Dusko Jaramaz/PIXSELL
Dusko Jaramaz/PIXSELL

Antifašistička borba protiv govora mržnje

Autor: Jure Zovko

U Hrvatskoj smo ovih dana prekomjerno bombardirani kontroverzama oko bivšeg praznika “Dana ustanka naroda Hrvatske” koji se do uspostave demokracije i proglašenja hrvatske države slavio 27. srpnja kao službeni početak borbe protiv fašizma. Nakon proglašenja samostalne države Republike Hrvatske bivši partizanski general i predsjednik Republike Hrvatske progurao je ideju da se kao novi dan ustanka protiv fašizma proglasi 22. lipnja kada je Komunistička partija Hrvatske zbog napada Hitlerove Njemačke na Sovjetski savez odlučila pozvati narod na oružanu borbu protiv fašista.

Tako je dan formiranja Prvog sisačkog partizanskog odreda 22. lipnja postao Danom antifašističke borbe koji se slavi i u demokratskoj Hrvatskoj. Jedan od razloga odabira ovoga nadnevka je i to što su među bliskim Tuđmanovim suradnicima u formiranju HDZ-a bili i članovi prvog sisačkog partizanskog odreda od kojih je najpoznatiji bio general Janko Bobetko. Fokusiranjem na sisačku partizaniju u drugi plan su gurnuti i prešućeni dalmatinski partizani koji su također istoga dana pozvali na pobunu protiv talijanskog okupatora. Dalmatinci su imali znatno više razloga za pobunu protiv fašizma, jer je poglavnik Pavelić Rimskim sporazumom 18. svibnja 1941. godine gotovo cijelu Dalmaciju prepustio Talijanima. NDH je mjesec dana nakon proglašenja ostala bez svojih najljepših dijelova, Splita, Šibenika, Zadra, Rijeke, Istre i otoka. Istoga dana kada je formiran Prvi sisački odred u Dalmaciji su poput gljiva nicale partizanske diverzantske grupe, od kojih su najpoznatije bile one u okolici Vrgorca.

Kada je riječ o ustanku u Srbu koji je tijekom socijalističke diktature bio službeni Dan ustanka naroda Hrvatske, potrebno je podrobnije objasniti u kojem je kontekstu nastao. Tehnički ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić zatražio je od povjesničara da sa stajališta struke razjasne slučaj ustanka u Srbu te dobio dijametralno suprotna mišljenja. Ostaje pitanje kako je moguće da jedan takav događaj može izazvati oprečna tumačenja. Jedan dio povjesničara tretira navedeni ustanak kao četničku pobunu, dok drugi u njemu vide ustanak protiv antifašizma. Međutim, ispušta se iz vida da su u početnoj fazi borbe protiv njemačke okupacije četnici i Titovi partizani bili saveznici. To je posebno razvidno na primjeru stvaranja Užičke republike gdje su u zapadnoj Srbiji slobodni teritorij u borbi protiv Nijemaca zajedno stvarali četnici i partizani. Znakovito je da je na dan pobune u Užicama došlo također i do pobune u Srbu. Jedan dio pobunjenika u Srbu pridružio se kasnije partizanskim odredima, dok je drugi na čelu s Pajicom Omčikusom ostao u četničkom pokretu Momčila Đujića koji su intenzivno i uspješno surađivali s talijanskim fašistima. Nakon propasti “Užičke republike” suradnju s talijanskim fašistima u Crnoj Gori započeo je i četnički vojvoda general Draža Mihailović te tako kompromitirao svoj imidž “prvog gerilca protiv fašizma” u Europi. Svoju prevrtljivost Draža Mihailović je posebno pokazao otvorenom suradnjom s Nijemcima nakon što je Crvena armija oslobodila Beograd.

Dvadeset godina ustanak u Srbu nije bio na dnevnom redu političkih zbivanja. Tome je uvelike kumovala neobična proslava ustanka 1990. koja je organizirana kao “Veliki srpski sabor.” Među uvaženim govornicima bio je i član Hrvatskog filozofskog društva Vojislav Šešelj koji je u svome govoru obećao uhapsiti Tuđmana. Uskoro će nakon “događanja srpskog naroda” doći do pripajanja ustaničkog mjesta proklamiranoj “Srpskoj autonomnoj oblasti Krajini”. SAO Krajina se pet godina nakon proglašenja raspala kao kula od karata u vojno-redarstvenoj akciji Oluja.

