Društvene mreže

Doživljaj smrti još je teži gledajući snimke izginulih neposredno prije zadnjeg daha

Autor: Andrija Kačić Karlin

"Čuo sam kako igrač uzvikuje: 'Ako je ovo smrt, dočekujem je spreman'"! (Frank Taylor, novinar koji je preživio avionsku nesreću s nogometašima Manchester Uniteda 1958. godine

Svaka je smrt strašna, u percepciji čovjeka gubitak bliskih osoba najveća je trauma. Uvijek je pritom teško ocjenjivati razmjere pojedinačne tragedije, uostalom i besmisleno je tako nešto.

U povijesti sporta u avionskim nesrećama stradavali su cijeli klubovi i reprezentacije, šokovi nakon pogibije nogometaša Torina 1949. godine i Manchester Uniteda 1958. i danas izazivaju mučninu. Ginulo se u padovima aviona uvijek i još će. Strahota je to, kolikogod govorili da je avionski promet najsigurniji, koju ne možemo izbjeći.

Nikako se ne mogu složiti s tvrdnjama da smo se na nesreće navikli, da je to cijena suvremenog života, ne pristajem na to. Zapravo, ne pristajem na bešćutnost, odvratna mi je.

Izginuli nogometaši Chapocoensea, iako sam ih jedva dva-tri puta gledao putem satelitskih kanala, dirnuli su mi srce kao da sam igrao s njima godinama nogomet. Mladi momci, u naponu snage, puni životnog veselja i optimizma, k tome silno uspješni u prekrasnoj nogometnoj igri, nestali su u trenutku. Ostavljajući ne samo svoje najbliže i najdraže bez daha, nego sve nas. Koji shvaćamo tu neumitnu prolaznost života i moć tragedije.

Ipak, dočim smo prije smrtima cijelih sportskih momčadi svjedočili samo posredstvom požutjelih fotografija avionskih ostataka i arhivskim fotografijama poginulih igrača danas su nam takve smrti još potresnije, iako to ne bismo smjeli kazati.

Snaga interneta, društvenih mreža, prijenosa podataka s kraja na kraj svijeta u stotinki sekunde radi od svih nas neposredne svjedoke tih stradanja. Kako, primjerice, objasniti gledanje fotografije svih igrača Chapocoensea u avionu dok lete prema smrti, objavljene praktički iste minute njihove pogibije. Gledamo ih tako nasmiješene, vedre, vesele, a znamo da su već prah i pepeo. Na fotografiji staru tek koju minutu. Užasno, zar ne?

Realnost ide toliko daleko da ne bi bilo čudno da smo njihovoj smrti posvjedočili u prijenosu uživo. Nimalo to nije ukusno, no pohlepa za informacijom iste stotinke sekunde i igranje s tankoćutnošću ljudi nema granica.




Stradanje tolikog broja ljudi u jednoj nesreći uvijek nas ostavlja bez daha, a dodatni stres su slike neposredno prije nesreće na računalima cijelog čovječanstva. Smrt je uvijek imala određenu intimu, sada je i to izgubila.

Misterij cijelog ljudskog roda je zagrobni život, a bilo bi lijepo kada bi Chapocoense na nebeskim poljima odigrao trokut turnir s Torinom i Manchester Unitedom. I da ih vidimo sve zajedno…

Počivali u miru, dragi nogometaši!




Autor:Andrija Kačić Karlin
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.