Igor Kralj/PIXSELL
Igor Kralj/PIXSELL

Hrvatska mora povećati neoporezivi dio dohotka i smanjiti poreznu presiju na kapital!

Autor: Guste Santini / 7Dnevno / 19. kolovoza 2016.

Progresivnost oporezivanja dohotka pravdala se regresivnim učincima oporezivanja potrošnje. Pri tome valja imati u vidu da je porezna presija luksuznih proizvoda potrošnim porezima bila daleko veća nego što je to danas.

Jedni kažu da su porezi cijena civilizacije, drugi pak kako država, poput kriminalaca, reketari svoje građane samovoljno određujući poreze koje potom troši sukladno svojim partikularnim, politokratskim interesima. Drugim riječima, država uzima od jednih i daje drugima – svojima – poznato kao politički porezi. Državna birokracija je, prema tom mišljenju, posebno privilegirana kasta, jer za razliku od gospodarstva ima osigurana redovita primanja. Nadalje, svijet u svojoj 6000 godina pisanoj povijesti rijetko nalazi slučajeve umjerenog oporezivanja. Umjereno oporezivanje imamo u vrijeme drevne Grčke i današnje Švicarske. Danas brzorastuća gospodarstva barem dio svog uspjeha mogu zahvaliti umjerenom oporezivanju (oko 20 posto BDP-a). O navedenim hipotezama postoje prijepori.

U prošlom stoljeću porezna se presija povećala za četiri puta, mjereno udjelom u BDP-u. Dakle, porezna se je presija povećala za četiri puta usprkos činjenici da se je BDP (porezna osnovica), od zemlje do zemlje, višestruko povećao. Razlog tako dramatičnom povećanju poreza nalazimo u državi blagostanja. Na početku XX. stoljeća većina poreznih prihoda ubirala se od trošarina (kako bi se pogodovalo poduzetništvu) i carina (kako bi se zaštitilo i unaprijedilo nacionalno gospodarstvo), te potrošnih poreza primjereno tadašnjem liberalističkom pristupu političkoj ekonomiji. Osim ovih poreza imamo uglavnom lokalne poreze na zemlju i zgrade, u nekim zemljama niske poreze na dohodak, neto imovinu i ostavštinu. Početkom stoljeća nemamo poreze na kapitalne dobitke, kao ni porez na dobit. Nije bilo ni doprinosa za socijalno osiguranje niti općeg poreza na potrošnju.

PDV – zamjena za porez na potrošnju u maloprodaji

Europska je unija najzaslužnija za uvođenje poreza na dodanu vrijednost (PDV). Stvaranje najprije zajedničkog, pa potom jedinstvenog tržišta, zahtijevalo je fair model oporezivanja potrošnje. PDV ima sva potrebna svojstva pa je učinkovito zamijenio svog prethodnika – porez na potrošnju u maloprodaji. Kako je uveden, postao je zvijezda poreznih sustava svih zemalja, naročito u EU-u, osim u Japanu gdje još uvijek dominira porez na dohodak, ali mu značaj iz dana u dan raste. Drugi je značajni izuzetak SAD, koji ga nije uveo zbog nemogućnosti fair raspodjele poreznih prihoda između federacije i država, s jedne strane, i zadržavanja postojeće porezne konkurencije među državama, s druge strane.

Krajem prošlog i početkom XXI. stoljeća porezni prihodi su se ostvarivali: porezom na dohodak koji je 80-ih godina donosio gotovo trećinu poreznih prihoda, s tendencijom smanjenja; između dvaju ratova uveden je opći porez na potrošnju koji donosi više od 20 posto prihoda te porez na dobit koji donosi 10-ak posto prihoda. Nakon Drugog svjetskog rata uveden je doprinos za socijalno osiguranje, što državnoj blagajni donosi gotovo četvrtinu svih poreznih prihoda. Značaj carina i trošarina se smanjuje, kao i poreza na imovinu.

Na početku XXI. stoljeća posebnu pažnju valja posvetiti PDV-u. Iako je nastao u vrijeme tzv. zlatne kapitalističke ere (1950. – 1971.), PDV predstavlja vrlo pogodan porezni oblik u uvjetima globalnog neoliberalizma jer država putem regresivnog poreznog sustava osigurava potrebne porezne prihode, te privlači inozemni, odnosno zadržava nacionalni kapital. Gotovo da se vraćamo na početak XX. stoljeća. Postoje mišljenja da bi dobro odmjerena stopa PDV-a mogla zamijeniti sve ostale poreze, posebno ako se radi o malim i nerazvijenim zemljama. Ovo mišljenje nije bez ekonomske argumentacije. Ima li se u vidu smanjene mogućnosti tečaja nacionalne valute i monetarne politike temeljni instrument ekonomske politike postaje porezni sustav i porezna politika. I dalje, porezni sustav i porezna politika će sutra postati odlučujući „nacionalni“ instrumenti ekonomske politike. U slučaju EU-a do uspostave federativne zajednice.

