također istančano političko pamćenje da mu je džep bio puniji dok je koalirao s omraženim desničarima. Pupovčeve ulizivačke izjave divljenja budućem premijeru gotovo su na granici pomanjkanja pristojnosti.

Plenkoviću će jedan od glavnih problema biti svjetonazorsko razmimoilaženje s moćnicima iz vlastite stranke. Vasu Brkića će teško moći izolirati, jer ima jako uporište kod običnog, priprostog HDZ-ovog birača. Tu će vjerojatno Plenkovićev promidžbeni tim primjenjivati Karamarkove metode obračuna s Vasom Brkićem, potežući s vremena na vrijeme pitanje plagiranja diplomskog rada što je svakako neprihvatljiva pojava za civilizirano društvo. Brkić će nastaviti djelovati u stranci sa stigmom plagijatora, a pitanje je kako će mu biti udobno to što će morati sjediti na dvije stolice te na jednoj strani biti konstruktivan prema europeiziranom profiliranju stranke, a istodobno na drugoj strani podgrijavati žeravicu nezadovoljstva kod tvrdih hadezeovaca. Hasanbegović će najvjerojatnije postati omiljeni «enfant terrible» krajnje desnice, koja još nekako pokušava zadržati urbani štih. Međutim, Hasanbegović bi morao konačno shvatiti da je njegovo imenovanje za ministra kulture izazvalo odbojna negodovanja u međunarodnim političkim i kulturnim krugovima, a u hrvatskoj javnosti diglo nezapamćenu prašinu, pa je iluzorno očekivati da će i naredne četiri godine zadržati ministarsku poziciju.

Hasanbegović bi morao shvatiti da je dospio u resor kulture kao Poncije Pilat u Apostolsko Vjerovanje. Svojim postupcima Hasanbegović je ujedinio protiv sebe hrvatsku ljevicu i desnicu u kulturi što je jedino uspjelo Željku Jovanoviću kao ministru znanosti, obrazovanja i sporta dobiti protiv sebe cjelokupnu akademsku zajednicu. Za Hasanbegovića bi najbolje bilo da se vrati struci i proširi svoj veoma uski opus iz povijesne struke te da se najprije pokuša dokazati kao povjesničar. Neviđeno je da unatoč svemu kao tehnički ministar poručuje urbi et orbi da za ministra kulture ima potporu HDZ-ovog biračkog tijela: «Još nisam sreo glasača HDZ-a koji bi imao nešto protiv toga da ostanem ministar kulture». Hasanbegović bi ipak trebao znati da je pravo glasovanja na demokratskim izborima stvar privatnosti i diskrecijskog odlučivanja te da se ne treba nužno o tome obavješćivati javnost. Poznajem jako puno birača HDZ-a koji smatraju da povjesničar Hasanbegović nije primjereno rješenje za ministra kulture. Udobna pozicija saborskog zastupnika koji može biti glasnogovornik nezadovoljnika u HDZ-u pružit će mu mogućnost da se još više profilira kao čelnik marginalizirane desnice u HDZ-u. Plenković je u međuvremenu za prvi program njemačke televizije (ARD) najavio da će počisti stranku od ekstremista i nacionalista. Sigurno pri tome nije mislio na Jandrokovića.

Jednako kao što očekujem da budući premijer neće imenovati Hasanbegovića ministrom kulture, priželjkujem da prof. Predrag Šustar ostane ministar znanosti, obrazovanja i sporta. Šustar je svojim znanstvenim profilom već dokazao da spada u rijetke filozofe u Hrvatskoj s međunarodnom afirmacijom i priznanjem. Istodobno je kao ministar pokazao hrabrost u donošenju odluka pri izboru stručnih i kompetentnih ljudi u upravna tijela i institucije koje vode brigu o razvoju znanosti i obrazovanju. Bila bi velika šteta odreći se ministra znanosti s europskim štihom i manirama akademske otmjenosti. Šustara treba ostaviti da radi u miru pa će tako najviše pridonijeti da akademska zajednica ne gleda na HDZ-ove ministre s nepovjerenjem i skepsom. Na ostanku Šustara i njemu sličnih ministara u Vladi vjerojatno će inzistirati i mostovci kako bi pokazali da su bili u pravu kada su se usprotivili nepotrebnom smjenjivanju Vlade Tima Oreškovića koje je inicirao Karamarko.

Hoćemo li imati Vladu s europskim štihom ne ovisi samo o novom, europski nastrojenom vodstvu HDZ-a, nego također i o Mostu, glavnom koalicijskom

partneru. U proteklom je razdoblju Most vješto odigrao zahtjevnu ulogu moralnog korektiva pri čemu su u pogledu kompetentnosti posebice dominirali Vlaho Orepić, ministar unutarnjih poslova te Slaven Dobrović, ministar zaštite i okoliša. Obojica su svojom stručnošću i odlučnošću stekli nadstranačke simpatije javnosti. Miljenik javnosti ostao je i narodni tribun Miro Bulj koji je sa saborske govornice šibao po korupciji i malverzaciji u redovima koalicijskog partnera. Bulj je legitimni nasljednik demokratskih kauboja, iz vremena dok je premijer bio Ivica Račan, Ljube Ćesića Rojsa, Ante Kovačevića i Ive Lončara. Buljova je zasluga da je svojim nastupima dao jednu višu crtu ozbiljnosti i profesionalnosti.

Svojedobno sam napisao da je Most sa stajališta Habermasova poimanja modernosti kao epohe koju obilježava duh kritičnosti pozitivna pojava, jer je institucionalizirao konstruktivnu kritiku kao društvenu pojavu u politici. No problem s kritikom je uvijek kako zadržati osjećaj za pravu mjeru. U tom smislu nadam se da će Most postavljati manje ultimatuma a više konstruktivnih prijedloga. Dobro je da su konačno shvatili da pobjednička stranka na parlamentarnim izborima ima pravo na premijersku fotelju. Karamako je u tom pogledu načinio kardinalnu pogrešku što je prihvatio ultimatum Mosta da predsjednik Vlada bude izvanstranačka osoba. Morao je inzistirati na tradicionalnoj demokratskoj praksi da najjača parlamentarna stranka u koaliciji u pravilu predlaže premijera. Ne smatram da gospodin Tim Orešković nije bio stručan za funkciju koju je obavljao, ali pokazalo se da u kriznim trenutcima nije imao podršku stranke koja ga je predložila kao svog kandidata za premijera.

Most je uglavnom prebolio dječje bolesti u politici pa je sigurno da u ovom razdoblju koaliranja neće imati rapidnih i neočekivanih osipanja koja trenutačno imamo u Živom zidu. Drago mi je da se će u redovima saborskih zastupnika Mosta djelovati kolega doc. dr. Marko Vučetić s Odjela za filozofiju Sveučilišta u Zadru. On sigurno neće sjediti pasivno u saborskim klupama. Na području humanosti već se dokazao svojim političkim angažmanom u borbi protiv malverzacija na Viru. Njegovi birači nisu mu zaboravili što je učinio kao šef oporbe u borbi protiv jednoga od brojnih Kapovića u državi.

Last but not least, nadam se da se europski nastrojeno čelništvo HDZ- neće odreći savjeta ekonomskog instituta IFO iz Münchena, koji je u hrvatsku politiku doveo čelnik Zaklade hrvatskog državnog zavjeta, gospodin Srećko Prusina.

Autor: Jure Zovko

ZADNJE VIJESTI