Consigliere

Autor: dr. Jure ZOVKO

Da je Dinamov “consigliere” dosegao status neupitnog „savjetnika“ iz mafijaškoga miljea, potvrdio je nedavno ždrijeb skupine Lige prvaka u Monte Carlu. Dinamo je bio jedini klub kojeg su u gradu kocke, luksuza i utaje poreza predstavljali njegov savjetnik i zgodna plavuša

Savjetničke uloge uobičajena su pojava u svijetu poslovanja i političkoga odlučivanja. Posebno su se proslavili savjetnici u američkom State Departmentu, odnosno Bijeloj kući. Spomenuo bih kao paradigmu Zbigniewa Brzezinskog, savjetnika za sigurnosna pitanja predsjednika Jimmyja Cartera. Njegova teorija izazivanja sukoba na međunarodnoj sceni u koje je američka vlada neizravno uključena dominiraju i danas. Veoma utjecajni savjetnici bili su Samuel Phillips Huntington, teoretičar sukoba civilizacija, te Francis Fukuyama, zagovornik kraja povijesti. Općepoznata je stvar da sadašnji američki predsjednik Barack Obama ne može zamisliti svoj radni dan bez savjetnika Billa Daleyja. Američki predsjednici u pravilu su uzimali svoje savjetnike s uglednih sveučilišta kao što su Stanford University, Harvard, Princeton.

U Hrvatskoj su takve zahtjevne uloge u proteklih sedam mjeseci obnašali prononsirani plagijatori i manipulatori proučavanja javnoga mnijenja ili pak direktori propalih kompanija. Još nam nije nestala iz sjećanja famozna afera «Konzultantica» kada je prije nešto više od pola godine otkriveno da je supruga najmoćnijeg hrvatskog političara ubirala zavidne honorare za «savjetničke» usluge poznatom lobistu mađarske tvrtke MOL. Afera Konzultantica bila je jedan od povoda za iznuđenu ostavku predsjednika HDZ-a i prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka zbog notornog sukoba interesa, kako je odlučilo državno Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa. Presudno za odluku Povjerenstva bilo je to što je Karamarko tražio da se Hrvatska zbog dobrosusjedskih odnosa povuče iz arbitraže s MOL-om. Ako postavimo pitanje koje savjete može jednoj naftnoj kompaniji ponuditi osoba s diplomom komparativne književnosti, suvlasnica tvrtke koja izdaje ljevičarski časopis za kulturu «Zarez», teško ćemo naći prihvatljive argumente za obrazloženje misteriozne savjetničke djelatnosti.

Veliki utjecaj kod nas je imao kao savjetnik prof. dr. Dejan Jović, glavni analitičar bivšeg predsjednika Josipovića. Prema procjeni beogradskog dnevnika “Blic” Dejan Jović je zauzeo visoko 16. mjesto na listi 100 najmoćnijih Srba u svijetu. Jović je kao moćni savjetnik predsjednika Josipovića uvelike utjecao na kreiranje njegove vanjske politike, posebice prema zemljama regije. Jović nikada nije krio svoje žalovanje za raspadom bivše Jugoslavije, koja je imala po njegovu mišljenju daleko veći utjecaj i ugled u svijetu nego što imaju njezine zemlje nasljednice. Jović je također bio protivnik prebrzog ulaska Hrvatske u Europsku uniju bez ostatka “zapadnobalkanskih” država.

Mene je osobno impresionirao samo jedan savjetnik na hrvatskoj društveno-političkoj sceni, a paradoksalno je da je to postao silom prilika, naime zbog kaznenih postupaka koje je DORH pokrenuo protiv njega zbog protuzakonitog izvlačenja novca iz kluba kojemu je godinama šefovao iz sjene. Postavši “savjetnikom” dotični gospodin je ulogu savjetnika uzdigao na jednu višu razinu i dimenziju nego što je to uobičajeno u politici i poslovanju. Riječ je naravno o Zdravku Mamiću, kontroverznom “savjetniku” kluba koji se službeno zove Građanski nogometni klub Dinamo. Mamićevi kritičari uporno naglašavaju da su njegovi učestali prostački ispadi nespojivi s predikatom «građanski» koji je naknadno pridodan nazivu kluba. No, stječe se dojam da se Dinamov moćni savjetnik ne obazire previše na svoje kritičare. Jedan od razloga za ignoriranje kritičara svakako je i činjenica da klub postiže za naše prilike izvrsne rezultate. Dinamo je ove godine, na zaprepaštenje mnogih, ponovno postao dio europske nogometne elite, kvalificiravši se u Ligu prvaka. Zasluge “savjetnika” u ostvarenju ovog (ne)očekivanoga uspjeha ne osporavaju ni njegovi najljući protivnici.

Dinamov “savjetnik” djeluje po modelu koji ima “consigliere” u klasičnim mafijaškim organizacijama. Gotovo svi leksikoni objašnjavaju pojam “consigliere” u kontekstu klasičnog filma “Kum” koji je režirao proslavljeni Francis Coppola. U filmu je scenarist Mario Puzo pokazao kako je funkcionirala jedna moćna mafijaška obitelj u kojoj je značajnu ulogu imao savjetnik iz sjene, “consigliere”, bez čijih savjeta mafijaška organizacija ne bi mogla funkcionirati učinkovito. “Consigliere” ima taj privilegij da nije izravno involviran u rad mafijaške organizacije, ali njegovi savjeti su od presudnog značenja za osmišljavanje akcija. Na jednoj strani imate “bossa” mafije sa svojim podložnicima i poslušnicima, na drugoj strani pored njega stoji u istoj razini “consigliere”, posve autonoman u prosuđivanju i analizi.

