Davor Puklavec/PIXSELL

Hercegovački Bismarck

Autor: Jure Zovko / 7dnevno

Od svih hrvatskih političara, može se reći da Bismarckovo političko načelo, 'Politika je umijeće mogućega', veoma uspješno primjenjuje prof. dr. Dragan Čović. Teško je vjerovati da će Dragan Čović u pogledu trajanja političke moći nadmašiti Bismarcka, no neosporna je činjenica da je u kratkom razdoblju neutralizirao sve svoje političke protivnike u nacionalnom taboru, a da ironija bude veća, političari koji su mu najviše radili o glavi, danas su mu najvjernije ulizice i dodvorice

U bogatoj i burnoj njemačkoj povijesti, dugogodišnji kancelar Otto von Bismarck slovi kao jedan od najmoćnijih i najutjecajnijih političara. Bismarcku se pripisuju poznata definicija politike kao “umijeće mogućega” kojeg se strogo i uspješno pridržavao tijekom svog dugogodišnjeg šefovanja na poziciji kancelara, prvo u Pruskoj, a potom u ujedinjenoj Njemačkoj nakon 1871. godine. Nadimak “željezni kancelar” dobio je zbog odlučnosti i ustrajnosti u provođenju svojih političkih nauma.

Moira je bila prema Bismarcku posebno blagonaklona: dobio je sve ratove koje je manje, više osobno inicirao sa svrhom da dijelove teritorija u kojima su živjeli Nijemci pripoji pruskom carstvu. Najprije je zaratio protiv Danske, potom protiv moćne Austrije, a na koncu je do nogu potukao Francusku u čuvenom Francusko-pruskom ratu 1870. godine. Bismarckova je primarna zasluga da je od razjedinjenih 25 državica stvorio ujedinjenu Njemačku, koja je potom u kratkom vremenu postala moćna europska velesila. Svoje najljuće protivnike, njemačke socijaldemokrate, Bismarck je kao konzervativac potukao njihovim najjačim oružjem, stvaranjem države blagostanja sa socijalnom odgovornošću, uvođenjem obveznog zdravstvenog i mirovinskog osiguranja. U vremenu kada su Velika Britanija i Francuska postale kolonijalne velesile, Bismarck se rezolutno protivio politici kolonijalizma, nastojeći od Njemačke stvoriti gospodarsku velesilu koja će na političkom planu, kao novostvorena država, igrati sve značajniju ulogu. Jedan dio lijevo orijentiranih povjesničara smatraju da je Bismarckov duh imperijalizma nastavio živjeti i nakon njegove smrti, što će imati za posljedice da je Njemačka pokrenula dva Svjetska rata.

Od svih hrvatskih političara može se reći da Bismarckovo političko načelo, “Politika je umijeće mogućega”, veoma uspješno primjenjuje prof. dr. Dragan Čović. Teško je vjerovati da će Dragan Čović u pogledu trajanja političke moći nadmašiti Bismarcka, no neosporna je činjenica da je u kratkom razdoblju neutralizirao sve svoje političke protivnike u nacionalnom taboru, a da ironija bude veća, političari koji su mu najviše radili o glavi, danas su mu najvjernije ulizice i dodvorice. Razvio je izvrsne odnose prema vodećim političarima iz bošnjačkog i srpskog tabora. Neodmjerene izjave političara iz Hrvatske o islamu u BiH, u pravilu korigira napomenom da Islamska zajednica u BiH postupa odgovorno, protiveći se radikalističkim tumačenjima islama.