Od nacionalne prema tržišnoj državi

Porezni sustavi nacionalnih država temeljili su se na progresivnom oporezivanju dohotka, pri čemu se vodilo računa o načinu stjecanja dohotka. Tako je dohodak od rada bio povlašten u odnosu na dohodak od kapitala. Štoviše postojali su zagovornici progresivnog oporezivanja profita. Progresivnost oporezivanja dohotka pravdala se regresivnim učincima oporezivanja potrošnje. Pri tome valja imati u vidu da je porezna presija luksuznih proizvoda potrošnim porezima bila daleko veća nego što je to danas. Zahvaljujući Keynesu i njegovoj „vidljivoj ruci“ te državi blagostanja vodila se briga o fiskalnim i socijalnim aspektima poreznog sustava i porezne politike, dok su ekonomski aspekti izvedeni iz tako definiranog sustava i politike. Ovo je bilo moguće jer je nacionalna država suvereno odlučivala na svom području.

Tržišna država temeljena na neoliberalizmu dramatično mijenja pristup poreznom sustavu i politici nacionalne države. Ovo se u prvom redu vidi u zahtjevu za smanjenjem porezne presije mjereći ju odnosom poreznih prihoda i BDP-a. Promjene sustava u vrijeme Reagana i M. Thatcher, osamdesetih godina prošlog stoljeća, dobro ilustriraju temeljne zahtjeve promjena poreznog sustava. Dramatično je smanjena progresivnost poreza na dohodak – od 90 na manje od 40 posto. Izjednačen je tretman dohotka od rada s dohotkom od kapitala. Regresivnost poreza na potrošnju spominje se od potrebe do potrebe usprkos činjenici da je regresivnost PDV-a neuporedivo veća od njegovog prethodnika – poreza na promet u maloprodaji. Napušta se ili barem minimalizira praksa snažnijeg oporezivanja luksuznih dobara. Porez na profit se „korigira“ mnogobrojnim izuzećima i odbicima kako bi se privukle strane investicije i dinamizirala gospdarska aktivnost. Kratko rečeno, porezni je sustav u funkciji kapitala koji snosi daleko manji porezni teret od rada čija porezna presija raste.

Poželjni porezni sustav u tržišnoj državi

Tržišna država nema jasne granice, recimo Schengen, ne samo u zemljopisnom smislu već, daleko značajnije, u pravnoj regulativi. Tako pored slobodnog protoka rada, kapitala, roba i usluga način njihovog protoka je određen izvanjskim. Tako tržišna država poprima karakteristike ostalih članica, recimo EU-a, smanjujući svoje karakteristike koje je imala u vrijeme pristupanja. Iako se misli kako to uglavnom vrijedi za članice EU-a, moram podsjetiti da WTO, Svjetska trgovinska organizacija, nameće model slobodne trgovine svojim članicama. Kako je WTO temeljen na neoliberalističkoj filozofiji jasno je da su direktive u suglasju s interesima razvijenijih zamalja. Jasno, MMF i Svjetska banka snažno podupiru politiku WTO-a. Slobodno kretanje kapitala imperativno zahtijeva od tržišne države da poduzme sve mjere kako je kapital ne bi napustio. Drugim riječima tržišna država djeluje na strani ponude. Kada je riječ o manje razvijenim zemljama koje ne raspolažu s dovoljno kapitala, pa ni znanja, kojim bi pokrenule razvoj one podređuju sve raspoložive mogućnosti njegovom privlačenju, ponekad čak i po cijenu privremenog smanjenja blagostanja. Kako to čine sve nerazvijene zemlje jasno je da u konačnici povjeđuje jedino kapital.

Porezni sustav u tržišnoj državi mora imati kao cilj ograničenje porezne presije na proizvodne faktore – rad i kapital. Zato tržišna država smanjuje izravne poreze koliko je to moguće, a povećava neizravne kako bi penalizirala potrošnju i stimulirala štednju koja je u funkciji daljnjeg jačanja kapitala. Kako se porezi na potrošnju nameću na „nacionalnom“ dijelu tržišta to se oporezivanje potrošnje može identificirati kao „nacionalna renta“ na vlastito tržište. Pravo nametanja poreza na svom tržištu znači nemogućnost izvoza poreza na potrošnju u slučaju prodaje roba i usluga u inozemstvu. To je razlog zbog kojeg PDV nazivam porezom budućnosti.

