Patrik Macek/PIXSELL
Patrik Macek/PIXSELL

Država treba izgubiti dio prihoda – silna porezna presija vodi nas u slijepu ulicu!

Autor: GUSTE SANTINI

Reforma poreznog sustava mora biti odlučujuća poluga dinamiziranja gospodarskog razvoja

Dobro je da se razbuktava rasprava glede predloženog paketa porezne reforme. Tekst koji slijedi ima za cilj da se rasprava dodatno dinamizira kako bi se građani informirali i tako spoznali što nam porezna reforma donosi, a što odnosi. Uvijek reforma znači promjene, jer jedni dobivaju a drugi gube. Prvi šute, a drugi „predlagatelje razapinju na križ“. Moj prijedlog ima za cilj da država bude ta koja će izgubiti dio poreznih prihoda, jer je postojeća porezna presija iznad poreznog kapaciteta nacionalnog bogatstva sa svim implikacijama te i takve tvrdnje.

Bilo bi daleko bolje da imamo „na stolu“, pored vladinog prijedloga, prijedloge Hrvatske udruge poslodavaca, Hrvatske gospodarske komore i sindikata. Na žalost, nijedna od navedenih institucija, koliko je meni poznato, nije izvršila potrebne prethodne napore kako bi argumentirano raspravljala o vladinom prijedlogu. Kratko rečeno – spomenute institucije nisu trebale, one su morale jasno identificirati svoje interese, te ih prezentirati javnosti. Ovako ćemo umjesto glasa argumenata imati argument glasa. Hrvatski drvni klaster je izuzetak. Naime, on je precizirao svoje poglede u „Analizi porezne presije drvoprerađivačkog sektora“ na temelju koje iznosim moj prijedlog porezne reforme.

Reforma poreznog sustava nema alternative. Promjene poreznog sustava trebale bi postati snažna, prema mome mišljenju, odlučujuća poluga dinamiziranja gospodarskog razvoja. Tragično bi bilo ako bi se porezna reforma svela na više ili manje elegantno „peglanje“ postojećeg poreznog sustava kako bi se zadovoljili zahtjevi javnosti s jedne strane, i s druge strane „izvršila“ obećanja političara.

 

Ukinuti II. mirovinski stup, živjeti ‘prema džepu’

Polazeći od nužnosti ostvarivanja jednakih poreznih prihoda, postavlja se pitanje otkud namaknuti potrebna sredstva, posebno zbog gubitaka poreznih prihoda poreza na dohodak. Navodim četiri točke o kojima moramo voditi računa:

• Zalažem se za ukinuće II. stupa mirovinskog osiguranja koji godišnje prihoduje oko pet milijardi kuna. U predstojeće tri godine, imajući u vidu očekivani rast gospodarske aktivnosti, ta bi promjena „donijela“ državnom proračunu najmanje 15 milijardi kuna.

• Reforma poreza na dohodak će sasvim sigurno dinamizirati gospodarski rast za najmanje jedan posto u prvoj godini, a u drugoj i trećoj za dva posto, što će donijeti povećanje porezne osnovice za pet posto domaćeg proizvoda ili za dodatnih pet milijardi kuna.

• Povećanje PDV-a u turizmu i uvođenje novih trošarina, uključujući povećanje trošarina na cigarete, moglo bi osigurati dodatnih tri do četiri milijarde kuna poreznih prihoda.

• Najvažnije je shvatiti da se porezna reforma provodi zbog neodrživog postojećeg tečajnog, kamatnog i poreznog sustava.

Porezna reforma ne može imati za cilj povećanje poreznih prihoda kako bi i dalje živjeli na način na koji smo do sada živjeli i koji nas je doveo u stanje u kojem jesmo. Hrvatskoj su potrebne ukupne društvene reforme sukladne srednjoeuropskim kulturnim i socijalnim dostignućima. Ali svaka zemlja mora živjeti sukladno svome blagostanju, čitaj budžetskom ograničenju, ili kako to naš narod kaže: „Pokrij se koliko ti je biljac dug“.

