Sanjin Strukic/PIXSELL

Kršćanstvo u Europi nestaje zbog političara

Autor: Dr. Boštjan M. Turk, profesor na Sveučilištu u Ljubljani

Kada ljevičarski Europljani prihvate islamski teror, prihvatit će ga zato jer su puni pojma slobode. Bog za njih više ne postoji: oni su važniji od Njega.

Zamislite si Bašćansku ploču, Meštrovićeva Grgura Ninskog, Držićeva Dunda Maroja bez referenci na tradiciju, prošlost, religiju, kulturu, povijest. S druge strane, zamislite si najveće neprijatelje kršćana u politici, npr. Josipa Broza ili Martina Schultza dijakronijsko u odnosu na tradiciju i kršćanstvo. U sjećanje si pokušajte dozvati Josipa Broza i u istom trenu povucite paralelu s Meštrovićevim kipom Grgura Ninskog. Tito i Bog? Apsurd.

Najveći kršćanski blagdan, Uskrs, ove ćemo godine obilježiti s dvostrukim osjećajem bespomoćnosti i straha. Prvo, tu su atentati koje provode ekstremne islamističke skupine. Oni su temeljito uzdrmali podsvijest europskog čovjeka i za dugo vremena uništili njegov osjećaj sigurnosti. Samoubilački ili samo ubilački napadi postali su dio svakodnevice. Frekvencija njihova ponavljanja je takva da smo naučili živjeti s njima. Time smo se naučili živjeti u atmosferi straha, a to je upravo ono što teroristi pružaju.

Europska poniznost spram islama

Kršćanstvo u Europi nestaje. Islam je puno agresivniji, jer osjeća da je došao u područje gdje nema otpora. Naprotiv, službene strukture Europske unije islam pozdravljaju: europska ministrica vanjskih poslova Federica Mogherini je prilikom posjeta islamskim zemljama uvijek ponizno oblačila maramu. Svatko tko djeluje protiv nasilnog egzorcizma kulture i tradicije kršćanstva iz Europe, žigosan je kao desničar, pa čak i ekstremist. Iako je islam trenutno najagresivnija religija na planeti, europska politika pokazuje poniznost prema njemu. I pravi se kao da se ništa ozbiljno ne događa.

Kršćani i ljudi koji žive kršćanstvo iz europskih korijena (Hrvatska, među prvima) ostaju sami. Pred nama je Veliki petak a mi smo se na Golgoti, u koju se naš kontinent mijenja, našli sami.Kristov sadašnji zamjenik, bio to ili ne, je čovjek koji je među prvima otvorio vrata za islam u Europi. Papa Franjo pronalazi sluha za sve moguće sekte, religije, ateiste i prekršitelje božjih zapovijedi, ali ne i za kršćane kao takve. Krist je Židove učio da su kršćani izabrani narod, da je kršćanstvo religija spasenja, jedina među svima ostalima. Islam je, s kršćanskog stajališta, jednak poganstvu. Ova istina na Uskrs 2017. u Vatikanu jako nedostaje.

Marksizam i moderni konzumerizam ruku pod ruku

Drugi osjećaj bespomoćnosti i straha je dublji. U Europi se pripremao dugo stoljeća. To je filozofska praksa koja je čovjeka otuđila od Boga, dok je računala na njegovu slobodu. Čovjeku oslobođenog od Božjeg, ponuđeno je zemaljsko kraljevstvo. Jezik Biblije to objašnjava ovako: nečastivi je ponovno prišao čovjeku i reče mu: „Ako odbaciš Boga, postat ćeš kao On. Bit’ ćeš slobodan do kraja i sve će ti biti omogućeno. Imat’ ćeš sve što poželiš“.

U ovome smislu, marksizam i moderni konzumerizam idu ruku pod ruku. Ivan Pavao II je bio jedini koji je nakon pada Berlinskog zida upozorio na opasnost od klizanja u konzumerizam. Kada ljevičarski Europljani prihvate islamski teror, prihvatit će ga zato jer su puni pojma slobode. Bog za njih više ne postoji: oni su važniji od Njega. Ne vežu ih nikakve obaveze (zavjeti) i misle samo na sebe i svoje položaje.

Međutim, ljudska je sloboda prvo sloboda za vječno (i vječni život u njemu). Ako čovjek doista želi biti slobodan, tada ne smije biti zapriječen: zapriječen u svojim fizičkim, a posebno duhovnim težnjama. Svaka vjera oslobađa, jer Bog daje čovjeku neotuđiv dio slobode. Daje mu prostor ostvarivanja te slobode: savez. Kada Bog s čovjekom sklapa savez, čini to kako bi čovjeku omogućio postizanje njegove vlastite slobode. Ova formulacija nije daleko od toga da bi utvrdila bit europske civilizacije. To bi se moglo nazvati i dijakronijska, raznovremena sloboda europskog čovjeka, jer je utemeljena na savjesti saveza: europski identitet je sjećanje i horizont savjesti: europski čovjek je u svakom od trenutaka pronašao početni trenutak saveza: samo u ovom smislu je samog sebe uspostavio kao europljanina. U ovom smijeru kreću se i europska filozofija, znanost i umjetnost.

Europski čovjek danas šuti

Izvorne europske umjetnosti nema bez veze između početne točke i točke nastanka: sinkrona, simultana umjetnost ne postoji, kao što ne postoji sinkroni simultani Europski čovjek. Zamislite si Bašćansku ploču, Meštrovićeva Grgura Ninskog, Držićeva Dunda Maroja bez referenci na tradiciju, prošlost, religiju, kulturu, povijest. S druge strane, zamislite si najveće neprijatelje kršćana u politici, npr. Josipa Broza ili Martina Schultza dijakronijsko u odnosu na tradiciju i kršćanstvo. U sjećanje si pokušajte dozvati Josipa Broza i u istom trenu povucite paralelu s Meštrovićevim kipom Grgura Ninskog. Tito i Bog? Apsurd. Zamislite većinu u europskom parlamentu koja misli u smislu utemeljitelja Europe Decartesa, Pascala, Goethea, Hugoa i drugih. Apsurdno! Zamislite jednog od europskih parlamentaraca koji pita na jednoj od tribina jesmo li smo zaboravili što za nas znači skulptura Vrata Pakla Augusta Rodina. Naime, jedno od najvećih remek dijela čovječanstva tako je jer je kroz svoju priču nagovorilo europskog čovjeka kakav je postojao kroz stoljeća. Danas šuti.

Uskrs 2017. godine poziva na korijene Europe i kršćanstva. Nadamo se da su kršćani postali kao gorušičino zrno. No, to je jednom u povijesti dizalo svijet. Islam je u usporedbi s tim – fusnota. Kao i svi u Europi koji se na jedan ili drugi način postavljaju na njegovu stranu.

Autor: Dr. Boštjan M. Turk, profesor na Sveučilištu u Ljubljani

ZADNJE VIJESTI