Profil antifašista ljeta gospodnjeg 2015.

Autor: Josip Jović/7DNEVNO/15. svibnja 2015.

U Drugom svjetskom ratu realno je postojao partizanski pokret, a antifašizam je tek jedna od mogućih interpretacija tog pokreta, kojom se želi prikriti i prekriti sva njegova slojevitost. Oživljena paradigma antifašizam-fašizam imala je ulogu stvaranja referentnog okvira za diskreditaciju nove stvarnosti koju označavaju Tuđman, branitelji, crkva, iseljenici, et.cet.

Tko su to antifašisti na našim ulicama, u dvoranima, po novinama i na televizijskim ekranima. Otkuda dolaze, protiv čega se bune, što im smeta, za što se zalažu, što hoće? Veliko je to pitanje dana. Dio odgovora na tu zagonetku ponudili su nam neki recentni skupovi i likovi koji se pojavljuju kao pripadnici tog nazovimo pokreta, a možda najeksplicitniji i najegzemplarniji primjerak predstavlja Ivan Fumić, potpredsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske. O njima najbolje govore njihove biografije i izgovorene riječi koje su sve manje uvijene.

Golema većina današnjih „antifašista“ nije ni bila u Drugom svjetskom ratu, pa dakle nije ni mogla voditi antifašističku borbu protiv okupatora i „domaćih izdajnika“. Bili su ili premladi ili uopće nisu rođeni. Spomenuti Fumić imao je 1941. deset godina, a na kraju rata petnaest. Njegova tvrdnja kako je bio njemački zarobljenik i ustaški zatvorenik djeluje nestvarno, osim ako je bio legendarni Buško Buha. Radi se redovito o ljudima koji su u vremenima socijalističke izgradnje i socijalističkog morala zauzimali istaknute položaje u društvu ili pak o sinovima i kćerima ratnih ili poratnih kadrova. Njihova je identifikacija sa starim sustavom duboka i trajna. Sam Fumić je, kao što je poznato, bio sudac vojnog suda JNA i tužitelj koji je najviše progonio tzv. političke delikvente. Iz tih biografija i iz tih pozicija proizlazi cijeli ideološki sklop.

Naši su antifašisti ostali trajno vezani uz Josipa Broza kao neupitnog i najdražeg sina svih naših naroda i narodnosti, čovjeka kojega majka više ne rađa, uopće viteza bez mane, koji i nije s ovoga svijeta. Njemu je sve oprošteno, čak i Goli otok u kojemu su završavali baš njegovi vojnici, a sve se zasluge pripisuju isključivo njemu. Izgrađen je pravi kult Titove ličnosti na razini vjerskog proroka i u stilu pravog vjerskog fanatizma. Cijeli je antifašistički pokret posve, bez ostatka i bez rezerve, izjednačen s titoizmom i obrnuto. Zato su njegovi poklonici bolno zavrištali nakon uklanjanja biste iz Ureda predsjednice Republike i zato su joj otklonili pokroviteljstvo nad obilježavanjem sedamdesete obljetnice pobjede, da bi joj krajnje licemjerno zamjerili što se nije pojavila na svečanoj akademiji u Lisinskom organiziranoj u pobjedničku čast i slavu. U Istri ne jednom takvom skupu čak su joj zapjevali Cia bella! Tuđman je pravi antipod Titu, s njime počinje mračno razdoblje povijesti, on je političar koji se oslonio na ustašku emigraciju i obnovio ustašku državu, iznevjerivši svijetle tradicije titoizma, makar se i on na Tita znao pozivati.

Domovinski je rat, s kojim je legitimiran nacionalizam, samo fašizam u drugom ruhu. To još nije izgovoreno, ali nekako stalno visi u zraku. Ivan Fumić doslovno kaže: “Domovinski rat je negirao ono za što smo se mi borili, bratstvo i jedinstvo, jednakost, socijalnu pravdu i pravo žena”. Priznaje mu teškom mukom obrambeni, ali ne i antifašistički karakter, čime upada u kontradikciju. Ako je to bio obrambeni rat, onda je valjda agresor taj koji je razorio jedinstvo. Bratstva ionako nikada nije ni bilo.

