PIXSELL

Treba li Split postati glavni grad Hrvatske?

Autor: Denis Kuljiš

Na prvi pogled – glupo, ničim izazvano pitanje, a u stvari, ključno, supstancijalno, samo što se sva takva ozbiljna, najozbiljnija pitanja kao i odgovori na njih ne vide na prvi pogled.

To pitanje sadrži u sebi dva potpitanja: može li Zagreb i dalje biti glavni grad Hrvatske i – što je Splitu potrebno da prestigne Zagreb kad ga je već počeo dostizati?

No, na čemu se uopće temelji ideja da se takva konvergencija događa? Na temelju dva krizna pokazatelja osnovnog hrvatskog problema zbog kojega je Hrvatska pala na posljednje mjesto među zemljama Europske unije, svim istočnoeuropskim, pa čak i u odnosu na druge dvije ”vanšengenske”, Rumunjsku i Bugarsku. Pokazatelji su stopa ekonomskog razvoja (BDP) i demografski gubitak radnog kontingenta – ljudi sposobnih i spremnih za rad. Obje te nevolje zahvatile su različite krajeve zemlje na sasvim drugačiji način…

U svim državama koje su pristupile Uniji, stanovništvo se smanjivalo silnim iseljavanjem na Zapad. Primjerice Rumunjsku i Bugarsku napustilo je između 15 i 20 posto stanovništva. Precizne podatke teško je utvrditi, jer su u bugarskoj kvoti i Makedonci, koji lako dobivaju bugarske papire i s njima mogu u Europu. Tu su osim toga i oni koje se sele sezonalno, rade nekoliko mjeseci i vrate se, milom ili silom, kući – recimo Romi. Hrvatska je u istu europsku demografsku retortu ušla s oko 4,5 milijuna stanovnika 2001., a sad ih je, dvadeset godina kasnije, uz liberalni vizni režim i dostupnost radnih dozvola, ostalo prikovanih za tlo pod nogama možda deset posto manje, a realno je očekivati da će se u sljedećem desetljeću u istom smjeru transferirati još toliko Hrvata, bez obzira na sve intelektualne napore predsjedničinih demografa i očekivane mjere vlade, koje će, kao i svaki intervencionizam samo povećati troškove države. Troškovi se namiruju iz poreza, koji su zato previsoki i razaraju poduzetničku privredu, a ona jedina generira rast i zaposlenost, pa mladi ljudi, budući da vide kako tu nema sreće, odlaze nekamo drugamo… Istodobno, država sjedi na neproduktivnoj državnoj imovini, jer ne želi prodati javna poduzeća strancima, dok njeni vlastiti državljani masovno odlaze u druge države upravo zato da bi mogli raditi kod stranih vlasnika, svjesni kako će tu bolje proći nego u hrvatskim tvrtkama kojima u ime Hrvata upravljaju najpodobniji Hrvati iz partija na vlasti.

U času kad je u ušla u Europu, Hrvatska je postala dio jedne veće, kontinentalne države. Odlazak iz Hrvatske u Njemačku stoga nije iseljavanje, nego premještanje iz Europe u Europu. Odakle sav onaj novac koji nam pritječe iz strukturnih fondova EU? Pa iz blagajne naše zajedničke države, koja skrbi o obrani, vanjskoj politici, vladavini prava i svim ostalim civilizacijskim tekovinama koje smo preuzeli kad smo ušli u projekt integracije. Iz kojega, uostalom, ne možeš ni izaći, jer je gravitacijska sila takva da joj ne izmiče čak ni Rusija, koja upravo pokušava pokupovati cijelu Hrvatsku. U tome su Rusi dosta uspješni, ali i ne pomišljaju da je uključe u neku svoju novu asocijaciju zavisnih država, nego se sa svojim kapitalom i resursima preko nje pokušavaju infiltrirati u Europu.

Umjesto tobožnje demografske krize koju predsjednica Grabar-Kitarović pokušava politički kapitalizirati, imamo, dakle, proces radne migracije. Praiskonski strah od izumiranja zajednice i primitivno poimanje društvenih procesa, pritom zastire jasan pogled na ono što se tu zapravo događa. Jer, osim unutareuropske migracije, događa se i ona unutarhrvatska, koju nitko i ne vidi pa ne pokušava na njoj graditi pobjedničke strategije budućeg regionalnog razvoja!

