Wikimedia Commons
Wikimedia Commons

Hrvatska postaje žrtva globalističkoga kapitalizma

Autor: Jure Zovko

Budući da je Hrvatska postala žrtva globalističkoga kapitalizma, iluzorno je očekivati od političara koji su ostali na razini bruxelleskog ćate da će ponuditi kreativne ideja za razvoj gospodarstva i smanjenje nezaposlenosti

Skandali s mesom u trgovinama koji su ovih dana potresali Hrvatsku samo su potvrda da smo zbog loše politike u proteklih četvrt stoljeća danas postali žrtva globalističkog konzumerizma. Nakon nekoliko otkrivenih slučajeva sa salmonelom u jajima i mesu, u dućanima poznatih trgovačkih lanaca, pojavio se i skandal s mesom kojemu je istekao rok trajanja. Otkriveni skandal je potvrda jednostavne formulacije s kojom se svednevice suočavamo: plaćamo skupo uvezeno meso loše kvalitete. Piletinu, primjerice, naručujemo iz Kine, smrznutu ribu iz Vijetnama, a svinjetinu iz Nizozemske i Čilea koja je namijenjena za izvoz u zemlje trećega svijeta. Moćnici iz uvoznog lobija najprije su uništili domaću proizvodnju uvozom jeftinije robe iz inozemstva, a potom su krenuli u prijevarne igre uvoza mesa i hrane kojima je u pravilu istekao rok trajanja. No, uvijek je moguće prepakirati, odrediti novi datum trajanja, staviti pristupačnu cijenu, a kupac će se naći. Skandali su ovaj put izišli na svjetlo dana samo zahvaljujući odlučnosti ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića. Ministar je javno progovorio o stvarima o kojima su njegovi prethodnici šutjeli i vjerojatno ubirali honorare za svoju učinkovitu šutnju. Očekujem da će ministar Tolušić biti prvi koji će “letjeti” iz cirkusa bruxelleskih poslušnika s Markova trga.

Očito je sadašnja Vlada prinuđena na početku mandata gasiti nepredviđene požare koji su nastali kao rezultat djelovanja globalnog tržišta u njegovim negativnim segmentima. Umjesto poboljšanja ponude i potražnje, hrvatskim građanima se nudi loš izbor i upitna kvaliteta uvezenih prehrambenih prozivoda sukladno njihovom standardu. U trenutku kada kreativni potezi Vlade još nisu na vidiku, pribojavamo se da se broj Hrvata koji će potražiti sreću izvan granica vlastite domovine, neće smanjivati. Ako se pak broj nezaposlenih u Hrvatskoj bude smanjivao, to neće biti rezultat programskog djelovanja Vlade ni rasta gospodarstva, nego posljedica drastičnog iseljavanje mladih ljudi iz Hrvatske. Skandali s uvozom hrane sumnjivog porijekla bit će samo novo dolijevanje ulja na vatru u pogledu ubrzanja odluke o odlasku iz Hrvatske kod mladih ljudi. Kao posljedica takvoga stanja u Hrvatskoj će dominirati politika vještog prešućivanja tabuiziranih tema, kao što je sada slučaj s činjenicom da Ministarstvo unutarnjih poslova ne želi objaviti službene podatke o broju iseljenih u portekle tri godine. Sadašnji trend egzodusa mladih i sposobnih ljudi dovest će Hrvatsku u situaciju da će morati uvoziti manje sposobnu radnu snagu iz zemalja trećega svijeta, tu prije svih mislimo na medicinsko osoblje, ljude u građevini, zanatlije i obrtničare.

Dok čitam potresne reportaže o mesu sumnjive kvalitete i s istekom roka trajanja, koje je misteriozno nalazilo put do hrvatskih potrošača, pitam se je li krajnje vrijeme da otvoreno kažemo da je sadašnjoj gospodi u politici istekao rok trajanja? Je li konačno isteklo vrijeme konzumerske, potrošačke politike u demokraciji koja još uvijek dominira u Hrvatskoj?

Američki filozof John Dewey postao je poznat po svojoj tezi da građane treba odgajati za novi oblik deliberativne demokracije kako bi bili sposobni donositi prudentne odluke u pogledu odabira političara koji će upravljati državom. Dewey je dobro uočio da u Sjedinjenim Američkim Državama imamo na djelu moderni oblik konzumerizma gdje needucirani građani postaju robovi tržišta, nekontrolirano troše novac za nepotrebne stvari. Država im nudi uvijek jedno te isto, novi oblik konzumerizma u različitim varijacijama. Ne znam što bi danas Dewey rekao na izbor Donalda Trumpa za američkoga predsjednika države. Najvjerojatnije bi novo razdoblje trampizma okarakterizirao kao novo “mračno doba”, “saeculum obscurum”.

Hrvatski “saeculum obscurum” nastao je u vremenu detuđmanizacije, na početku novoga tisućljeća kada smo dobili predsjednika i Vladu koji su zagovarali i promicali globalizaciju. Rijetki su se tada usudili napisati nešto protiv globalizacije, jer se živjelo u uvjerenju da će hrvatsko gospodarstvo procvjetati na krilima stranoga kapitala. Stipe Mesić koji je svojom neodgovornom nonšalantnošću kroz medije gurao globalistički pogled na svijet, danas se nudi za savjetnika Trumpu koji je učinio zaokret od globalističkog trenda prema američkom patriotizmu. SAD je premalena država da bi vodila svjetsku globalističku politiku, a Hrvatska je dovoljno velika da bi bila žrtva globalističkih moćnika.