Dragan Čović je čelništvo HDZ-a, a time i ulogu prvog hrvatskoga političara u Bosni i Hercegovini, preuzeo u veoma teškim okolnostima. Bila su to vremena kada se Hrvate nepotrebno “uvuklo” u rat s Bošnjacima, a nakon sklapanja Daytonskog mirovnog sporazuma, Hrvate se gurnulo u zajedničku federaciju, odnosno entitet s Bošnjacima. Gubitak Hrvatske Republike Herceg-Bosne, za koju se tri godine ginulo i ratovalo, djelovao je šokantno za većinu hrvatskih političara u Bosni i Hercegovini. Paradoks Daytonskog mirovnog sporazuma je da su njime nagrađeni jedino Srbi, koji su na teritoriju entiteta Republike Srpske proveli brutalno etničko čišćenje. Srbi su dobili polovicu teritorija Bosne i Hercegovine, Hrvati su gurnuti u zajedničku Federaciju u kojoj zbog neproporcionalnosti stanovništva s vremenom postaju manjina, iako su po Ustavu konstitutivna nacija. Ako je Tuđman pokazao visok stupanj odlučnosti u protivljenju službenoj politici Sjedinjenih Američkih Država da Hrvatska ostane sastavni dio krnje Jugoslavije bez Slovenije, u slučaju potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma pokazao je drugu stranu svoje medalje, odstupivši od politike „tronošca“ koju su čak i bivši komunisti na čelu s Brankom Mikulićem prakticirali u Bosni i Hercegovini.

Dragan Čović je počeo graditi svoju političku karijeru po načelu da je politika umijeće mogućega, u teškim trenucima ukidanja Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Članom HDZ-a je postao u vremenu krvavih sukoba s Bošnjacima (1994.), a za predsjednika Gradskog odbora HDZ-a u Mostaru, izabran je već 1995. godine. Njegovi ljuti protivnici u stranci tada su objavljivali preslike iz Čovićeva indeksa iz kojih je bilo razvidno da se u vremenu Jugoslavije deklarirao Jugoslavenom, da je član Saveza komunista BiH bio sve do 1992. godine. Zajedničko mu je s Vladimirom Putinom, osim moći kojom raspolaže, to što nikada nije spaljivao partijsku knjižicu, jer to je isto dio njegove političke povijesti i prošlosti koja se ne može izbrisati. Istodobno, sa strelovitim političkim usponom, paralelno je gradio uspješnu akademsku karijeru na Strojarskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, bivšem Mašinskom fakultetu. Osim u politici, Dragan Čović je veoma utjecajan u kreiranju akademskog života. Dobro upućeni kažu da bez njegova blagoslova nije izabran ni jedan rektor na Sveučilištu u Mostaru. Drugi, pak, kažu da Čović poštuje autonomiju, no problem je što ljudi iz akademskog života obožavaju politiku i pokušavaju na sve načine akademske katedre zamijeniti političkim foteljama. U tome kontekstu treba naglasiti da Čovićevu sveprisutnost u društveno-političkom životu treba sagledati u kontekstu bosansko-hercegovačkog stanja stvari.

U skladu s Bismackovom tvrdnjom da „moć ima onaj tko kontrolira otvor na vreći s novcem“, Čović je prvu značajniju funkciju u Federaciji Bosne i Hercegovine obnašao kao ministar financija koju je pokrivao dodatnom koreografskom funkcijom zamjenika premijera Federacije od 1998. do 2001. godine. Pitanje koje se u medijima tada postavljalo, glasilo je: je li rođena nova politička zvijezda ili samo meteor? S funkcije ministra financija preselio je u najmoćniju fotelju člana Predsjedništva BiH-a, na koju je izabran kao predstavnik hrvatskog naroda. Da je Dragan Čović doista sjajan politički igrač, potvrđuje kojom lakoćom je prevladao sve nedaće u koje dospio. Činilo se da će njegova politička karijera biti okončana kao i kod većine Hrvata u političkom životu. Dok je jedan dio hrvatskih političara stradao, jer su glumili vlast tijekom postojanja HR Herceg-Bosne, kako je svojedobno duhovito rekao Jadranko Prlić, drugi dio je stradao jer se nije uklapao u Prokrustove kalupe Visokog predstavnika Međunarodne zajednice.