Kako se popis stanovništva provodi svakih deset godina, a onda još godinu-dvije ‘cmari’ u računalima statističkog zavoda, spoznaje o stvarnom kretanju stanovništva fatalno kasne (idući ćemo vidjeti negdje 2022.). No, raspolažemo biračkim spiskovima, koji obuhvaćaju sve radno aktivno stanovništvo, a ti su podaci ažurni, jer se kod nas izbori održavaju svaki čas pa će ih u dvije iduće godine biti po redovnom rasporedu – četiri, što znači da će se na birališta ići svakih šest mjeseci! Svaka pametna država nabila bi sve te izbore na isti datum i prilagodila tome trajanje mandata pa bi se uštedjelo puno novca, ali, što je još važnije, u velikoj mjeri onemogućilo ”kruženje elita”, odnosno seljakanje političkih ‘funkcionerčića’ s jednog na drugi položaj… No, to je druga tema.

S biračkim popisom u ruci, možemo uočiti bitne unutarhrvatske demografske promjene i radne migracije. U deset izbornih jedinica koje su, za razliku od usitnjenih županija, dovoljno velike da reflektiraju regionalni raspored heterogenog domaćeg stanovništva, uočavamo kako se u dvije jadranske jedinice (IX. i X.) događa veliki rast populacije. U onim kontinentalnim, IV. osječkoj, III. zagorsko-međimurskoj i VI. sisačko-posavskoj, brojke pokazuju znatan pad. U VIII. istarsko-riječkoj i tri zagrebačke (I., II., VII.) imamo – egal, uz promjene koncentracije naseljenosti unutar toga metropolitanskog prostora (eksplodirali su Dubrava i Sesvete, a prilično opustio centar grada, naime smanjilo se pučanstvo u I. izbornoj jedinici).

Kad bi Sabor napokon prihvatio nalog Ustavnog suda iz 2010. da prilagodi izborni sustav broju glasača u izbornim jedinicama, moglo bi se u svakoj od njih odrediti različit broj mandata (umjesto po 14 kao što je to sada) tako da se efekt biračkoga prava ujednači. To bi bilo puno jednostavnije nego da se mijenja geografsko rasprostiranje biračkih jedinica. Zašto to onda nitko nije tako učinio? Valjda se nisu domislili – Arsen Bauk i Lovro Kuščević, bivši i sadašnji ministar uprave, ne čine se kvalificiranim za provedbu administrativnih reformi, ako i nisu osobito teške i ne traže dvotrećinsku, nego običnu, natpolovičnu većinu.

Bez obzira hoće li se, dakle, to provesti ili neće, po tom izračunu vidimo da bi točno 45 zastupnika od ukupno 140 bilo izabrano u tri jadranske županije. Bez puno analitičke filozofije možemo zaključiti ono što se vidi i prostim okom – život se seli na Jadran! To će biti nova hrvatska okosnica. Ondje se može lijepo živjeti i zaraditi i sve greenfield investicije kao i većina Hrvata s velikim štednim ulogom, živi u toj boljoj polovici naše domovine. Socijalističko-birokratski um sad bi počeo kombinirati kako zaustaviti te ”nepovoljne trendove” i kako regije izjednačiti, tako da svi budu podjednako siromašni i nesretni, dok će liberalni, poduzetnički i kreativni um zaokupiti puno produktivnije pitanje – kako taj proces ubrzati, učvrstiti i pretvoriti u novu kvalitetu drugačije, europske Hrvatske?

