Photo: Filip Brala/PIXSELL
Photo: Filip Brala/PIXSELL

Istanbulski putopis

Autor: dr.Jure Zovko

Na plažama u Istanbulu dominira bikini, burkinija ni za lijeka. Sekularizam se ipak etablirao u urbanim dijelovima Turske; u “Zanzibaru” na Bosporu gosti piju uglavnom vino, pivo i cocktaile, a mi smo opalili po vrsnoj turskoj janjetini i “kirmizi sek sarapiju”

Prošlog tjedna održan je u Zadru međunarodni simpoziji “Relevantnost životnoga svijeta” koji već 22 godine organiziram s kolegama iz Njemačke. I ovaj put smo skupili dobru ekipu uglednih stručnjaka za klasičnu njemačku filozofiju. Dobro je da je u međuvremenu i Sveučilište postalo svjesno činjenice da ovakvi znanstveni skupovi pridonose kvaliteti sveučilišta, proširuju horizonte, uspostavljaju dijalog među znanstvenim ustanovama, a i Europska unija preko svojih institucija pruža mogućnosti za sufinanciranje ovakvih manifestacija. U svakom slučaju tjedan kada se održava simpozij na Odjelu za filozofiju u Zadru spada u najljepše razdoblje u mojoj akademskoj godini. Dobar znak da ste uspješno organizirali simpozij je činjenica da svi sudionici žele ponovno doći, a kada je o Zadru riječ, većina sudionika je spremna osobno platiti let i hotelski smještaj. Činjenica da ćemo radove sa simpozija također objaviti kod jednog uglednog njemačkog izdavača, dobra je za poboljšanje ugleda sveučilišta.

Kada sam prijateljima i kolegama na zadarskom simpoziju rekao da idućeg tjedna idem u Istanbul na konferenciju koju organizira Institut international de philosophie (IIP) “Value, Values and Meaning”, svi su me gledali s čuđenjem, gotovo sa zaprepaštenjem. To su okolnosti kada obično pričam onaj stari “gastarbajterski” vic o Muji i Sulji. Mujo se zainatio pa, za razliku od svih normalnih gastarbajtera, odluči otići raditi u Rusiju, bivši Sovjetski Savez, umjesto u Zapadnu Njemačku, Švicarsku ili Austriju. Nakon dvomjesečnoga rada u nekoj selendri dvjesto kilometara istočno od Moskve, odluči se on javiti svome jaranu Sulji u Stuttgart koji ga je ranije nagovarao da dođe u Njemačku, već mu sredio “papire” i pričao bajke o bogovskoj zaradi. Ali Mujo kao pripadnik poštene radničke klase iz željezare u Zenici ipak odluči ostati vjeran idealima socijalizma pa je preko sindikata sredio odlazak na godinu dana u Moskvu. Opisao Mujo zorno situaciju u kojoj je živio: prazne police u dućanima, a kada nešto stigne, meso, mlijeko ili “zejtin”, odmah se stvore dugi redovi, a roba se već rasproda prije nego on stigne stati u red. Završava Mujo pismo konstatacijom da je gadno u socijalizmu, te moli jarana da mu ipak sredi “papire” za rad na njemačkoj baušteli. Prekvalificirat će se on „lahko“ od radnika željezare u bauštelca. Nakon tjedan dana pozovu Muju ruski “bezbednjaci” na informativni razgovor, zaprijete mu da će biti protjeran iz Sovjetskog Saveza ako bude dalje širio laži i dezinformacije. Prestrašeni Mujo odluči napisati novo pismo prijatelju Sulji: “Moj jarane Sulejmane. Ovdje ti je bog bogova. Pečena telad hodaju ulicama Moskve, votka se toči u kazanima po trgovima. Nema čega nema. Socijalizam ti je ‘dženet’ na zemlji. Ali, ipak ti meni sredi one ‘papire’ da vidim kako je na tom trulom Zapadu.”