Posebnom zaslugom Milorada Pupovca u vremenu intenzivne koalicijske suradnje SDSS-a s HDZ-om 2010. godine, kada je predsjednica HDZ-a i Vlade bila Jadranka Kosor, hrvatska Vlada je ponovno počela financirati proslavu spornoga ustanka u Srbu. Kosoričina Vlada platila je također obnovu srušenog partizanskog spomenika. Svečanost proslave dana ustanka u Srbu 2010. uveličali su tadašnji predsjednik države Ivo Josipović i predsjednik Hrvatskog Sabora Luka Bebić. Preko noći je zaboravljen povijesni kontekst pripajanja ustaničkog mjesta velikosrpskoj SAO Krajini. Znakovito je da čelnik Srba u Hrvatskoj, bivši šef komunističkog Centra za idejno-teorijski rad, unatoč svemu vidi u ustanku u Srbu simbol borbe protiv fašizma, a danas taj isti ustanak koristi za borbu protiv fašizacije Republike Hrvatske. Pupovca ni najmanje ne smeta činjenica da su ustanici u Srbu 1941. godine pobili lokalno hrvatsko stanovništvo, kao ni to da su nakon uspostave demokratske vlasti 1990. ponovno “proglasili ustanak”. Svoju političku djelatnost Milorad Pupovac danas promatra kao poseban oblik antifašističke borbe protiv “nacionalnog radikalizma, povijesnog revizionizma, netolerancije… unutar kojih se mogu prepoznati jasni znakovi fašizacije javnog prostora.” Dobro je da gospodin Pupovac radi na zaštiti položaja Srba u Hrvatskoj, no opasnost njegove “antifašističke borbe” je da proglašava fašizacijom Hrvatske sve ono što može po Kaznenom zakonu biti okarakterizirano kao “govor mržnje”. Naime, Kaznenim zakonom Republike Hrvatske (čl. 144) ograničava se sloboda govora koja je zajamčena Ustavom Republike Hrvatske. No, i u Ustavu stoji nezgrapna formulacija o zabrani poticanja na mržnju. Navedenim člankom Kaznenog zakona predviđa se kazna do tri godine zatvora za svakoga tko pridonosi širenju “klasne, vjerske, spolne, nacionalne, etničke mržnje ili mržnje po osnovi boje kože ili spolnog opredjeljenja, ili drugih osobina, ili u cilju omalovažavanja, javno iznese ili pronese zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti jedne rase, etničke ili vjerske zajednice, spola, nacije ili zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti po osnovi boje kože ili spolnog opredjeljenja, ili drugih osobina.” Kolega Neven Sesardić napisao je nedavno u svome članku “Smrt komunizmu verbalni delikt narodu” da u Hrvatskoj danas možete biti osuđeni zbog govora mržnje ako, primjerice “u skladu sa svojom religijom javno kažete da je homoseksualnost grijeh, ili ako mirno iznesete argumente protiv politike masovnog useljavanja muslimana u Europu, ili ako ustvrdite da postoji znatna razlika u prosječnoj inteligenciji između različitih rasa.” Opasnost spornoga članka Kaznenog zakona je u mogućem tumačenju koje može biti u duhu nekadašnjeg verbalnoga delikta iz vremena komunističke strahovlade. Sesardić je ovdje naveo tabuizirane teme koje u suvremenom demokratskom društvu olako mogu biti stigmatizirane kao govor mržnje.