Tako je bilo i u slučaju Dragana Čovića, kada ga je veliki vezir Paddy Ashdown u ožujku 2005. vlastitom odlukom smijenio s funkcije hrvatskog člana Predsjedništva u Bosni i Hercegovini, uz posebnu nagradu zabrane političkog djelovanja. To samo potvrđuje kako Englezi prakticiraju demokraciju u Bosni i Hercegovini. Institucije Državnog odvjetništva, pravosuđa i slično, za velikog vezira Ashdowna nisu značile ništa. Već u idućoj godini uslijedila je nova „demokratska spačka” u režiji britansko-američkih političko-obavještajnih krugova, po kojoj su Hrvati dobili svoga predstavnika u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine s liste Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, a na temelju bošnjačkih glasova. Željko Komšić, hrvatski član predsjedništva u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, imao je obraza „odgusliti” dva mandata od po četiri godine (2006.2014.). Nikada nije posjetio gradove s većinskim hrvatskim stanovništvom, a u emisiji „Nedjeljom u dva” kod Ace Stankovića, rekao je da mu je materinji jezik bosanski, a ne hrvatski. Možda bi ispravnije bilo da je rekao kako mu je politički materinski jezik „američki”, iako ne zna beknuti ni jedne riječi engleskog jezika.

Čović se nakon smjene s dužnosti člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine povukao na pričuvni položaj predsjednika HDZ-a na državnoj razini. No, i tu su međunarodni čimbenici imali umiješane svoje prste, pokušavši s jakim protukandidatom i Čovićevim bliskim suradnikom, Božom Ljubićem, srušiti Čovića s pozicije prvoga čovjeka najmoćnije hrvatske stranke u BiH na općem saboru stranke u lipnju 2005. u Mostaru. Čović je tijesnom pobjedom uspio preživjeti Ljubićev makijavelizam. Ključnu ulogu u pokušaju rušenja Čovića, odigrao je hrvatski premijer i šef stranke, Ivo Sanader, ljubitelj jahti, skupocjenih urica i Picassovih sličica. Nakon što nisu uspjeli srušiti Čovićeve ljude u bosansko-hercegovačkom HDZ-u, Sanader je daljinskim upravljačem lansirao Božu Ljubića u misiju osnivanja novog „HDZ-a 1990.“, koji su hrvatski građani u BiH s podsmjehom nazivali „brojke i slova“. Epilog je poznat. Sanader je završio u Remetincu, a Ljubić je bio na sudu jedan od svjedoka koji je morao pravdati silne novce koji su se slijevali u blagajnu stranke koja je htjela biti HDZ, ali joj nije uspjelo. Nakon totalnog fijaska, Božo Ljubić se pokajnički vratio u Canossu, a Čović ga je za nagradu servilnosti postavio na zastupničku listu Hrvatskog sabora, gdje danas Božo Ljubić vjerno glasuje u skladu sa svim glupostima HDZ-a.

Čović je uspio ostati neokrznut u tri sudska procesa koja mu je instalirao moćni veliki vezir Paddy Ashdown, tvorac izmišljene Tuđmanove salvete o podjeli BiH. Sudski procesi protiv Čovića trajali su, doduše, dosta dugo, ali su ostavili duboki trag sumnje u dobronamjernost Međunarodne zajednice. Nakon oslobađajućih presuda, Čović se trijumfalno vratio 2014. na najmoćniju poziciju s koje ga je potjerao britanski obavještajac Paddy Ashdown. Prošlog tjedna, Čović je službeno preuzeo predsjedanje u Predsjedništvu BiH.

Čović je jedan od rijetkih hrvatskih političara s europskim štihom kojega osobno nisam upoznao. Prije pola godine uputio sam dopis Predsjedništvu BiH da će svjetska akademija za filozofiju „Institut International de Philosophie” (Pariz) održati svoju godišnju konferenciju „Πρᾶξις? Knowledge and Human Action” u Dubrovniku i Neumu od 24. do 30. rujna 2017. godine. Kao redoviti član akademije Institut international de Philosophie i predsjednik organizacijskog odbora ovogodišnje konferencije, pozvao sam člana Predsjedništva BiH da svečano pozdravi sudionike konferencije. Planirano je da jednu cjelodnevnu sesiju konferencije IIP-a održimo u Neumu, 28. rujna 2017. godine. Iz Čovićeva ureda javili su mi već drugi dan da će predsjedavajući Predsjedništva BiH osobno doći pozdraviti sudionike skupa. Na moj dodatni upit, hoće li nas također „pozvati na ćevape”, odgovor je bio potvrdan.

Autor: Jure Zovko / 7dnevno

ZADNJE VIJESTI