Moja sličnost s Mujom iz vica je ta da sam se odlučio otići u Tursku kada svi otkazuju ili bojkotiraju već organizirane konferencije. Moram priznati da gotovo nikada nije bilo toliko bojkota sudionika akademije IIP na godišnjoj konferenciji kao što je slučaj ove godine nakon uvođenja izvanrednog stanja u Turskoj. Iako je predsjednica akademije Ioanna Cuçuradi, Grkinja iz Istanbula sa sveučilišta Maltepe, poslala svim članovima IIP-a pismo ohrabrenja da ipak dođu u Istanbul, jer sigurnosna situacija nije ništa gora nego u ostalim europskim metropolama, odaziv je bio jako slab. Došli su samo najvjerniji i najhrabriji. Kada je prije dvije godine u Rimu odlučeno da će 2016. godišnja konferencija IIP-a biti u Istanbulu, nitko nije očekivao ovakav razvoj političkih događaja, državni udar, progon i hapšenje intelektualaca, naredbu svim turskim intelektualcima koji žive i djeluju u inozemstvu da se vrate natrag u Tursku.

Moram priznati da su moja iskustva s akademskim životom u Turskoj do sada bila izvrsna. Prije četiri godine organizirali smo s turskim prijateljima nezaboravni Hegelov kongres u Istanbulu, o čemu sam pisao u svojoj kolumni “Hegel u Istanbulu”. Moji su turski prijatelji preveli jedan moj članak o relevantnosti prosudbe u humanistici na turski jezik, tako da nisam nepoznat čitateljima filozofije u Turskoj. Neposredno prije polijetanja za Istanbul dobio sam ponovno dopis ohrabrenja od kolegice Cuçuradi uz napomenu da će me njezini ljudi sa sveučilišta Maltepe čekati u zračnoj luci “Ataturk” te odvesti do hotela. Takav tretman imao sam jedino u Kini. U svakom slučaju lijepo je kada vam plate povratnu zrakoplovnu kartu i napišu da ćete imati podmirene troškove za hotelski smještaj tako da novac možete trošiti na vožnju taksijem. U Istanbulu me čekao velik broj prijatelja. Za kolegu Agazzija i njegovu suprugu u pravilu kupujem zadarski Maraschino, što sam učinio i ovaj put. Oni su tako velikodušni ljudi da to sve popijemo tijekom konferencije. Ovaj put sam ponio dvije flaše. Turskom prijatelju Enveru Ormanu planirao sam kupit dres hrvatske nogometne repke, jer ćemo zajedno gledati tekmu Hrvatska – Turska, a on obožava nogomet koji igraju Hrvati. Veliki je ljubitelj Slavena Bilića i nada se da će se ponovno vratiti u Bashiktaš, klub urbanih Turaka u Istanbulu. Morat ću im objašnjavati zašto igramo bez publike i da nismo neka nacionalistička država. No, jedna manjina huligana i provokatora koja obožava “svastike” i slične marifetluke, dovela nas je do ruba eliminacije pa moramo igrati bez gledatelja. Šteta, jer došlo bi barem tri tisuće Turaka u Zagreb, pao bi dobar “bakšiš” zagrebačkim konobari(ca)ma. Sve ima svoju cijenu, pa i glupost.