Kada je riječ o PDV-u radi se o vrlo kompleksnom poreznom obliku. Da je tome tako dovoljno je razmotriti sam naziv poreza – porez na dodanu vrijednost. Dakle, oporezuje se dodana vrijednost koju ostvaruju faktori proizvodnje – rad i kapital – što se može uočiti iz razlike poreza na outpute i predporeza na inpute. Ako nije moguće prevaliti poreznu obvezu unaprijed, pravna incidenca, poduzetnik će platiti porez koji je nametnut kupcu. Dakle, u slučaju izostanka pravne incidence PDV-a imamo izravno oporezivanje faktora proizvodnje u fazi prometa. To je silno važan zaključak. Drugim riječima, kako postoji razlika između pravne incidence (tko bi trebao plaćati porez) i ekonomske incidence (tko stvarno plaća porez), zagovornici smanjenja porezne presije na gospodarsku aktivnost ukazuju na velike mogućnosti i potrebu pojednostavljenja poreznog sustava, s jedne strane, te, s druge strane, na potrebu kompleksnog pristupa poreznoj presiji. Naime, u „opticaju“ je pojednostavljeno mjerenje porezne presije putem pojedinog poreznog oblika – prvenstveno poreza na dobit. Kako je proces reprodukcije kompleksan proces to je za ocjenu porezne presije potreban ekonomski pristup mjerenja porezne presije kao što sam to pokazao u više radova.

Poruka Hrvatskoj

Fiskalni problemi s kojima se suočavaju zemlje u razvoju, vrijedi za Lijepu našu, svode se na tri temeljne odrednice: (1) zemlje u razvoju imaju niske porezne prihode mjereno dohotkom per capita u usporedbi s razvijenim zemljama koji su nedostatni da bi se osigurala potrebna količina javnih dobara; (2) fiskalna politika je često prociklička pa u vrijeme krize nije moguće voditi anticikličku fiskalnu politiku; (3) porezni prihodi u zemljama u razvoju značajno fluktuiraju, što povećava neizvjesnost cjelokupnog društvenog sustava. Porezni prihodi dodatno se smanjuju kako bi manje razvijene zemlje privukle inozemne investicije. Utrka privlačenja inozemnih investicija rezultira dodatnim smanjenjem ionako nedostatne količine javnih dobara pa u slučaju „odlaska“ inozemnih investicija „odlazak“ kreira dodatnu socijalnu destrukciju društva. Globalizacija destruira nacionalna gospodarstva koja postaju ovisna o izvanjskome, što u konačnici usustavljuje „začarani krug nerazvijenosti“ – „razvoj nerazvijenosti“ – kako je to nazvao Andre Gunder Frank. Manje razvijene zemlje prisiljene su, da bi dinamizirale svoj razvoj ili češće opstanak, provoditi mjere u pravcu dodatnog smanjenja socijalne sigurnosti svojih građana kako bi namaknule potrebna sredstva da privuku inozemne investicije i/ili servisirale svoje kreditne obveze. Internacionalizacija nacionalnih financijskih sustava dodatno smanjuje broj stupnjeva slobode u vođenju bilo kakve nacionalne ekonomske politike.

Hrvatska bi, prema tome, maksimalnu pažnju morala posvetiti reformi poreznog sustava koji bi umjesto socijalne i fiskalne funkcije u žižu interesa postavio ekonomske funkcije poreznog sustava. Mora se shvatiti da postojeća porezna presija nije održiva. Štoviše, dosadašnji običaj povećanja porezne presije kako bi se „pokrile“ socijalne potrebe postaje temeljno ograničenje gospodarskog razvoja. Dinamiziranje razvoja je jedina ispravna socijalna politika. Svjedočimo kako tek neznatno povećanje gospodarske aktivnosti znatno mijenja „krvnu sliku“ hrvatskog gospodarstva. Stoga je nužno povećati neoporezivi dio dohotka koliko je to moguće, kao i smanjiti poreznu presiju na kapital. Porezni sustav mora biti transparentan, jednostavan i dugog vijeka. Ne kaže se slučajno kako su „stari porezi dobri porezi“.

Autor: Guste Santini / 7Dnevno / 19. kolovoza 2016.

ZADNJE VIJESTI