Zašto mladi odlaze u Irsku, ako mogu otići raditi u Dubrovnik i na dubrovačku rivijeru? Nedostaje radne snage, koja se sezonski dovozi iz Slavonije, ili skuplja gdje god možeš pronaći nekog nevoljnika koji će privremeno raditi za malu plaću, bez ikakve sigurnosti i perspektive, često u lošim, nekomfornim uvjetima. A trebalo bi, kako je predložio bivši gradonačelnik Dubrovnika Vido Bogdanović, pametni stari liberal (ali haesesovac, jer nitko nije savršen) propisati da hoteli koji traže kategorizaciju od četiri i pet zvjezdica uzmu 50 odnosno 70 posto personala u stalni radni odnos (što više nije problem s obzirom na produženje sezone). Najveća prednost dobrog hotela ionako je ‘pošlifano’ osoblje, a najveća slabost priučena radna snaga. Lokalne vlasti trebale bi dotle pogodovati gradnji jeftinih stanova, koje bi banke prodavale na leasing. Što znači da bi se transfer stanovništva od slabosti mogao pretvoriti u snagu njegovim usmjeravanjem u produktivnu, brzorastuću granu privrede i u napredne sredine gdje ima dovoljno novca za razvoj (privatnog) školstva i sve socijalne funkcije.

To je jedna strategija – druga je da se udari u zapomaganje, uroni u autodestruktivnu orgiju tabloidnog idiotizma ili pođe za prozelitima u potragu za čudotvornim lijekom za sve ekonomske probleme – više hrvatstva, više socijalizma, više narodne sloge, nacionalnog jedinstva, pa da ”svi sjednemo za stol, otvorimo sva pitanja i dogovorimo se oko ciljeva”. Nikad nije ta dogovorna ekonomija donijela privredni uspon, i neće, inače bi komunizam opstao, ne samo kao fantomska rezidua u Venezueli, na Kubi, u Sjevernoj Koreji i u Rijeci.

Kad se tako promotre hrvatske perspektive jasno je – glavni grad trebalo bi izmjestiti iz stagnantnog kontinentalnog pojasa u dinamični jadranski. Kad je američki lanac Mariott odlučio podići svoj prvi hotel u Hrvatskoj, namjeravali su ga sagraditi u Zagrebu, jer uvijek, u svakoj zemlji, započinju od metropole. Pokazalo se da to nije moguće zbog zagrebačke poslovne klime, dok su se u Splitu odmah stvorili uvjeti za izgradnju 115 metara visokog najvišeg nebodera u Hrvatskoj, hotela koji će biti otvoren – iduće godine.

Nije Split bogomdana destinacija, ali je bolja od Zagreba, jer su u sadašnjem glavnom gradu problemi dublji i, čini se, sasvim nerješivi. Za posljednjih 20 godina Zagreb je pretrpio blagu kataklizmu. Umjesto planske izgradnje infrastrukture – stihija. Nove poslovne četvrti niknule su na slučajnim mjestima, u kukuruzu i među ruševinama tvorničkih pogona, bez ikakve vidljive prometne logike i vizije, očito u skladu s nekretninskim oportunitetima. U centru grada, poslije Khuena-Hedervaryja i komunističkih bulevara, ne vidi se neki urbanistički koncept. No najvažnije, Split ima jasnu perspektivu i zamah. Naravno, trpi od nevolja koje more sve hrvatske gradove – otvorila se otrovna kaverna gradskog deponija, kao što i u Zagrebu gori odlagalište otpada u vlasništvu ljudi nekoć poslovno povezanih s gradskim poglavarstvom. U Splitu vlast ima ulica, a mafija pokaznu navijačku postrojbu koja služi zastrašivanju građana. Splitski municipij koji je još u rimsko doba obuhvaćao cijelu komunu od Omiša do Trogira, podijeljen je na nekoliko invalidnih pseudogradova, umjesto da je metro-zona, kao što bi to i Zagreb trebao biti sa svojom Zagrebačkom županijom, koja ima rupu u sredini pa izgleda kao đevrek, bosanski donut.

Veliki transfer državnih ministarstava i institucija te sjedišta važnih kompanija u metro-Split ubrzao bi razvoj te regije – Dalmacije – koja se ionako razvija neviđenom brzinom. Bi li to naškodilo Zagrebu? Ne bi, Zagreb će svoje probleme riješiti ili neće, pa će postati moderna metropola, ili će ostati autonomni bandustan s kraljem koji, doduše, ne dolazi iz redova urođenika, nego pripada plemenu Bijelih čarapa.

Treba li Split postati glavni grad napredne i bogate Hrvatske, a Zagreb njena stara prijestolnica, kao japanski Kyoto? To mi izgleda kao jedan poticajan scenarij, koji bi još trebalo razraditi!

 

Autor: Denis Kuljiš
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.