Europski sud za ljudska prava u službi biomedicinske mafije!

Autor: Ivica Šola / 7Dnevno / 13. ožujka 2015.

Nacionalni sudovi europskih država zatrpani su sporovima u kojima partneri koji su u Rusiji, Ukrajini, Indiji... naručili dijete i proizveli si ga, te ga pokušavaju "legalizirati" u vlastitoj zemlji. Kada to ne uspiju, obraćaju se Europskom sudu za ljudska prava, i često dobivaju spor, a njihove matične zemlje bivaju kažnjene!

Sve se može kupiti novcem, pa i dijete, tuđe dijete. Možete ga naručiti od agencija specijaliziranih za to, kao što su učinili Elton John i njegov partner, kao što čine tisuće homo i hetero parova koji iz raznih razloga ne mogu dijete dovesti na svijet prirodnim putem. No u ostvarenju ove i ljudski i moralno razumljive želje sve ih je više koji ne biraju sredstva, bilo da se bezobzirno gazi dostojanstvo druge žene svedene na tzv. “surogat majku” koja svoju maternicu iznajmljuje kao rent a car vozila, bilo da se zalazi u sivo zakonsko, bolje reći kriminalno, područje u kojem je proizvodnja djece postala biznis kao i svaki drugi.

Već više godina nacionalni sudovi europskih zemalja zatrpani su sporovima u kojima partneri koji su u Rusiji, Ukrajini, Indiji… naručili dijete i proizveli si ga, te ga, uglavnom neuspješno, pokušavaju “legalizirati” u vlastitoj zemlji. Kada to ne uspiju, obraćaju se Europskom sudu za ljudska prava, i nerijetko dobivaju spor, a njihove matične zemlje bivaju kažnjene. Posljednji takav slučaj je onaj talijanskih supružnika Donatine Paradiso i Giovannija Campanellija, pri čemu je Europski sud za ljudska prava 27. siječnja ove godine presudio protiv talijanske države koja im je odbila “legalizirati” dijete proizvedeno u Rusiji, pri čemu je pet sudaca glasovalo za, a dvoje protiv.

Agencije za proizvodnju i legalizaciju djece

Priča ide ovako. Gospođa Paradiso, nakon što su u Italiji neuspješno pokušavali dobiti dijete homolognom potpomognutom oplodnjom, sjeda 2010. na zrakoplov za Moskvu. Prije toga je na Internetu našla specijalizirano rusku tvrtku pod nazivom “Rosjurconsulting”, koja će joj proces proizvodnje djeteta odraditi posvema, od pravnih do biomedicinskih procedura; to znači pronalaženje tzv. surogat majke zadovoljavajućih kvaliteta, pronalaženje donatora sperme također zadovoljavajućih kvaliteta, kao i pravni upis djeteta u Rusiji kao njihovoga. “Rosjurconsulting” je tek jedna od mnoštva sličnih agencija na svijetu koja, kako je vidljivo, radi u “reproduktivnoj industriji” po sistemu “ključ u ruke”, tj. “vi platite, a sve ostalo je naša briga”. I doista, 27. veljače 2011. tzv. surogat majka (koji strašni i ponižavajući naziv!) rodila je dijete, a odvjetnik “Rosjurconsultinga” je isposlovao, sukladno ruskim zakonima, da se dijete, premda nije biološki njihovo, upiše na ime “roditelja” koji ga nisu rodili, Paradisi – Campanelli.

Gospođa Paradisi vraća se s djetetom u Italiju i “roditelji” pokreću proces njegove “legalizacije”. Nakon što su donijeli potvrdu iz Rusije da je dijete njihovo, Sud traži mišljenje talijanskog konzulata u Rusiji koji Sud izvještava da dijete nije biološki njihovo, te, sukladno talijanskim zakonima, oduzima “roditeljima” dijete proizvedeno u Rusiji i daje ga trećoj obitelji na usvajanje, nakon što je dijete šest mjeseci provelo s njima. Osim toga, Sud utvrđuje da su pri pokušaju “legalizacije” djeteta prekršili zakon o usvajanju, kao i da su pokušali dovesti Sud u zabludu lažnom potvrdom o roditeljstvu iz Rusije. Talijanski sud dodaje i da dijete ne može biti sredstvo rješavanja bračne krize. Zbog ovakve presude supružnici Paradisi – Campanelli u travnju 2013., uz pomoć odvjetnika ruske tvrtke “Rosjurconsulting”, tuže Republiku Italiju europskom Sudu za ljudska prava tvrdeći kako je u njihovom slučaju prekršen članak 8 Europske konvencije o ljudskim pravima, koji brani državi upad u privatni i obiteljski život. I dobivaju sud upravo na temelju spomenutog članka 8. Budući da je dijete šest mjeseci provelo s njima, europski Sud za ljudska prava smatra kako je u tom periodu “de facto” ustrojen roditeljski odnos s djetetom, te da se dijete ne smije uzeti iz obiteljskog (privatnog) ambijenta osim u slučaju velike opasnosti za dijete. U obrazloženju se tvrdi: “Talijanski sud nije priznao činjeničnu (de facto) vezu između tužitelja i djeteta, pa je stoga poduzeo ekstremnu mjeru koja se poduzima samo u slučajevima u kojima se djeca nalaze u stanju opasnosti.” Sud se, dakle, vodio dobrobiti djeteta, pa dijete, unatoč presudi, nije vraćeno supružnicima Paradisi – Campanelli, budući da je i kod obitelji koja ga je usvojila, nakon negativne presude u Italiji, također razvilo “de facto” obiteljski odnos.