 

 

Porezni sustav mora omogućiti „proširenu reprodukciju“

Iz navedenog je moguće zaključiti: porezni sustav mora biti jasno dizajniran kako bi bio jeftin u primjeni, kako za poreznog obveznika, tako i za državu. Porezni sustav mora biti konkurentan poreznim sustavima drugih država što znači da porezna presija mora biti manja ili najviše jednaka usporedivim, odnosno konkurentskim zemljama. Porezni sustav mora biti dugoročan kako bi se smanjili investicijski rizici poduzetnika (čitaj: neizvjesnost i mrtvi teret oporezivanja). U uvjetima kada postoji rastuća individualizacija rizika, porezni sustav mora omogućiti poreznim obveznicima „proširenu reprodukciju“ što znači da mora omogućiti poreznom obvezniku razvoj. Ako se radi o tvrtki, tada govorimo o dinamiziranju poslovne aktivnosti mjereno stopama investicijske aktivnosti, a ako govorimo o pojedincu, obitelji, tada to znači rastuću šansu povećanja blagostanja uključujući primjereno pokriće rastućih rizika i troškova obrazovanja. Polazeći od zakona spojenih posuda – tečaj nacionalne valute, komercijalne kamatne stope i porezna presija – porezni sustav mora „amortizirati“, koliko je to moguće, nepovoljna kretanja ostalih varijabli. Ako porezni sustav ne zadovoljava navedene kriterije, takav porezni sustav je smetnja napretku bilo koje zemlje, pa tako i Lijepe naše.

Globalizacija dnevno mijenja svijet. Umjesto snažnih i nezavisnih, imamo sve „bljeđe“ države koje gube nacionalnu osobnost ili, ako hoćete, nacionalni ili teritorijalni suverenitet, u korist kapitala koji, globaliziran, određuje nova pravila igre. Globalizirano gospodarstvo mijenja kriterij alokacije kapitala na globalnoj razini pa se moderne, tržišne, države takmiče kako privući taj globalizirani kapital. Razlog je jednostavan. S jedne strane razvoj tehnologija „štedi“ radnu snagu, a s druge nove tehnologije izravno supstituiraju radnu snagu. Rješenje bi u odsustvu dominacije kapitala bilo jednostavno: smanjiti radni tjedan i produžiti radni vijek. Kapitalu to ne pada na pamet. Zapravo, kapital se zalaže za produljenje radnog vijeka, ali se ne slaže da se smanji broj radnih sati u radnom tjednu. Kako je kapital determinirajući čimbenik, to je njegova posljednja. Kad ga jednom odnosna država privuče, nastoji dodatno „udovoljiti“ nezasitnim interesima kapitala kako bi ga što duže zadržala. Svjesna je da će je kapital napustiti kad iscrpi izvore svoje oplodnje. Tako izvanjsko određuje unutrašnje. Pritom treba reći da su to činjenice koje nije moguće ignorirati. Drugim riječima, ma koliko bili socijalno senzibilni i željeli poreznim sustavom preraspodjeljivati od bogatih prema siromašnim to objektivno više nije moguće.

Prohibitivna porezna presija – put u propast nacije

Stoga će se porezni sustavi transformirati u potrošne porezne sustave – to je njihova budućnost. PDV će postati dominantni porez u poreznim sustavima. Porezi na dohodak će se smanjivati u skladu sa smanjenjem solidarnosti – postat će regresivniji u odnosu na današnji sustav. I doprinosi za socijalno osiguranje će se smanjivati – i to kako doprinosi koji se ubiru od radnika tako, još prije i brže, doprinosi koji se naplaćuju od poslodavaca. Porez na dobit će se korigirati uvođenjem instituta zaštitne kamate na kapital. Neki od poreza koji nam se predlažu tek su „labuđi pjev“ ili „reliquiae reliquiarum“ teritorijalne države. Nabrojimo ih: porez na dividende i kapitalnu dobit, porezi na kamate, porezi na imovinu. Oporezivanje imovine „na ugaru“ (imovina koja je izvan upotrebe) je besmislen korak koji pokazuje našu „bolesnu“ orijentiranost fiskalnim razlozima umjesto ekonomskog pristupa poreznom sustavu i poreznoj politici. Da budem sasvim jasan: postojeća porezna presija je neodrživa. Nikakvi deficiti ne mogu biti opravdanje ovoj i ovakvoj poreznoj presiji. Prohibitivna porezna presija je put u propast nacije. Ova i ovakva porezna presija mogla je imati „raison d´etre“ u teritorijalnoj državi.

Poruka Lijepoj našoj je da prilikom konstrukcije vlastitog poreznog sustava imamo u vidu buduća kretanja. Velika je prednost ako imamo porezni sustav koji je korak ispred drugih poreznih sustava i nedostatak ako je obratno. Tako smo do 2000. godine imali zaštitnu kamatu na kapital koju smo ukinuli. U tome smo bili pioniri, danas druge zemlje imaju institut zaštitne kamate na kapital, a mi nikako da priznamo da smo pogriješili.

Postojeći porezni sustav je prvenstveno fiskalno usmjeren, što znači da vlast, bez obzira na političku opciju, stalno proširuje poreznu osnovicu umjesto da je povećava. Tako umjesto da se akcija usmjeri kako povećati novododanu vrijednost, vlast traži način kako da poveća, na opadajućoj razini gospodarske aktivnosti, porezne prihode. Činjenica da je porezna presija značajno iznad poreznog kapaciteta, (ne)namjerno se ignorira.

