Patrik Macek/PIXSELL

Hrvatska se još nije suočila sa svojom komunističkom prošlošću

Autor: Jure Zovko

Konferencija međunarodne akademije za filozofiju Institut International de Philosophie (IIP), “Πρᾶξις? Knowledge and Human Action” (“Praksa? Spoznaja i ljudsko djelovanje”), koja se održavala prošli tjedan u Dubrovniku ostat će u lijepoj uspomeni  pedesetak sudionika. Ljepota Dubrovnika, boravak u središtu grada, velikodušno gostoprimstvo osoblja i uprave Interuniverzitetskog centra, prekrasni restoran Orhan, šetnje predivnim dubrovačkim zidinama, uglavnom lijepo vrijeme, sve je to pridonijelo da će sudionici konferencije napustiti Dubrovnik s lijepim dojmovima i uspomenama.

Paradoksalno je ipak  da će jednodnevni izlet u Neum, gdje se također održavala konferencija, možda i nadmašiti predivne dubrovačke dojmove. Ostat će zabilježeno u kronologiji događanja IIP-a da je prvi put u povijesti ove akademije na konferenciji sudjelovao predsjednik jedne države. Prof. dr. Dragan Čović  velikodušno je prihvatio pokroviteljstvo nad dijelom konferencije koji se odnosio na Neum, osobno je nazočio svečanom otvaranju, održavši impresivan pozdravni govor u hotelu Grand, gdje se održavala konferencija. Njegov savjetnički tim na čelu sa šeficom kabineta Andrijanom Katić i savjetnikom dr. Dejanom Vanjekom protokolarno je odradio organizacijski dio gotovo do savršenstva. Čović, inače sveučilišni profesor strojarstva, u svome je govoru istaknuo društvenu važnost filozofije jer potiče kritičko razmišljanje i prosuđivanje. Naglasio je da će održavanje ovako ugledne konferencije pridonijeti razvoju i promicanju filozofije u Bosni i Hercegovini, koju vidi u budućnosti  kao zajednicu europskih država. Pokazao je visok stupanj strpljivosti slušajući dvadestminutni govor predsjednice IIP-a Ioanne Kuçuradi. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan vjerojatno bi svoju sugrađanku nakon govora o ljudskim pravima i  obvezi njihovih poštivanja dao uhapsiti, a predsjednik Čović joj je zahvalio rukoljubom.

Zanimljivo je da se o Čovićevom pozdravnom govoru koji su sudionici dobili tiskanog u izvrsnom prijevodu na engleski jezik raspravljalo tijekom povratka autobusom za Dubrovnik kao i za vrijeme večere koju je u restoranu Sunset, u dubrovačkom Lapadu, za sudionike konferencije priredilo poglavarstvo grada Dubrovnika. Intenzivnu raspravu o Čovićevu govoru pokrenuo je novi glavni tajnik IIP-a Pascal Engel rekavši da mu je neprihvatljiva jedna od definicija  filozofije, koju je izrekao predsjednik Čović, naime, kao “znanost o slobodi” (science of freedom). Engel je pristaša analitičke filozofije i takva filozofija ne uklapa se  u njegov jezični vokabular. Pokušao sam odmah stati u obranu predsjednika Čovića tvrdnjom da je riječ o Hegelovoj formulaciji po kojoj je filozofija znanost koja razmatra duh modernosti u kontekstu etabliranja slobode kao temeljne odrednice društva te da njemački pojam “Wissenschaft” ima drugačiju konotaciju od engleskog značenja riječi “Science”. U raspravi tijekom večere podržao me bivši glavni tajnik Bernard Bourgeois, koji je inače već napunio 88 godina, naglasivši da je filozofija po Hegelu znanost koja razmatra preduvjete slobode. Sutradan sam nazvao Čovićevu šeficu kabineta i prenio joj što je o njezinu šefu rekao jedan od najuglednijih hegelovaca, inače član pariške L’Académie des sciences morales et politiques te da su svi članovi IIP-a pomislili da je predsjednik prof. dr. Čović filozof po struci.

