Beskrajni niz snježnih radosti preplavio je Lijepu našu. Iz dana u dan vijesti su sve atraktivnije. Novinari bi rekli “dobra roba”. Stvarno je istina: ne pada snijeg da prekrije brijeg nego da svaka gnjida ostavi svoj trag… ili tako nekako! Čak i površni poznavatelji povijesti znaju da su i Napoleon i Hitler izgubili povijesne bitke zbog snijega, leda i zime. Bojim se da je danas na redu Kerum. Ili športski rečeno “na ledu”. Često sam ga branio, ali sada je dosta! I ja sam prisiljen prijeći na stranu njegovih objektivnih, racionalnih i intelektualno smrznutih kritičara. Nije mi jasno kako je jedan ozbiljan gradonačelnik mogao dopustiti da toliko snijega padne na Split. Druga velika pogreška mu je ta što je zaboravio na vrijeme svakom Splićaninu kupiti jednu lopatu. Kažu da se nije sjetio. Ma, da ne bi! Navija za Hajduk, ide na njegove utakmice, a igrači Hajduka često igraju kao lopate. Oni su ga svojom igrom mogli na vrijeme podsjetiti što treba kupiti sugrađanima pred nadolazeću zimu. Možda je gledao i Dinamo u Ligi prvaka. Opet su igrali kao lopate, pa su ga i oni mogli podsjetiti što mu je činiti. I tako, umjesto da svaki Splićanin sa lopatom u ruci očisti “snig” ispred svojih vrata, morala je intervenirati vojska, specijalci, a možda i tajne službe. U svakom slučaju, Splićani su se po tko zna koji puta pokazali kao najšportskiji grad u Hrvatskoj. S prvim većim zahlađenjem u centru grada je osvanula olimpijska bob staza na koju su odmah, željni športske slave, navalili mladi Splićani, uglavnom između 60-80 godina. Zdrav zloduh u zdravom tijelu! Nakon briljantno odvezene utrke svi su bili odmah prevezeni dr. Duji Marasoviću, Kerumovom koalicijskom partneru na zadnjim izborima. Sada vidimo na djelu klasičnu političko-športsku korupciju. Kerum sredi Splićanima novu olimpijsku bob stazu u gradu, a sudionike šalje svom saborskom kolegi i koalicijskom partneru Duji na masažu i gipsažu. Tada stupa na scenu poznata splitska nezahvalnost. Umjesto da su zahvalni gradonačelniku što su u Splitu održane prve zimske predolimpijske igre, Splićani su počeli potpisivati peticiju za Kerumovu smjenu. Već smo rekli da ne pada snijeg da prekrije brijeg….. Sada treba dokazati da je onih 750 polomljenih olimpijaca vrednije od desetak tisuća onih koji su glasovali za Keruma, a koje je sada teško razočarao dopustivši tolikom snijegu da zatrpa i onako bijeli Split. Kerumova sestra Nevenka pokušala je Splićanima objasniti kako se mogu bez posljedica spuštati niz olimpijsku splitsku bob stazu, ali je bila tako elokventna da sam se odmah sjetio Alberta Einsteina kad je rekao: “Nikada ne prekidaj ženu koja šuti!”

Šampanjac pijemo, a šibice štedimo

Gledam na TV vijestima stanje u Sinju. Pravo čudo! Nigdje ni snijega ni leda, sve očišćeno, a svaka kuća ima lopatu i svatko čisti ispred svoje zgrade. Odmah sam zaključio kako imaju gradonačelnika sa dobrim vezama “tamo gore”. Za to vrijeme iz Splita se javljaju dopisnici HTV-a: “Dobro večer dragi gledatelji HTV-a, javljamo vam se iz snigom i ledom okovanog Splita. Danas je već 5.000 Splićana potpisalo peticiju za smjenu gradonačelnika…” Da bi se moglo izaći na referendum za smjenu “snježnog čovjeka” treba skupiti bar 32.000 potpisa. Da se to nekako zaobiđe, zovu organizatori potpisivanja peticije u pomoć čak i ustavno-pravne stručnjake. Jedan takav (malo čelo, veliko načelo) ima formulu kako se riješiti Keruma pa kaže da referendum treba provesti po formuli po kojoj je proveden referendum o ulasku Hrvatske u EU. To znači da ako 50% plus jedan od nekolicine Splićana koji izađu na referendum glasuju za smjenu Keruma, onda on leti u ropotarnicu povijesti i na Split sigurno više nikada neće pasti ni jedna pahuljica snijega. Prevedeno na jezik Vlaja, ako na referendum izađe 10 Splićana, a protiv Keruma su njih 6, pobijedila je istinska demokracija! Po mišljenju tog ustavnopravnog genijalca Kerum opozivom vjerojatno može izgubiti i mjesto u Saboru zajedno sa svojom sestrom Nevenkom. Tako ne samo da smo dobili prekrasno zimsko predolimpijsko natjecanje na bob stazi u Splitu nego smo dobili i novog stručnjaka za kojeg pričaju da je u ranoj mladosti bio čudo od djeteta. Naime, ono što je znao kao dijete, zna i danas! A Splićani će i dalje ići na kavu na rivu i štedit će na lopatama. Kako bi rekli Rusi: “Šampanjac pijemo, a šibice štedimo!”