Za Istanbul sam letio s tvrtkom Turkish Airleines koja je u posljednjih nekoliko godina stekla niz visokih međunarodnih priznanja za kvalitetu. Moram priznati da je moja ocjena također vrhunska. U poslovnom razredu poslužuju zgodne stjuardese, dok u našem ekonomskom to odrađuju zgodni, izbrijani dečki s utegnutim kravatama. Neposredno nakon što smo sjeli, poslužili su nas novinama. Na moj upit imaju li neke novine na engleskom jeziku, ljubazno su mi dali International New York Times i Daily Sabah. Zanimljiv mi je taj International New York Times. Na naslovnici opalili tekst kako muslimanske žene žive na Zapadu u strahu od prisilne integracije. Tamo se zabranjuju burke i burkini, tjera se muslimanke da nose bikini, što one naravno ne žele, a autor to tumači kao kršenje elementarnih ljudskih prava. Daily Sabah stavio na naslovnicu turskog predsjednika Erdogana sa suprugom Eminom, naravno u hidžabu, u zračnoj luci u Hangzhou gdje se održava sastanak G20. Supruzi, djeci, rodbini i prijateljima sam obećao da u Istanbulu ne ću tamburati o politici, pa se moram pridržavati obećanja. Doručak u turskoj zrakoplovnoj tvrtki bio je za ocjenu pet. Uz “kafu” koja ipak nije turska, nego neka kombinacija njemačko-američke varijante, naručio sam crno vino, kirmizi sek sarap, marke Ancyra. Jest malo rano, ali testiram sekularizam. Vino je neka kombinacija Cabernet Sauvignon-Syrah. Pored mene je, na moje zadovoljstvo, neki mladi Turčin tukao Chivas i čitao turske novine. Moram priznati Turkish Airleines nudi izvrsno vino. A poznato je da zrakoplovne kompanije u pravilu biraju odlična vina, jer i to je jedan od znakova borbe za prestiž. Croatia airlines je godinama svojim putnicima na međunarodnim letovima nudila vrsnu hercegovačku Blatinu Zadro. Sad su se preorijentirali na neke bućkuriše iz Todorićeve radionice, pa u pravilu ne pijem vino kada letim s nacionalnom zrakoplovnom tvrtkom.

U zračnoj luci čekao me je doktorand kolegice Cuçuradi. Kasnije sam saznao da je dečko Kurd, pristaša Zaratustrine religije. Jako simpatičan i ponosan na kurdsku tradiciju borbe za autonomiju i državnu samostalnost. Broj Kurda u Turskoj teško je odrediti, ali u međuvremenu su postali glavna oporba Erdoganu. Ne slažu se s kemalistima, jer nisu zaboravili brutalna ugnjetavanja tijekom kemalističke vladavine. Na granici su i turski policajci bili veoma ljubazni, moglo bi se reći manje strogi od onih u Sjedinjenim Američkim Državama ili u zemljama Europske unije. Imao sam dojam da im je nekako drago da smo došli u vremenu kada se broj turista u Turskoj zbog uvedenog izvanrednog stanja drastično smanjio.

Smjestili su me u hotel Marmara s pet zvjezdica kao i ostale članove akademije. Sve izgleda jako elegantno i luksuzno, uredno i skockano. No paradoksalno je da gotovo nitko ne govori engleski. To posebno vrijedi za konobare, pa sam jela i pića naručivao čitajući im nazive jela na turskom. Primijetio sam da svi razumiju turcizme koje sam naučio kao dijete, a usavršio čitajući Andrića. “Šekerli kahvu” nisam mogao dobiti za doručak kad mi je najpotrebnija, pa sam kavenisao u obližnjem studentskom kafiću. Sveučilište Maltepe je izgrađeno u azijatskom dijelu Istanbula, po uzoru na američke kampove, udaljeno je od ostatka svijeta. Trebate se voziti petnaest minuta taksijem da biste došli do prve stanice za podzemni vlak. Odmah po dolasku čekao me je u hotelu kolega Alper Turken, s kojim smo prije četiri godine organizirali veliki kongres hegelovaca u Istanbulu. Morali smo voziti više od sat vremena do restorana “Zanazibar” na obali Bospora. Šetajući se Bosporom sjetio sam se prijatelja Hassana Diaba koji je u svojom tekstovima za Večernji situaciju u Sarajevu usporedio s Ryadom i Kairom. Na Facebooku sam napisao Hassanu da treba doći u Istanbul, gdje na plažama dominira bikini. Burkinija nije bilo ni za lijeka. Sekularizam se ipak etablirao u urbanim dijelovima Turske pa je normalno da u elitnom restoranu “Zanzibar” gosti piju uglavnom vino, pivo i birane cocktaile. Naručili smo vrsnu tursku janjetinu i opalili po “kirmizi sek sarapiju”. Stigla je i “meza”, da stvar s vinom budne podnošljivija.

Autor: dr.Jure Zovko

ZADNJE VIJESTI