giphy-1

Ne znaju svjetske sile da je nama ‘reketarenje’ nacionalni sport!

Autor: Andrija Kačić-Karlin

"Pojest ću svu travu, samo da jednom osvojim Wimbledon" (Goran Ivanišević)

Od reketa se pristojno može živjeti, rekao je davno Al Capone prije negoli su ga otkrili u poreznim prevarama, a deseljećima kasnije Bjorn Borg, čupavi švedski tenisač ustvrdio je kako reketu duguje svoj život, zaradu i sreću.

Dakako, nisu obojica navedenih mislila na isti reket, no da je termin – reketarenje – nastao od reketa nedvojbeno jest.

Američki mafijaši su tridesetih godina prošlog stoljeća iznuđivali novac od malih poduzetnika i to na način da bi reket prodavali ili iznajmljivali gazdama lokala za velik novac. Čak je ta prodaja s potpisom određeno vrijeme bila i legalna. Mogao se reket i iznajmiti, pa bi se plaćao na, hmmm, rate, da to tako nazovemo.

A da smo uspješni s reketom, ne samo Marin Čilić, Borna Čorć, Ivo Karlović, prije Goran Ivanišević, Ivan Ljubičić, Goran Prpić, Iva Majoli… svjedoči i naš način života.

Reketarimo, iznuđujemo na sve strane, baš svi. Djeca reketare roditelje, stariji mlađe, iskusniji neiskusnije, radnici šefove i obratno, poslodavci sindikate, ministri reketare po resorima, a u svakom lokalu riječ – reket – češće se spominje od računa. To je postao, mislim na reketarenje, nacionalni sport. Jer, kako drugačije krizu kojoj nema kraja, bojimo se da nije bilo ni početka. Samo reketom!

Šalu na stranu, makar to i nije klasična šala. Hoće li hrvatski “reketari” uspjeti prodati Argentincima reket, ili ga za dobru lovu iznajmiti? To je krucijalno pitanje našeg ponosa i sporta, od petka do nedjelje svjedočiti ćemo čudu, jer po dčudom podrazumijevam plasman naših “reketara” u finale svjetskog prvenstva, što Davisov kup nedvojbeno jest. U konkurenciji 130 zemalja mala Hrvatska s nekih četiri milijuna žitelj aima reprezentaciju koja pretendira biti najbolja teniska vrsta na svijet. I to ne prvi put, da se prisjetimo trijumfa 2005. godine u finalu protiv Slovačke.

Nekad smo pomalo dosadni u izljevima sreće zbog naših sportskih uspjeha, pa si tepamo kako smo “najuspješnija sportska nacija na svijetu”. Što je i pretenciozno i glupo. Nekad si uspješan, nekad ne, u tome je i čarolija sporta.

Hrvatska teniska nacionalna vrsta već je napravila niz senzacija, zatutnjala je svjetska sportska javnost kada je Hrvatska nakon početnog 0-2 minusa na američkom tlu preokrenula Amerikance na leđa i pobijedila 3-2. Nije to bilo samo čudo, prije je riječ o čudesnom čudu, jer i čuda ima čudnih, manje i više čudnih. No, ako Amerikanci imaju više tenisača nego Hrvatska stanovnika, a imaju, onda valjda vrijedimo. Uostalom, ne znaju Amerikanci da je reketarenje nama nacionalni sport.

Mislite li da su Argentinci loši u reketarenju. Ni najmanje, izreketarili su oni Britance koji su i izumili reket. Dakle, priča je kompletna, svjetske sile se natječu u reketarenju, a neka mala Hrvatska ih sve redom šiša. Kako, zašto, zbog čega?

Ne znaju oni, naime, da smo mi svi žrtve reketa svaki dan. Ali, ne samo da smo žrtve, nego smo i reketari pritom.

Autor: Andrija Kačić-Karlin

ZADNJE VIJESTI