Na tom je tragu stav o HDZ-u kao najširoj narodnoj stranci pa valjda i o narodu koji mu je toliko puta do sada dao povjerenje, a izgleda i opet će. Kolinda Grabar Kitarović, reći će Fumić, opredijelila se za snage koje vodi Karamarko, koji pak prijeti Kevinim jamama, a u produžetku Jasenovcem, Jadovnom, Đakovom itd. Na stranu nepoznavanje ili nepriznavanje činjenice da su u Kevinoj jami završile žrtve partizanskog zlodjela, aluzija na ustaški režim je više nego očita. Neugodno je zazvučala prijeteća poruka mladog antifašista Zorana Milanovića, koji je na kraju svog pozdravnog govora u Lisinskom uskliknuo: No pasaran! Kome? Tako je Dolores Ibarruri la Pasionaria poručivala frankistima. Kad se kaže kako je antifašizam temelj suvremene Europe, onda se povijest kontinenta grubo reducira kao da ona počinje polovicom prošlog stoljeća, a kad se kaže da je antifašizam temelj budućnosti, očito se računa kako je ono što mu je suprotno također i sadašnjost i budućnost, što je izvan pameti.

Za pobjednike iz Drugoga rata karakteristično je nepriznavanje zločina koje su oni počinili. Slavilo se ovoga mjeseca „oslobađanje Zagreba“, ali nitko nije spomenuo masovne grobnice i na tisuće nevinih žrtava u glavnom gradu. Glasovita je baš ranija Fumićeva izjava kako je na Bleiburgu ubijeno tek dvadesetak pripadnika neprijateljske vojske. Ako je i bilo ubijanja, ono je bilo opravdano.
U skladu s takvim shvaćanjem aktualna je vlast ukinula pokroviteljstvo nad komemoracijom kojoj će ove subote nazočiti predsjednica Republike.

Za antifašistički ideološki sindrom neraskidivo je vezano izrazito neprijateljstvo prema Katoličkoj crkvi. Neprihvatljiv mu je vjeronauk u školama, kao i svi sporazumu Republike Hrvatske i Svete Stolice. Crkva je ideološki neprijatelj s kojim nema razgovora i koju treba isključiti iz javnog života i dijaloga. Uz nju redovito ide pojam klerofašizma.




Tzv. antifašistima je ideja hrvatske države, naročito suverene i samostalne, potpuno strana. Zato oni kao ključni temelj stvaranja države pomiču iz devedesetih u četrdesete, od odluka Hrvatskog sabora prema odlukama ZAVNOH-a. Jer, ZAVNOH jest Hrvatska, ali ne samostalna i ne izvan jugoslavenske države. Držeći već spomenuti govor i govoreći o državnim temeljima Milanović je, doduše, istaknuo partizanski pokret i Domovinski rat. No, prvi je dio popraćen burnim pljeskom, nakon spominjanja Domovinskog rata zavladala je grobna tišina.

Do 1990. godine pojam antifašizam se i nije puno upotrebljavao. Više se govorilo o narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji. Oživljena paradigma antifašizam-fašizam imala je ulogu stvaranja referentnog okvira za diskreditaciju, domaću i međunarodnu, nove stvarnosti koju označavaju Tuđman, HDZ, branitelji, crkva, iseljenici, et.cet. U Drugom svjetskom ratu realno je postojao partizanski pokret, a antifašizam je tek jedna od mogućih interpretacija tog pokreta, kojom se želi prikriti i prekriti sva slojevitost tog pokreta, koji je imao na određenom prostoru (Dalmacija, Istra) i u određenom vremenu (uglavnom do 1944.) osobine autentičnog antifašističkog otpora, ali je nesumnjiv konačni rezultat bila staljinistička diktatura, velikosrpski hegemonizam i šovinizam, masovni zločini i progoni neistomišljenika, odnosno svih koji se nisu uklapali u nametnuti model života, ili su bili samo sumnjivi. Velike riječi, zvučne parole obično prikrivaju manje lijepe događaje koji su se odvijali pod tim parolama i u njihovo ime. Ako išta može kompromitirati sam pojam koji ne bi trebao biti nikome sporan, onda su tu glasni njegovi protagonisti svojim iskrivljavanjem stvarnosti, neobjektivnošću, bezdušnošću prema onim drugima, paranoičnošću, govorom mržnje, isključivošću i stvaranjem panike, čemu smo sve bili svjedocima u ovim svibanjskim danima.




Autor:Josip Jović/7DNEVNO/15. svibnja 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.