Boravak u Neumu bio je u znaku intenzivne rasprave o temi “praxis”, odnosno o filozofima jugoslavenske grupe “Praxis”. Da nije bilo Nevena Sesardića, naši praksisovci bi u referatima članova IIP-a bili prikazani kao veliki humanisti koji su svojim socijalizmom sa humanim likom pridonijeli otapanju totalitarističke zaleđenosti te promicali dijalog između Istoka i Zapada. Sesardić je doslovno razvalio “praksisovce” kao zadrte jugofile, nepopravljive dogmate i vješte prodavače magle koji su svojim kolegama filozofima na Zapadu pričali bajke o “jugoslavenskom čudu od socijalizma”, radničkom samoupravljanju gdje su radnici vlasnici sredstava za proizvodnju i slično. Tako je to bilo u teoriji, a  u praksi su praksisovci podržavali represivni režim Druga Tita, a posebice masovna hapšenja hrvatskih proljećara.

Negativnu ulogu u veličanju praksisovaca odigrali su također neki  ugledni članovi IIP-a, davši otvorenu podršku beogradskim filozofima Mihajlu Markoviću i Svetozaru Stojanoviću koji su bili također članovi IIP-a. Sesardić je uvjerljivo pokazao da su beogradski drugovi  u prvom redu bili srpski nacionalisti, a potom filozofi marksisti, koji su iza ideja socijalizma s humanim likom vješto prikrivali velikosrpske ideje. To uostalom potvrđuje činjenica da je Mihajlo Marković bio glavni mozak i kreator famoznog memoranduma SANU-a, dok je njegov kolega Svetozar Stojanović, također nekadašnji član IIP-a, bio glavni savjetnik srpskog predsjednika Dobrice Ćosića, jednog od ideologa velikosrpskog ekspanzionizma.

Čuveno otvoreno Pismo predsjedniku Titu (1975) nastalo je, naime, nakon konferencije  IIP-a u Dubrovniku 1974. godine, a potpisala su ga ugledna imena, svi odreda članovi IIP-a, kao što su Jürgen Habermas, Alfred Ayer, Dagfinn Føllesdal, Jaakko Hintikka, Paul Ricoeur, Georg Henrik von Wright. U pismu su potpisnici dali podršku beogradskoj osmorici profesora koji su premješteni s fakulteta u istraživačke institute zbog notornih promicanja ideja o ugroženosti Srba i Srbije u Jugoslaviji. Beogradski filozofi i sociolozi su prikazani  kao  borci za akademske slobode i prava građana.  Sesardić u svome izlaganju nije propustio citirati i “uglednog” etičara iz zagrebačke grupe praksisovaca, Milana Kangrgu, čije mišljenje o Hrvatima spada u najružnije uvrede koje su ikada napisane. Naime, najpoznatiji praksisovski etičar napisao je u svojoj knjizi “Šverceri vlastitog života”, objavljenoj u Beogradu 2001. godine, o Hrvatima kao narodu sljedeće: “Hrvat zbilja ‘gubi orijentaciju’  ili ga ‘hvata bijes’, kada mu spomenete Srbina. To doista graniči s organsko-psihičkom bolešću, koja hrvatskog čovjeka…‘tuče po mozgu’ od njegova djetinjstva pa sve do smrti. U tom je smislu Hrvat kao – takav genetski poremećen srbofobijom kao bitno paranoično biće, jer je ta njegova bolest gotovo neizlječiva. Ne znam koji bi ‘stručnjaci’ i kojeg profila, mogli razriješiti taj specifično hrvatski sindrom! Da li se to uopće može? Ako ne, onda će ‘hrvatsko’ biće ostati bolesno u svojoj genetskoj srži  (dovijeka?)”.