Dva suca koja su imala “izdvojeno mišljenje” smatrala su, među inim, da Sud nije uzeo u obzir (protuzakonite) okolnosti koje su dovele do dolaska djeteta u obitelj Paridisi – Campanelli, pa smatraju da u skladu s tim članak 8 treba interpretirati u kontekstu proporcionalnosti.

Sud za ljudska prava otvorio Pandorinu kutiju

Posebno su naglasili jednu opasnu činjenicu koja proizlazi iz ove presude: “Većina (sudaca) u biti smjera ka negiranju legitimnosti izbora od strane države da ne prizna surogat majčinstvo. Ako je dostatno ilegalno stvoriti s novorođenim vezu u inozemstvu zbog koje su nacionalni sudovi potom pritisnuti priznati postojanje ‘obiteljskog života’, onda je jasno da je sloboda država u nepriznavanju pravnih učinaka surogat majčinstva, a koja je priznata baš u pravosuđu ovog istog suda u slučajevima Mennesson i Labassee iz Francuske, svedena na nulu.”

Drugim riječima, ovom je presudom Europski sud za ljudska prava otvorio Pandorinu kutiju u kojoj je veoma dvojbeno kome je Sud više pomogao pozivajući se na članak 8, dobru djeteta ili međunarodne biomedicinske mafije, čija je lukrativna, a za većinu EU država i kriminalna djelatnost u trgovanju nevoljama ljudi, ljudskim životima i dostojanstvom žene, “de facto” legalizirana u ime “ljudskih prava”, “dobrobiti djeteta” kao i zaštite “privatnog i obiteljskog života” od upliva države? Zašto, dosljedno tome, Sud ne štiti upliv kapitala u maternice siromašnih žena koje iz očaja iznajmljuju svoje tijelo kako bi se prehranile? Zar nije, k tome, dovoljna opomena onaj japanski bračni par koji je nedavno na isti način si proizveo dijete, da bi se tijekom trudnoće surogat majke razveli, te oboje odbili “preuzeti” “svoje” dijete? Zar nije dovoljna opomena sve više psihičkih trauma surogat majki koje, pritisnute grižnjom savjesti, traže nazad svoje dijete, ali ga ne dobivaju, pa dižu ruku na sebe?




Nagovještaj etičke tragedije golemih razmjera

Ova pitanja koja je otvorila presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju Paradisi – Campanelli treba, smatramo, radikalizirati u jednom širem kontekstu, a ne tek pravnom argumentacijom, onako kako je to na razumno apokaliptički način radikalizirao francuski filozof Paul Virilio, što sažeto glasi: Mi se bojimo atomske bombe, a ne vidimo da su druge dvije puno opasnije, informatička i genetička (biomedicinska), već eksplodirale! Tako Virilio upozorava: “Ne mogu se oteti pomisli da biologija, koja dešifriranjem genoma može proizvoditi klonove i himere, teži temeljnoj čovjekovoj preobrazbi, da želi uzgojiti poboljšanu ljudsku rasu, ako ne i nadčovjeka. Budući da mi u uhu još uvijek odzvanja način na koji su nacionalsocijalisti širili mit Arijevaca, bojim se da bi genetička bomba mogla dovesti do povratka eugenizma. Ne bi me začudilo da se u nekim laboratorijima istražuje način stvaranja novih ljudskih rasa, od kojih bi neke bile zrelije ili sposobnije od drugih. To nagovještava etičku tragediju s kojom se ona u Auschwitzu jedva može usporediti. Darwinov rođak, i otac eugenizma, Galton je prvi proučavao obilježja genija ne bi li eliminirao ‘niže vrste’ – hendikepirane osobe, Židove, Rome, homoseksualce -i usavršio prirodnu selekciju. Zatim je na scenu stupio Mengele, koji je na živim ljudima u koncentracijskim logorima obavljao strašne pokuse koji su trebali potvrditi njegove pretpostavke. Tko će se usuditi učiniti sljedeći korak? U igri je sama priroda ljudskog bića, pa i svakog stvorenja, odnosno – da priteknem vjerskom izrazu – knjiga života. Genetička bomba stoga ima potencijal koji je mnogo razorniji i od atomske i od informatičke bombe. Približavamo se jednoj od posljednjih velikih povijesnih bitaka.”