Da je Dinamov “consigliere” dosegao status neupitnog savjetnika iz mafijaškoga miljea, potvrdio je nedavno ždrijeb skupine Lige prvaka u Monte Carlu. Dinamo je bio jedini klub kojeg je u gradu kocke, luksuza i utaje poreza predstavljao njegov „savjetnik“ u društvu zgodne plavuše. Slike gotovo identične kao u klasičnim mafijaškim filmovima. “Savjetnik” je jasno stavio svima do znanja da je njegovo “povlačenje” sa svih položaja u upravi kluba zapravo samo uzdizanje za jednu stepenicu više u nogometnoj hijerarhiji. Ako u pravilu s jačanjem neke funkcije raste i stupanj odgovornosti, to očito ne vrijedi za slučaj “savjetnika”. On nikome ne odgovara za svoje postupke, jer je njegova uloga samo savjetnička. Svaki put kad nešto krene po zlu, imat će izgovor da se povukao iz odlučivanja, jer je samo savjetnik. Pitanje moći očituje se u tome da je dosegao visoki stupanj autoriteta da ga poštuju svi oni koje obvezuje načelo omertà ili kodeks šutnje. Nakon što je desetak godina bio čovjek koji je držao sve konce moći u Dinamu i Hrvatskom nogometnom savezu, Mamić je odlaskom na funkciju “savjetnika” otvorio novu etapu utjecaja koja će potrajati najvjerojatnije cijelo jedno desetljeće. Riječ je o jednom vješto izgrađenom umreženju gdje život izgleda kao u bajci. Kupiš nogometaša za pet milijuna eura pa ga prodaš godinu dana kasnije za petnaest milijuna. Riječ je o neobičnoj švercerskoj životnoj formi koja je dovedena do savršenstva. Nogometni klub je postao inkubator za uzgoj nogometnih talenata koji će u kratkom vremenu biti rasprodani za astronomske iznose. Jedan od najutjecajnijih nogometnih menadžera, Danko Đikić, rekao je prije godinu dana da je Zdravko Mamić, unatoč svim marifetlucima koji mu se pripisuju, jedina osoba iz Hrvatske koja uživa povjerenje u visokim europskim nogometnim krugovima, jer je čovjek od riječi koji ispunjava svoja obećanja. Opuštena proslava Dinamovih igrača, nakon pobjede nad klubom salzburškog milijardera, pokazala je kako stranci koji igraju u Dinamu dobro znaju da “consigliere” vedri i oblači u klubu, ali da je također osoba kojoj najviše vjeruju, s kojim opušteno tulumare i feštaju.

Čak ako jednoga dana svemoćni “consigliere” bude osuđen po nekoj od točaka optužbi zbog kojih ga se tereti da je oštetio najuspješniji klub na području južne i srednje Europe, ostat će iza njega mit neponovljive uspješnosti, čovjeka koji je pretvarao u zlato sve što je dodirivao. Paradoksalno u Mamićevu slučaju je to što je na poseban način učinio javnost ovisnom o njegovim nastupima, da razmjerno njegovom povlačenju i distanciranju od svega, povećava interes za njegovim nastupima, izjavama i neobičnim performansima. Na koncu Dinamo je jedni klub iz zemalja srednje i jugoistočne Europe koji igra drugu godinu zaredom u prestižnoj Ligi prvaka koja donosi enormnu zaradu.

Za razliku od nogometne mafijaške organizacije, mafija u politici prepoznatljiva je po uličarskim manirama i istupima. To su očito strukture u kojima“consigliere” nema onu uobičajenu moć uvažavanja da se njegovi savjeti provode u djelo pa istupi šefova izgledaju onako nakaradno. Ako netko u politici izigrava uličara s Trešnjevke i za razliku od ostalih tamošnjih frajera navija za Hajduk, onda je jasno da je na djelu neobičan bahatluk koji se ne može uklopiti čak ni u mafijaške strukture. Poznato je da je Milanovićev savjetnik godinama bio prof. Neven Budak, kontroverzni povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, glavni kandidat za ministra znanosti u slučaju da Milanovićeva ekipa ponovno dođe na vlast. Ostaje otvoreno pitanje ima li Milanović uopće sluha za komunikaciju sa svojim savjetnicima. Drugo je pak pitanje kakve mu savjete mogu ponuditi njegovi «savjetnici». Stječe se dojam da je Milanović demokratsku kampanju pretvorio u najviši oblik primitivizma u kojem dominira njegov raskalašeni ego, a svrha njegovih suradnika je da po medijima daju opravdanja za uličarske istupe svoga bossa. Šef partije koja u svom nazivu nosi ime “socijaldemokratska” svojim radikalnim istupima samo je potvrdio da trebamo ukinuti verbalni delikt sadržan u govoru mržnje iz jednostavnoga razloga da možemo konačno sagledati u kojoj mjeri je naša politička scena popunjena primitivcima bez granica koje jedino volja za moć drži tamo gdje jesu. Ako birači ne kazne takve i slične pojave gdje se susjede s istočne strane države naziva “šakom jada”, a za državu s kojom imamo najdužu granicu koristi pojam “shit od države”, onda smo doista u situaciji da se moramo ozbiljno zabrinuti nad civilizacijskim dostignućima u politici. Izbori su jedinstvena prilika kada možemo pokazati «crveni karton».

Autor: dr. Jure ZOVKO

ZADNJE VIJESTI