Sloboda govora, nažalost, još uvijek u Hrvatskoj nije dosegla status koji priliči zemljama s razvijenom demokratskom kulturom. U tom smislu su posebno značajna obrazloženja u prilog slobodi izražavanja mišljenja koja je zastupao engleski filozof John S. Mill, jer slobodom govora dolazi primarno do izražaja ljudsko dostojanstvo, ali i društvena zajednica ima od toga velike koristi. Moj je dojam da u Hrvatskoj imamo previše političkog dodvoravanja, nekritičkih hvalospjeva, poltronizma, previše simplificiranih prigovora protiv potencijalne fašizacije. Što sve ide na štetu slobode govora. Također se olako prelazi u moderne vidove borbe protiv fašizacije Hrvatske, umjesto da se takve stvari tretiraju kao doprinos slobodarskom diskursu, kao pravo na drugačije mišljenje s kojim se ne slažemo. Crtu tolerancije trebalo bi postaviti , kao što je predložio J. S. Mill, da onoga časa kada netko stvarno bude ugrožen, treba razmotriti mogućnosti ograničavanja slobode govora. Sloboda govora i kritička prosudba najbolji su lijek protiv raznoraznih totalitarnih društvenih marifetluka. Drugim riječima, nije dobro da se građanima zakonom nameće zabrana govora mržnje, nego ih treba educirati da se sami odluče za samokontrolu. Analizirajući vodeće košarkaške timove u Sjedinjenima Američkim Državama ili nogometnu reprezentaciju Francuske koja je na zadnjem europskom nogometnom prvenstvu imala dvije trećine afro-francuskih igrača, moguće je doći do statističkog pokazatelja koji će netko protumačiti kao govor mržnje protiv bijele rase, naravno pod uvjetom da to bude pismeno ili usmeno artikulirano. Rasizam bi bio na djelu kada bi se provodila pozitivna diskriminacija po kojoj u NBA ligi morao biti određeni postotak bijelaca. U ovim slučajevima je riječ o zakonu liberalnoga tržišta.

U Hrvatskoj postoje određene pojave koje olako označavamo kao oblik fašizacije, odnosno kao manifestaciju govora mržnje. Nisam vido da je ijedna partija u ovom predizbornom razdoblju izišla s prijedlogom da se ide u promjenu Kaznenoga zakona, točnije rečeno, za ukidanje kaznene stavke o govoru mržnje. Pritajena opasnost sadašnje borbe protiv fašizacije je da se marginalni društveni slučajevi proglašavaju sveopćom pojavom. Ako se ministar kulture dr. sc. Hasanbegović fotografirao s “dečkima iz Frankfurta” uz zastavu s produženim “U”, bez zoološkog vrta, to je njegovo osobno pravo. Optužbe protiv takve “zastave” podsjećaju me na vremena kada se zatvaralo zbog barjaka na svadbama koji su bili bez socijalističkog obilježja. Problem je što se nepotrebno stvara fama fašizirane Hrvatske da se ministar kulture mora ispričavati zbog neprimjernoga fotografiranja. Na drugoj strani, drugi neki ministar “mazne” ili upropasti nekoliko milijuna i ne mora se nikome ispričavati.

Dokle god postoje nedemokratski mehanizmi gdje je političke protivnike i neistomišljenike u vlastitim partijama i institucijama moguće okarakterizirati kao propagatore “govora mržnje”, potvrda je da još živimo u društvima s nezrelom demokracijom. Sutra će isto tako biti moguće da osobe koje zagovaraju europeizaciju hrvatske društveno-političke zbilje postanu žrtve promicanja takvih ideja, dok se njihovi “progonitelji” istodobno zaklinju u iste te ideje. Neobjašnjivo je, primjerice, u vremenu kada HDZ želi obući novo europsko ruho, da se ravnatelj Zaklade Hrvatskog državnog zavjeta mora opravdavati novim šefovima što je sredstva donirana Zakladi iskoristio za angažiranje münchenskog instituta IFO s intencijom da se izradi program za izlazak iz gospodarske krize. Totalitarizmi imaju često različito ruho, ali su od istoga «krojača». Zato je potrebna sloboda govora kao lijek protiv suvremenih pritajenih formi totalitarizma kako ne bismo stradali u zasjedi nepredvidivih «demokratskih sačekuša».

Dok završavam ovaj tekst stigla je vijest da je Sudsko vijeće Visokog zemaljskog suda u Münchenu odalamilo doživotnu zatvorsku kaznu uglednm hrvatskim udbašima Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. Pravda je spora, ali ipak stiže na odredište.

Autor: Jure Zovko

ZADNJE VIJESTI