Porezna reforma za koju se zalažem polazi od potrebnog izravnog smanjenja porezne presije na faktore proizvodnje i postojećeg poreznog opterećenja općeg poreza na potrošnju (PDV). Kako su porezi uvijek za poduzetnika trošak (što predlagači povećanja porezne presije ne navode), bez obzira radi li se o fiksnom ili varijabilnom trošku, to smanjenje porezne presije izravno povećava konkurentnost nacionalnog gospodarstva što, po prirodi stvari, rezultira dinamiziranjem gospodarske aktivnosti uz, u stvarnosti, nepromijenjene cijene. Iznos smanjenja izravnih poreza „već je kompenziran“ dosadašnjim povećanjem poreza na potrošnju kada je porezna stopa PDV-a u dva navrata povećana od 22 na 25 posto.

U narednom bi razdoblju trebalo povećati poreznu stopu PDV-a u turizmu do razine standardne stope. Smatram prihvatljivim povećanje porezne stope od 13 posto, kolika je danas, na 25 posto tijekom naredne četiri godine.

U načelu, trošarine se nameću na one proizvode koji nisu nužna, superiorna dobra. To je istovremeno i ograničenje trošarinskih proizvoda jer dobra koja nisu nužna obično imaju visoku elastičnost na promjenu cijena pa veći dio trošarina, u krajnjoj liniji, snosi proizvođač, a manji potrošač. Ipak, ekonomska analiza pokazuje da postoje pravila kojih se valja držati prilikom uvođenja/mijenjanja trošarinskih poreza.

Smatram da bi se porezni prihodi od trošarina, starih i novih, morali povećati za najmanje 20 posto u odnosu na sadašnje prihode od trošarina. Pri tome, to treba naglasiti, se zalažem za prohibitivno oporezivanje onečišćivača te i takve poreze ne određujem kao trošarinske poreze u sadržajnom pogledu, već poreze koji imaju za cilj unaprjeđenje zaštite okoliša kako na strani „kažnjavanja“ onih koji onečišćuju, tako i na strani upotrebe tako prikupljenih sredstva.

Porezna reforma za koju se zalažem imperativno predlaže da se u prvom koraku smanji porezna presija poreza na dohodak. Smanjenje te porezne presije poreza s jedne će strane povećati konkurentnost hrvatskog gospodarstva, a druge će omogućiti povećanje osobnog standarda građanima s najnižim primanjima odnosno stabilizaciju obiteljskog budžeta, a s treće pak sveukupne reforme započet će poboljšanjem položaja zaposlenih s najnižim plaćama. To je snažna poruka kako reforma ima za cilj održanje socijalne sigurnosti građana. Bez respektiranja socijalnog stanja hrvatskih građana nije moguće provesti bilo koju od mnogobrojnih reformi.

Reforma poreza na dohodak u tri koraka

Od 1.1.2017. godine povećava se neoporezivi dohodak umjesto dosadašnjih 2.600 kuna na 5.000 kuna.

Učinci u preostale tri godine reforme poreza na dohodak:

Smanjenje poreznih stopa (2018.) – umjesto 12, 25 i 40 posto predlaže se (prvo) smanjenje poreznih stopa na 10, 20 i 30 posto, respektivno;

Povećanje poreznih razreda s 2.200 na 10.000, s 13.200 na 20.000 te umjesto gornje granice od 13.200 na gornju granicu iznad 20.000 kuna;

Povećanje poreznih razreda na 15.000, 30.000 te iznad 30.000 kuna.

Kako je dohodak od kapitala oporezivan porezom na dobit, to bi ovaj dohodak trebalo integrirati u ukupni dohodak građana na način da se prizna poreznom obvezniku već plaćeni porez na dobit. Drugim riječima, ne bi postojalo dvostruko oporezivanje, već bi svi dohoci do 30.000 kuna bili izuzeti od oporezivanja. To bi imalo silne učinke na preferiranja rada i štednje u odnosu na dokolicu i potrošnju, što je od presudnog značaja za izvozno orijentirano gospodarstvo. Kratko rečeno, svi dohoci bi se integrirali u jedinstveni dohodak na način da bi prethodno plaćeni porezi bili odbijeni od porezne obveze.