Budući da je Hrvatska postala žrtva globalističkoga kapitalizma, iluzorno je očekivati od političara koji su ostali na razini bruxelleskog ćate da će ponuditi kreativne ideja za razvoj gospodarstva i smanjenje nezaposlenosti. Očekujemo novu epohu političkog “ćatizma” u kojem će nas političari uvjeravati da živimo u zemlji u kojoj uskoro teći med i mlijeko, ali stanovništvo je unatoč takvom obećanju rapidno napušta. Ovih dana primjećujemo kako je proradila propaganda političke vrhuške na vlasti kako će nove porezne reforme pridonijeti razvoju privatnih investicija. Državnih investicija nema od osnutka države, državne tvrtke se rasprodaju u bescjenje, stranim investitorima smo preskupi, a birokracija je i dalje nepremostiva zapreka investiranju, pa je razumljivo da će destinacije investiranja biti kao i do sada. Ako Amerikanci, Nijemci i Šveđani ne mogu uvjeriti investitore iz svojih zemalja da se ravnaju prema patriotizmu i investiraju u vlastitim državama, sigurno nesposobna hrvatska Vlada neće uvjeriti istu gospodu da prestanu proizvoditi svoje atraktivne proizvode u Kini i Maleziji pa da za novo odredište investiranja odaberu Hrvatsku.

Gospodarska stagnacija unutar države reflektira se i na njezinoj vanjskoj politici. Predsjednica države započela je svoj mandat ofanzivnom diplomatskom inicijativom uspostave suradnje sa zemljama Višegradske skupine, srednjoeuropskim zemljama Mađarskom, Poljskom, Češkom i Slovačkom. Očito je simpatična Kolinda dobila po prstima, pa je propao najavljeni proces približavanja Višegradskoj skupini. Bruxelles, očito, ove države tretira kao nacionalistički osinjak koji provodi autonomnu politiku u odnosu na centralu Europske komisije. Ako pogledamo gospodarske rezultate navedenih “nacionalističkih zemalja”, primijetit ćemo da su na zavidnoj razini. Vješto koriste privilegije koje im nudi Bruxelles, drski su u zaštiti nacionalnih gospodarskih interesa, a od stranih kompanija traže da poštuju politiku respektiranja prema državi u kojoj zarađuju novac. Unatoč oštroj nacionalističkoj retorici, čelnicima Višegradske skupine ne pada na pamet da napuste Europsku uniju jer ipak imaju više koristi od članstva nego da su izvan unije.

Uzmimo samo primjer mađarske naftne kompanije MOL (Magyar OLaj) koja je u proteklih petnaestak godina modernizirala svoju rafineriju Százhalombatta i postala naftni div u srednjoeuropskom području. Poznato je da je Hrvatska Vlada 2003. prodala grupi MOL 25 posto dionica Ine. Tadašnji ministar gospodarstva Ljubo Jurčić prokomentirao je prodaju dionica Ine tvrdnjom da je “Ina dobila jakog strateškog partnera i tako će postati jaki regionalni igrač.” Danas je situacija takva da mađarska naftna kompanija zatvara rafineriju u Sisku, s obrazloženjem da je neprofitabilna i ekološki štetna, a vrsnom naftom iz vlastite rafinerije Százhalombatt opskrbljuje hrvatsko tržište preko svojih crpki Tifon. Time izravno konkurira Ini u kojoj ima upravljačka prava. Hrvatska Vlada bespomoćno sve promatra, iako je formalno još uvijek vlasnik 44 posto dionica Ine. Znamo i priču sramotnog ugovora u kojem je broj članova Nadzornog odbora Ine povećan sa sedam na devet članova: MOL-u je pripalo pet mjesta, Vladi tri, a predstavnicima radnika jedno. Na zatvorenoj sjednici Vlade održanoj 14. veljače 2008. godine premijer Sanader je progurao odluku kojom je hrvatska Vlada prepustila upravljačku kontrolu MOL-u nad jedinom hrvatskom naftnom kompanijom. Ivo Sanader je optužen da je za ovaj paradoksalni ustupak od predsjednika Uprave MOL-a Zoltana Hernadija primio mito u iznosu od deset milijuna eura, naime za predaju MOL-u upravljačkih prava nad Inom.

Nažalost, umjesto uspješne suradnje između Ine i MOL-a nastao je ‘rat arbitražama’, najprije je MOL prije tri godine pokrenuo u Međunarodnom centru za investicijske sporove u Washingtonu arbitražu protiv Hrvatske zbog neispunjenih obveza, a Milanovićeva Vlada je uzvratila protumjerama zahtjevom za arbitražom pri UN-ovoj komisiji za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL) u Ženevi. Umjesto najavljenog pouzdanog investicijskog partnera Ina je dobila opasnog konkurenta koji joj radi o glavi i ugrožava njezin opstanak. Da podsjetimo, ipak je riječ o uspješnom menedžiranju. Udio mađarske Vlade u MOL-u iznosi oko 25 posto dionica, dok je udio hrvatske Vlade u Ini daleko veći, oko 44 posto dionica. To se nažalost ne primjećuje. Zbog afere “Konzultantica” pala je Vlada u kojoj je glavnu riječ vodio potpredsjednik Tomislav Karamarko. Pitanje je samo koje će nove “konzultante” preko svojih posrednika angažirati MOL u hrvatskoj Vladi da bi dokrajčio Inu.

Autor: Jure Zovko

ZADNJE VIJESTI