Tako je govorio Kangrga!  No, važno je pri tome imati na umu da je to napisano nakon ponovnog dolaska bivših komunista na vlast 2000. godine. Kangrga je vjerojatno očekivao novi obračun s hrvatskim nacionalizmom, kao što je 1972. otvoreno poticao hapšenje hrvatskih nacionalista, “proljećara”. U to vrijeme u Zagrebu se prepričavao vic da je “gori od staljinizma jedino socijalizam s humanim likom” zagrebačkih praksisovaca.

Od Kangrginog  ogavnog govora daleko veći problem za razvoj demokracije je činjenica da “kangrgići” danas još uvijek vedre i oblače na ključnim pozicijama humanističko-društvenih znanosti. Već sam ranije pisao u svojim kolumnama da su predsjednik Matičnog odbora za filozofiju kao i njegov zamjenik prononsirani deklarirani “kangrgići”. Slično se može reći za najutjecajnijeg prorektora Sveučilišta u Zagrebu,  zaduženog za strateški razvoj sveučilišta, koji je bio  dvadesetak godina Kangrigin asistent,  a uredio je sve počasne zbornike u čast Milana Kangrge. Dobro upućeni smatraju da je  «kangrgiće» na ključne pozicije u akademskim institucijama lansirao zagrebački rektor Damir Boras.  Dok smo mi apstraktno filozofirali, u prostorijama IUC-a rektor zagrebačkog Sveučilišta je sa svojim begradskim kolegom uživao u morskim delicijama koje je zalijevao skupocjenim vinima. Čisto sumnjam da će  Plenkovićevo Vijeće za suočavanje s prošlošću u kojemu, a propos sjedi i Ivo Goldstein, sustavno izanalizirati vladavinu praksisovske hobotnice danas u Hrvatskoj, u području humanističko-društvenih znanosti.

U raspravi nakon sjajnog Sesardićevog referata naglasio sam da je jedan od najvećih problema drugova praksisovaca u tome što su svojom ideologijom i filozofijom prakse univerzirali “revolucionarnu praksu” kao kriterij političke podobnosti.  To su povezali s hvalospjevima Drugu Titu koji je osim što je bio zapovjednik oružanih snaga i doživotni predsjednik Jugoslavije,  zahvaljujući  zagrebačkim praksisovcima postao također univerzalni kriterij za ostvarenje “mišljenja revolucije”.  A plodovi revolucije su, da uzgred posjetimo, Bleiburg, Huda Jama, Kočevski Rog, Maksimirska šuma, pola milijuna protjeranih Nijemaca,  Goli otok i slične Titove revolucionarne zasluge.  Zahvaljujući Titu i praksisovcima sve je u komunističkoj Jugoslaviji manje više bilo vrednovano po kriteriju “revolucionarne prakse”. Ako niste bili u skladu s revolucionarnom praksom, niste mogli objaviti “ društveno relevantnu knjigu”, niti dobiti novčanu potporu za snimanje filma, režiranje kazališne predstave ili pak drugih društveno-kulturnih manifestacija.  Kriterij  revolucionarne prakse posebno se primjenjivao na sveučilištima prilikom odabira nastavnog kadra. Također sam podsjetio svoje kolege iz IIP-a da su kod   jugoslavenskih praksisovaca, što je izrijekom tvrdio Gajo Petrović, pravo na kritiku imali samo oni koji izgrađuju socijalizam, radničko samoupravljanje i Jugoslaviju kao državu bratskih naroda i narodnosti.

Ovom prigodom ne mogu prešutjeti svoju posebnu  zahvalnost dr. Michaelu Langeu, direktoru zaklade Konrad-Adenauer-Stiftung jer je pristao biti partner konferencije  IIP-a da zajednički upozorimo ugledne filozofe na propuste u suočavanju s komunističkom prošlošću u Hrvatskoj, ono što Nijemci nazivaju “Vergangenheitsbewältigung“, a mi na hrvatskom nazivamo «snovi o lustraciji».

Autor: Jure Zovko