‘Poslije takvih batina priznao bi da je majku za sisu ujeo!’

Autor: dr. Boštjan Marko Turk

„Dedijer ga muški... tuče. Prebija na mrtvo ime, ali on ništa. [...] Traži da prizna kako je radio za policiju i za koga sada radi. Ne vrijedi. On ništa ne priznaje. Onda će Stambolić. I tada poče da ga šiba volujskom žilom po tabanima..."

“Cilj je ove brošure da prikaže pravo stanje u Sovjetskoj Uniji, da prikaže i razgoliti ovaj režim krvi i niskih kleveta koje je zaveo Staljin u zemlji s njegovom policijom. Budući da su masovna streljanja zauzela takve razmjere, da se više ne može ćutati, potrebno je dići glas protesta i učiniti sve da se još preostale žrtve staljinskog termidora spasu iz Sovjetske Unije”.
To su izrazi koje je u svojoj knjizi Bilans sovjetskog termidora napisao Živojin Pavlović, predratni komunist. Knjiga je jedno od najkvalitetnijih svjedočanstava o strahotama staljinizma u najširem smislu: posebnu vrijednost daje autorovo osobno iskustvo, jer opisuje događaje mnogih svojih kolega – npr. Milana Gorkića – koji su nestali u vrijeme velikog terora.

Sačuvan jedan primjerak Pavlovićeve knjige!

Tada je Kraljevina Jugoslavija – krajem 1940. godine – priznala Sovjetski Savez, posljedično je dogovoren sporazum o prijateljskoj suradnji sa Staljinovom vladom, stoga je vodstvo Komunističke partije Jugoslavije od vlade Cvetković – Maček dobilo dozvolu za potpunu zabranu knjige. Pavlović je uspio spasiti samo deset primjeraka, a do danas je sačuvan samo jedan! Milovan Đilas je potom, u partijskom časopisu Proleter, žestoko napao Pavlovića, tvrdeći da vrijeđa osobu Josipa Visarionovića i „ideale“ za koje se ona zalagala.
Za vrijeme Užiške Republike – do 30. studenoga 1941. godine – Pavlovića su, prema Titovoj naredbi, počeli mučiti: nekoliko su ga dana tukli, pri čemu su se izmjenjivali Titov biograf i član Russelovog suda Vladimir Dedijer i Petar Stambolić. Kada su se umorili, u pomoć im je priskočio Aleksander Ranković. „Dedijer ga muški, što se kaže, tuče. Prebija na mrtvo ime, ali on ništa. […] Traži da prizna kako je radio za policiju i za koga sada radi. Ne vrijedi. On ništa ne priznaje. Onda će Stambolić. I tada poče da ga šiba volujskom žilom po tabanima. Prvo su bili veliki plikovi, a kasnije je i koža pukla. Tako da smo ga vodili ili nosili natrag do sobe, sve uz stepenice. Kad se i on zamori, onda priđe Krcun. I on tuče što bolje može. Ja stojim kraj vrata, naslonio se na stranu i mislim: »Pa ljudi, pobogu, šta to radite? Da bilo šta zna priznao bi poslije takvih batina. Priznao bi da je majku za sisu ujeo“ (Svjedočanstvo Vidana Micića, koji je Pavlovića na kraju i ubio).

Đilas: Ustaše su nam prirodni saveznici!

Pavlović nije priznao, jer nije imao što priznati. Umro je nevin. Oni koji su preživjeli, su za svoja djela bili bogato nagrađeni. Vladimir Dedijer je postao član, a kasnije i predsjednik Russelovog suda. Osuđivao je zločine u Vijetnamu i Južnoj Americi. Kakva groteska: krvnik sudi o moralnim pravima!
Stvar je još gora: partizanski pokret prikazan je u svjetlu zvjerskog bjesnila: o tome svjedoči činjenica da su komunisti, oni koji su ga vodili i organizirali, ljudi bez morala. Prvo: Komunistička partija Jugoslavije je – tamo gdje je bilo prikladno – surađivala sa svakim tko je mogao pomoći u ostvarivanju njezinih trenutnih ciljeva. Kada je bilo potrebno rušiti Kraljevinu Jugoslaviju pridružili su se ustašama. Tako je isti Milovan Đilas, u istom časopisu Proleter, u kojemu je napravio pogrom protiv Pavlovićeve knjige, napisao: „Dužnost svih komunističkih organizacija je pomoći ustaškom pokretu“. Također znamo: „Vodstvo stranke je ojačalo kontakte s ustašama, u kojima su vidjeli prirodnog saveznika u revolucionarnoj borbi. Dijelili su letke, koji su ih hvalili kao narodne revolucionare i hrvatske domoljube. Obećali su im solidarnost u borbi.“
A vezu su jačali na zajedničkim robijama, pa čak i u ranijim sudskim procesima: „Pavelić je često na suđenjima branio komuniste. Komunisti i ustaše su se povremeno našli u istom zatvoru. Nastajala su prijateljstva“.
Još je jedan bliski Titov suradnik, Moše Pijade, zajedno s ideologom ustaštva Milom Budakom bio u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, gdje je postignut sporazum o bezuvjetnoj suradnji u svim akcijama protiv države.
No, to im nije smetalo, kada su s istom Kraljevinom Jugoslavijom, koju su zajedno s ustašama rušili, sklopili konkordat. Ne da bi im pomogla u progonu svojih protivnika, nego upravo suprotno: da bi potisnula svoje članove zato što su govorili istinu. To je priča Živojina Pavlovića.

Neki čekaju i trećeg staljinističkog termidora!

Stvar je još gora. Partizanski pokret i njegov vrhovni zapovjednik djeca su iste stvari, koju je povijest razotkrila i većina odbacila, staljinističkog termidora i njegovih zločina. Termidor je mjesec topline (i groznice), ali ukazuje na suprotan obrat revolucije. Tako je ujedno narodnooslobodilački pokret postao suprotno od onoga što je trebao biti. Nije bio za oslobođenje, ni za narod, ni ljude, i ni za koga drugoga. Bio je za moć, i prilikom postizanja iste, nije ustuknuo ni pred jednim kriminalom ili laži. U svibnju, kada se na područjima bivših republika SFRJ slavio spomen na Tita (npr. Monografija o njemu, koju su predstavili otac i sin Goldstein), se potrebno posebno dobro osvijestiti kakvo se zlo rodilo s komunizmom 1941. godine. Da se ne bi ponovilo po treći put, kada po drugi već je. Naime, najvjerniji učenik maršala s Dedinja bio je onaj koji je politički makijavelizam upio do punog savršenstva – Slobodan Milošević. Njegov i Titov termidor samo su dva lica istog fenomena.
Na toj se osnovi može roditi i treći, uz pretpostavku da su prva dva dobro živa u zemlji. A jesu, možemo to vidjeti svakoga dana.

Autor: dr. Boštjan Marko Turk