7Dnevno
7Dnevno

Vukovar je pobijedio, bi li i danas?

Autor: dr. Boštjan Marko Turk/7Dnevno/18. studenoga 2016.

Putin će Trumpa pokušati iskoristiti za vlastite ciljeve. Možda će Zagreb izgubiti saveznika u Washingtonu, kojeg je pridobio za vrijeme vukovarske epopeje. Ako Trump Putinu da zeleno svjetlo za preuređenje odnosa na Balkanu - nešto slično vukovarskoj tragediji moglo bi se ponoviti!

Osamnaesti studenoga je Dan sjećanja na 25. godišnjicu pada Vukovara. Ta tragedija hrvatskoga naroda – koja se osjetila i u Sloveniji – bila je prekretnica s dva značenja koja su međusobno povezana, iako je jedno danas manje poznato od drugog. Prvo je junačka borba hrvatskih branitelja protiv JNA. Omjer snaga bio je nevjerojatan: branitelja Vukovara bilo je između 1500 i 2000, a na cijelom bojištu istočne Slavonije ne više od 6000. S druge strane, Vukovar je napala vojska koja je u izravnim borbama za Vukovar angažirala 30.000 vojnika: njima treba dodati 1.600 tenkova i oklopnih transportera, 980 topova, 350 protuzračnih topova i 750 cijevi za uništenje ciljeva na zemlji. Na samoj fronti u okolici grada bilo je angažirano oko 80.000 vojnika JNA.

Vukovar je smrvljen – ali je pobijedio!

Ipak, u toj je borbi hrvatski narod pobijedio – kao gubitnik! Iako je Vukovar morao pasti, izložen razaranju i zločinu apokaliptičkih razmjera, značio je prekretnicu u ratu, također s dva značenja. Prvi je taj da je međunarodna zajednica, unatoč oštroj propagandi JNA (primjerice Veselina Šljivančanina), počela razumijevati što se s Hrvatskom događa. Međunarodno priznanje suvereniteta Republike Hrvatske je, naime, uslijedilo točno dva mjeseca nakon pada grada (15.1.1992.). I drugo – vojna snaga JNA u Vukovaru je slomljena. Sam Milošević je naredio smanjenje operacija (posebno u bitci za mnogo veći Osijek): JNA se – zbog dezertiranja – doslovce počeo raspadati iznutra. U tom kontekstu ćemo se uvijek sjećati izjave Alije Izetbegovića da bitka za Vukovar „nije naš rat“. Granate u Sarajevu su mu točno šest mjeseci kasnije poručile da je ozbiljno pogriješio. Vukovarsko ratište bilo je globalna epopeja.

Druga prekretnica znači samu genezu bitke za Vukovar i od velikog je značaja. Naime, nakon izbora u travnju 1990. godine hrvatska vodeća stranka HDZ u Vukovaru nije imala utjecaja, jer na izborima u Skupštini općine Vukovar nije dobila nijednog predstavnika. Općina je stoga odbila novi hrvatski ustav. Dominantna stranka bila je Savez komunista Hrvatske, koju je vodio Slavko Dokmanović. Ona je, zajedno s vodstvom prosrpskog JNA isplanirala da će Vukovar biti prva točka proboja, nakon koje će slijediti marš sve do Zagreba. I nastanak nove “Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije”. Iza tih planova stajao je Veljko Kadijević, a iza njega i sile na svjetskoj sceni kojima pad Berlinskog zida nije bio po volji. Tada su se smjestile u jednoj svjetskoj metropoli, gdje su se kasnije zatekli svi protagonisti velikosrpske, komunističke restauracije Jugoslavije (osim onih u Haagu, koji su uhićeni) – u Moskvi. Tamo je također, nakon pada velikosrpsko-komunističke ideje, otišao i Veljko Kadijević.

Bio je to i ideološki obračun dvaju političkih sustava

Bitka za Vukovar nije imala samo nacionalni naboj, naprotiv, bio je to i ideološki obračun dvaju političkih sustava, od kojih se jedan temelji na poštivanju ljudskih prava i sloboda (integritet države i naroda sastavni je dio toga), a drugi je ljudska prava zanemarivao u korist internacionalnih utopijskih ciljeva (dakako da su oni koji put imali i nacionalističko lice – imaju ga i danas kod Putina, Lukašenka i sličnih diktatora). Na toj se razini u drugoj polovici 1991. godine Zagreb znatno razlikovao od Beograda.