Orwelovska antiutopija odavno je svagdašnjica

Virilio svoje teze o opasnosti informacijske i genetičke (biomedicinske) bombe nije “isisao iz prsta”, već preuzeo od Einsteina, upozoravajući na intimnu povezanost sve tri spomenute bombe. Naime, iza atomske bombe krije se informatička, jer nuklearna se fizika nikada ne bi tako silno razvila bez računalnih operacija. Isto tako, genetička bomba proizlazi iz informatičke jer se DNK može dešifrirati i manipulirati jedino pomoću računala. Prema Viriliju, Amerikanci se s nostalgijom sjećaju vremena kada su posjedovali jedino apsolutno oružje, atomsku bombu koju danas imaju mnogi, no nitko je ne želi upotrijebiti, ona služi za zastrašivanje, ali zato su razvili do perfekcije informatičku bombu, koja je temelj druge dvije. Njihova Nacionalna sigurnosna agencija u Fort Meadu u Marylandu nadzire telekomunikacije, Internet, svaki građanin planeta joj je kao na dlanu, prisluškuju saveznike u Europi, sve poznati skandali, pa se informatička bomba ovdje pretvara u informacijsku bombu i rat. Sve im je vidljivo, svatko im je dostupan, tako da je orwelovska antiutopija odavno svagdašnjica, a svi skupa, kaže Virilio, živimo u zlatnom kavezu elektroničke krletke. No kada smatra da su informatička i genetička bomba već eksplodirale, dok mi naivno strahujemo od atomske, onda Virilio smatra da više nema nazad. To je ono što se u literaturi naziva “posthumano društvo”, gdje čovjek i njegovo dostojanstvo postaju instrumenti podivljale tehnike, gdje se sve proizvodi, pa i djeca, a surogat majka je nužan nusprodukt ovoga procesa koji je odavno eksplodirao. Tu više nitko ne pita je li nešto ljudsko ili neljudsko, je li nešto moralno ili nemoralno, već samo je li nešto “de facto” tehnički ostvarivo ili ne. Ako jest, onda se poput Zdravka Mamića samo krikne: Ajmooooooo!

Sličnom logikom vodio se i Sud za ljudska prava u Strasbourgu kada je presuđivao u slučaju Paradisi – Campanelli, odnosno presudio je jedino kako je mogao uslijed eksplozije informatičke i biomedicinske bombe, pri čemu je i članak 8 u takvom svijetu u kojem američki NSA kada mu se prohtije provali u vaš “intimni i obiteljski život” koji taj članak “štiti”, iako je zaštita odavno nemoguća, jer – bomba je eksplodirala. Stoga taj sud niti je sud, niti je za ljudsko, niti je za prava. Sud nije, jer nije sudio već utvrdio da je nešto obitelj “de facto”, bez obzira na način kako se do toga “de facto” došlo, i koliko je tu koleteralnih žrtava, bezakonja i neetičnosti. Naime, kako su rekli suci s izdvojenim mišljenjem, Sud je ovom, doduše nepravomoćnom, presudom na neizravan način “de facto” legalizirao kriminal. Jednako tome nema smisla niti “epitet” sud za “ljudska prava” u “posthumanom društvu”, jer tko pita to dijete je li njegovo pravo znati tko su mu stvarni, biološki roditelji, i kakve će traume imati ako i kada sazna za koliko je novca proizveden, te koliko je od toga inkasirala njegova biološka ili surogat majka koja ga, kao ni on nju, vjerojatno nikada neće vidjeti. Ili je i to tek pitanje tehnike i (doziranja) informacija?




Na liberalan način pišu novu povijest “banalnosti zla”

Premda se Virilija može optužiti da svojim pesimističnim stavom prema napretku u kontekstu analize informatičke i genetičke bombe lamentira nad čovjekom “dobrim divljakom” i zagovara povratak u pećinu, to nije točno. On samo sugerira da malo zastanemo, zamislimo se, smanjimo brzinu. No to je nemoguće, trebalo bi uništiti računala, izbrisati eksploziju informatičke bombe koja se već dogodila, a koju Oppenheimer, jedan od tvoraca atomske bombe, opisuje ovako: “Mnogo se govorilo o eliminaciji atomskih bombi. To su razmišljanja koja mi se sviđaju, no ne smijemo se međusobno lagati. Neovisno od toga što učinimo s atomskim bombama, … (svijet neće biti drukčiji)… zato što poznavanje metode za njeno proizvođenje ne može biti izbrisano. Sve je u ovome: svaka naša priprava za život u nekoj novoj epohi mora imati u vidu ovu virtualnu sveprisutnost i činjenicu da se slično stanje stvari više ne može mijenjati.” Ima pravo Virilio, otišli smo predaleko, treba malo zastati, promisliti, no je li to moguće? Oppenheimer misli da ne, kao i Europski sud za ljudska prava koji je svojom presudom “blagoslovio” put bez povratka. Put u kojem se i djeca, ljudska bića, proizvode po narudžbi u specijaliziranim agencijama za “šaku dolara”. A što sve te “agencije” u tajnosti rade, ne zna ni Sud za ljudska prava, a vjerojatno ni “oni” koji “to” rade. Svi “oni” pišu novu povijest “banalnosti zla”, ovaj puta na liberalan, a ne totalitaran način…

Autor:Ivica Šola / 7Dnevno / 13. ožujka 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.