Glede osnovnih osobnih odbitaka, potrebno je provesti stanovite korekcije. Umjesto dosadašnjeg odbitka za uzdržavanog člana obitelji i prvo dijete – faktor 0,5, predlažem povećanje na 0,75, dok bi za svako naredno dijete odbitni faktor iznosio 1,0, dakle radi se o smanjenju osnovnog osobnog odbitka. Djelomična invalidnost bi se odredila u rasponu od 0 do 1,0 u zavisnosti od stope invaliditeta. Područja koja su ispod prosječne razine razvijenosti imala bi povećanje osnovnog osobnog odbitka u rasponu 1,0 – 1,5, dok bi osnovni osobni odbitak za grad Vukovar iznosio faktor – 2,0. Polazeći od tržišnog modela privređivanja, porezni sustav mora osigurati izbor tehnologija koji će povećati konkurentnost nacionalnog gospodarstva na način da se dinamizira izmjena tehnološke strukture, što će sa svoje strane ubrzati izmjenu gospodarske strukture umjesto dosadašnje preferencije poreznog sustava u namicanju sredstava kojih nikad nije dovoljno, kako to pokazuju uporni proračunski deficiti.

Oporezivanje tvrtki može biti na strani inputa, outputa i financijskog rezultata. Razne takse, recimo spomenička renta, i doprinosi, bez obzira imaju li za osnovicu prihod ili dobit, predstavljaju poreze na dobit. Ovaj pristup procjene porezne presije osporava stanoviti broj mikroekonomskih i pravnih poreznih stručnjaka. Njihova je argumentacija, recimo za najznačajniji porez – PDV, kako poreze snosi porezni obveznik. Ali to je samo zakonska incidenca. Kada je pitanje tko plaća poreze, tada je bitna ekonomska incidenca. Drugim riječima, neelastični proizvodi rezultiraju prevaljivanjem poreznog tereta na kupca, a elastični nemogućnošću prevaljivanja, što znači da PDV snosi proizvođač.

Treba uvesti zaštitnu kamatu na kapital

Osnovni cilj zaštitne kamate na kapital je očuvanje realne vrijednosti glavnice zbog njezina „razvodnjavanja“ uslijed razarajućeg djelovanja inflacije s jedne strane, i mogućnosti aktivne ekonomske politike na gospodarsku aktivnost s druge strane. To je privid – u razdoblju od 2008. do 2015. cijene su se kumulativno povećale za gotovo 18 posto. Pritom treba imati u vidu deflaciju u zadnje dvije godine. Drugim riječima, kapital poduzetnika smanjio se gotovo za petinu jer je inflacija „prelila“ petinu vrijednosti kapitala u bilancu uspjeha. Predlažem uvođenja zaštitne kamate na kapital:

uvećano za iznos inflacije;

uvećano za stimulativni dio kako bi se promjenom zaštitne stope vodila aktivna gospodarska politika.

Predlažem da se vremenski neograničeno omogući korištenje gubitaka kako bi se smanjila porezna osnovica poreza na dobit. Odbiti od porezne osnovice izdvojena sredstva za investicije, odnosno odbiti od porezne osnovice uložena sredstva u investicije.

Prema mojoj podjeli poreza, oporezivanje imovine predstavlja oporezivanje prošlosti, dakle štednje iz dohotka na koji je već u prošlosti plaćen porez. Dohodak od imovine i njegovo oporezivanje treba razlikovati od imovine i oporezivanja imovine. Oporezivanje dohotka od imovine u istoj je ravnini sa svakim drugim dohotkom koji je moguće preferencijalno ili prohibitivno oporezivati. Ali najavljeno oporezivanje imovine je sasvim druga stvar. Oporezivanje imovine predstavlja poreznu obvezu poreznog obveznika bez obzira donosi li imovina dohodak. Štoviše, traže se dodatni porezi na imovinu koja nije u funkciji. Svi ti porezi imaju za cilj porezne prihode bez obzira na možebitne negativne ekonomske, pa čak i društvene učinke.

Smatram da oporezivanje prošlosti, odnosno oporezivanje imovine, nije potrebno u većoj mjeri nego što je slučaj u postojećem poreznom sustavu.

Mnoge su razvijene zemlje temeljem šumskog fonda razvile uspješne tvrtke koje ostvaruju velike dodane vrijednosti. To je što se tiče gospodarstva. Što se tiče očuvanja čovjekove okoline, posebno u Lijepoj našoj, šume su odlučujući čimbenik očuvanja njezinih ljepota. Hrvatska bi se, prema mome mišljenju, morala krajnje rigorozno odrediti prema bilo kojem i bilo kakvom onečišćenju. Naprosto predlažem da u cilju očuvanja prirodnih bogatstava uvedemo krajnje prohibitivne mjere. Pritom ne mislim na fiskalne učinke, već na preventivno odustajanje potencijalnih onečišćivača da investiraju u Hrvatskoj.

Autor: GUSTE SANTINI

ZADNJE VIJESTI