Nakon dvadeset pet godina od bitke za Vukovar doživjeli smo jedinstvena iznenađenja. U SAD-u je pobijedio Donald Trump. Svi ga povezuju s Vladimirom Putinom, koji si je još jednom široko otvorio vrata na području nekadašnje Jugoslavije i Balkana u cjelini. U Bugarskoj je u nedjelju pobijedio njegov predsjednički kandidat – proruski socijalist Rumen Radev: u isto vrijeme država je ušla u duboku političku krizu – predstoje novi izbori. U Moldaviji se to dogodilo na sličan način: pobijedio je Igor Dodon, čiji je cilj strateško partnerstvo s Moskvom.

Stvari se događaju i u kritičnoj blizini Hrvatske. Na godišnjicu početka bitke za Vukovar, 1. listopada, Beograd je posjetio Nikolaj Patrušev, predsjednik Vijeća Ruske Federacije i jedan od najutjecajnijih ljudi Putinova carstva. Susreo se sa srbijanskom ministrom unutarnjih poslova Nebojšom Stefanovićem. Srbiji je ponudio jaču sigurnosnu suradnju, koja je u doba Miloševića bila uzorna, ali sada je podbacila. Čini se da je „Rusija odlučila  igrati sirovu ulogu na Balkanu“ (prema riječima samoga Nikolaja Patruševa). Moskva otvoreno razmišlja ovako: Europa je podijeljena, SAD ne zna kuda krenuti, te je tom pitanju potrebno pristupiti ozbiljno. Nikolaj Patrušev nije bilo tko: jedan je od onih čijem mišljenju Putin pridaje najviše važnosti.

Bio je direktor zloglasnog FSS-a (Federal Security Service), nasljednika KGB-a. FSS igra ključnu ulogu u organizaciji pojedinačnih (Ana Politikovska), ali i masovnih ubojstava (izvršenja atentata koji su kasnije pripisani Čečenima, kazališe Dubrovka, osnovna škola u Beslanu… – kako navodi Gari Kasparov, jedan najinteligentnijih ljudi na planetu).

Petrušev je kamen temeljac Putinove Rusije

Petrušev je kao kamen temeljac ugrađen u zgradu postkomunističke Putinove Rusije. Na čelu FSS-a Putina je naslijedio 1999. godine. To znači da je – kao Udba na području nekadašnje Jugoslavije – sovjetski KGB bio sposoban za takvu reorganizaciju koja mu je omogućila prijenos cjelovite vlasti u današnje vrijeme. Svatko tko misli da su neovisnost Slovenije i Hrvatske i njihov ulazak u EU označili kraj starih struktura, vara se. Preoblikovale su se – ali po uzoru na Rusiju koja je još uvijek ovdje.

Ali više od Hrvatske Putina zanima SAD. Ljudi naivno misle da Putin i Trump imaju puno toga zajedničkog. U biti to nije istina. Trump je iznimka u sustavu, a Putin je sustav, koji ne dopušta iznimke. Trump je pobijedio protiv establishmenta (naročito protiv medija), a Putin pobjeđuje jer su mu establishment i mediji pokorni. S jedne strane zapadni individualizam, a s druge azijski kolektivizam.

Putin će Trumpa na svaki način pokušati iskoristiti kao bi ostvario vlastite ciljeve: Trumpovim pojavljivanjem dinamika posthladnog rata malo se promijenila, ali samo malo. Možda će Zagreb izgubiti saveznika u Washingtonu, kojeg je pridobio od vrijeme vukovarske epopeje. Moskva je bila tada, ali i danas je protiv njega. Kada bi Trump Putinu dao zeleno svjetlo za preuređenje odnosa na Balkanu – nešto slično vukovarskoj tragediji moglo bi se ponoviti.

Dr. Boštjan Marko Turk, autor članka, profesor je na Sveučilištu u Ljubljani, član HAZUD-a.

Autor: dr. Boštjan Marko Turk/7Dnevno/18. studenoga 2016.

ZADNJE VIJESTI