Wikipedija

LOVLJENJE VJETRA DOBRICE ĆOSIĆA

Autor: Boštjan Marko Turk, profesor na sveučilištu u Ljubljani, član Hazuda / 7Dnevno

Ovo svjedočenje objavljujem u prespektivi toga da je Dobrica Ćosić u osamdesetim godinama jedini zagovarao disidente iz Hrvatske (Mirko Sunić) i one iz BiH, na primjer Aliju Izetbegovića. Neka mu vrijeme bude milosrdni sudac, kao i svima nama.

Hrvatskoj publici sam dužan proslijediti sljedeće sjećanje. Govorim o Dobrici Ćosiću. Njegova sam stajališta morao spoznati za vrijeme njegova života, kako bih ih mogao uključiti u djelo koje još pripremam. Dogodilo se usred Beograda, godinama nazad: Kada sam ušao u u prostore SANU, na vratima me dočekala osoba, o kojoj sam čuo više zla nego dobra. Moja se politička memorija zbrojila s etničkom, i u trenutku kada sam posegnuo za njegovom rukom i sjeo u bogatu kožnu fotelju, sviješću mi je prošla misao o podatcima koji su ga opteretili: Memorandum srpske akademije znanosti i umjetnosti, koji je predvidio tektonski pomak nacionalnog sentimenta, dokument koji je srpsku etničku granicu gurao gotovo do slovenskog teritorija. Papir na početku rijeke krvi, koji je utopio tisuće života u četiri godine rata. Kroz sjećanje mi prolazi glas Ratka Mladića, koji na snimci zapovijeda bombardiranje civilnih dijelova Sarajeva. Tu sam sliku imao kao životni dokaz zvjerstva čovjeka u kasnom 20. stoljeću. Sve zajedno me pripremilo za retorički prigovor, bio sam spreman za optužbu, za osudu srpske stvari, koja je po Miloševiću završavala  u siromaštvu, sramoti i poniženju. To što nisam ishitreno reagirao, dugujem intuiciji koju sam stekao u Ljubljani i studiju u Parizu. To dokazuje, da veliki ljudi dobiju osjećaj za određene stvari tijekom vremena. To je tako. I nisam bio u zabludi.

Ćosić je, naime, okupirao moj um i rekao: „Nisam bio među potpisnicima Memoranduma srpske akademije znanosti i umjetnosti“.

To je povećalo moja očekivanja. Moj je sugovornik o tome pronašao radove koje sam lako preveo jer sam poznavao njegovu biografiju. Još je važnije bilo to da je Dobrica Ćosić govorio  unatrag, izražavajući životnu rezignaciju. Protestirao je protiv stvari u koje nikada nije vjerovao. Govorio je: „Komunisti su me proglasili nacionalistom, a jugoslaveni kriptom ideologije Velike Srbije. Nikada nisam bio nacionalist.“. Rekao je još: „Ja sam pisac koji je napisao većinu članaka protiv nacionalizma u Jugoslaviji. Krajem 80-tih godina 20. stoljeća, zastupao sam filozofiju povijesnog kompromisa. Bio sam autor inicijative o skandinavizaciji Jugoslavije, a sada me imenuju ocem Vojislava Koštunice i Slobodana Miloševića“.

Bio je uvrijeđen. „To je vulgarna, amoralna i nihilističina interpretacija“. Šutio sam, pa je načeo pitanje o tome kako ga danas gleda slovenska javnost. Slušao sam. Prvo se oštro suprotstavio tome da je bio protuslovenski, srpski nacionalist. Rekao je: „Kako je moguće da je netko tko je 1989. godine branio Janeza Janšu na javnoj tribini u Cankarjevom domu, proglašen nacionalistom?“. Tada je dodao: „Duša me boli jer su me izmanipulirali. Volim ove ljude. Volim ovu zemlju.“

Dodao je i: „Za vrijeme svog javnog života, htio sam zajedno sa slovenskim intelektualcima stvoriti demokratsku, pluralističku Jugoslaviju, što je samo po sebi podrazumijevalo (to je moj sugovornik dva puta ponovio, B.M.T.) pridruženje Europskoj uniji. Moji prijatelji Slovenci su vjerovali da će sami moći pristupiti Europi. I nisu bili u zabludi“.

Zatim je komentirao sljedeće: „Jedina opozicija u Jugoslaviji koja je doista ostvarila svoj cilj, bila je slovenska“. Ćosić je zatim počeo razvijati apstraktniju sliku države, čija je smrt proglašena na početku. „Postavio sam si tri cilja. Prvi je bio mir. Drugi je cilj bio pridružiti se globalnoj zajednici. A treći, reforma ustava i stvaranje demokratske, građanske i pravne države, ukratko, zajednice otvorenog tipa u smislu filozofa Karla Poppera“. Tada sam znao da pisac ostaje u povijesno povjerljivom području. Ako iskoristimo njegovo izravno iskustvo upravljanja, kada je bio predsjednik treće Jugoslavije 1992. – 1993. imat ćemo dovoljno dokaza za istinitost njegovih riječi. Ćosić je postao predsjednik Jugoslavije u trenutku kada je Milan Panić imenovan premijerom. To se dogodilo na zahtjev Sjedinjenih Država, koji je Helen Delić, američka državljanka srpskog podrijetla, prenijela Miloševiću u svibnju 1992. Poruku je poslao predsjednik George Bush, a dodatan uvjet bio je da vladu čini koalicija Mićunović – Drašković.

Ćosić je na to pristao, prema nalogu SAD-a gotovo je uvjerio Miloševića da se povuče. Da je to prihvatio, postao bi direktor srpsko – američke banke, no to je palo u vodu kada je intervenirala gospođa Marković, Miloševićeva supruga, na koju Ćosić nije imao nikakvog učinka. Kada je Milošević ostao, odlazak Ćosića i Panića bilo je pitanje vremena. Ćosić je svoj mandat završio 31. svibnja 1993. pod vatrom Šešeljevih nacionalista. Komentirao je svoj fijasko kako slijedi: „Nisam ostvario niti jedan od ta tri cilja. Srpska oporba nije mi pružila potporu koju sam očekivao. Milošević i Šešelj su me zamijenili. Šešelja sam u vrijeme kada je bio progonjen i bez službe, štitio. Tako mi je vratio. Ali čak je i srpska anti – sovjetska oporba podlegla inerciji povijesti. Kada su mi patriotski osjećaji i moralni razlozi izazvali ulazak u politiku, bilo je prekasno. Izigrala me povijesna situacija, kao i oporba. Povijest me zavarala. Moja pretjerana vjera u politički i moralni autoritet društva, koju sam imao u svakom trenutku, me zavela. Mislio sam da je upravo to energija koja je potrebna za provedbu političkog programa, ali sam pogriješio. Niti jedan politički program se ne može provoditi bez stranke. To je također razlog mog kraha. Nisam stranac. Kada me 1989. godine nazvao Willy Brandt i ponudio da postanem predsjednik Socijaldemokratske partije Srbije, odbio sam. Napisao sam roman. Nisam bio spreman ulaziti u političku arenu kao pisac.“

Ovo svjedočenje objavljujem u prespektivi toga da je Dobrica Ćosić  u osamdesetim godinama jedini zagovarao disidente iz Hrvatske (Mirko Sunić) i one iz BiH, na primjer Aliju Izetbegovića. Neka mu vrijeme bude milosrdni sudac, kao i svima nama.

 

Autor: Boštjan Marko Turk, profesor na sveučilištu u Ljubljani, član Hazuda / 7Dnevno