Pretvorba glave u guzicu

Silno me razveselila mogućnost da se, na nagovor sijedih glava HDZ-a, Nikica Valentić kandidira za predsjednika stranke. Novinar Davor Ivanković ga u subotnjem Večernjaku predstavlja kako prototip modernog HDZ-ovca, europejca, čovjeka naprednih pogleda, gospodarstvenika i domoljuba. Poznajući Nikicu, bez obzira što se Hrvatska nalazi pod ledom, taj se sigurno neće dati navući na tanki led. Nikica je uvijek pred drugima romantik, a sam pragmatik. Cijenio je Tuđmana (s pravom), Račan i Mesić su mu bili mudri i staloženi (osobito Mesić), Sanader mu je bio pravo otkriće (kasnije je slično o Ivi mislio i USKOK), a Kosorica je izuzetno dobro i kvalitetno radila svoj posao što se pokazalo točnim u više situacija: izgubila je sve izbore na kojima je sudjelovala, pod njenim vodstvom Stranka se našla na optuženičkoj klupi, uspjela je ostvariti najveći izborni poraz HDZ-a u povijesti Stranke, itd. Međutim, komplimentirajući Kosoricu, Nikica je dao javnosti do znanja kako ima jasan pregled igre koju ona igra, nešto kao Ray Charles. Ako Nikica dođe na čelo HDZ-a, beskompromisan kakav je već, odmah će predložiti Milanoviću veliku koaliciju (za koju se stalno zalaže) po kojoj bi HDZ sa SDP-om i HNS-om vladali u nedogled. Za to bi vrijeme mudre “sijede glave” u HDZ-u do kraja i oćelavile pa bi Nikicu i HDZ podržavali sijedo-ćelavi HDZ-ovci. Sve su to “mudre, sijede glave” koje su dovele i dragog Ivu na čelo Stranke. Kako sam i sam “sijedo ćelava glava” odmah se priklanjam teoriji da su sijedo-ćelavi inteligentniji od crno-kudravih. Da je ta teorija istinita potvrđuje i sljedeća definicija ćelavosti: “Ćelavost je dijalektička pretvorba glave u guzicu, prvo po obliku, a potom i po sadržaju!”

Državni zametak

U subotnjem Večernjaku je zanimljiva i poučna analiza Ivanke Tome o pohlepi onih koji su, kao Ivan Herak, odležali 16 mjeseci u pritvoru pa sad – kad su pravomoćno oslobođeni – traže od države da im plati odštetu od 5 milijuna kuna. Ivanka misli kako 16 mjeseci zatvora nije nešto osobito. Kad bi nju strpali u Remetinec samo na 16 dana, odmah bi shvatila da je to prilična muka. Međutim, Tomin način razmišljanja izaziva kod mene određenu benevolentnost. Naime, kaže Toma u kolumni da se država ne može kažnjavati jer su Državni odvjetnici izgubili neki proces. Ivanka je vjerojatno pisala kolumnu pritisnuta rokovima pa joj je zabunom izletjelo ono “državni odvjetnici”. Tko je kriv ako Državni odvjetnik deset godina nekoga drži u pritvoru, razvlači po sudovima, unište mu brak, zdravlje, karijeru, ugled i da ne nabrajam dalje. Možda su krivi suci koji su trebali odmah osloboditi okrivljenika. Nezgoda je što su i suci javni službenici. Čak su i policajci, koji su ga lišili slobode, državni službenici. Možda da ubuduće osumnjičenike slobode lišavaju zaštitari kao Klem ili Marić, pa neka kasnije oni odgovaraju za štetu nakon oslobađajuće presude. Pitat ćete se gdje je tu ambivalencija? U tome je što sam ja za to da ako država nekome “uništi život”, onda mu mora i dati odštetu ako bude pravomoćno oslobođen. Tu je zametak ideje Ivanke Tome da uz državu trebaju odgovarati i državni odvjetnici kad “popuše” u postupku koji još i traje godinama. Naravno, Ivanki je ta ideja nehotice izletjela jer ju poznam i ne vjerujem da bi ikad nešto rekla protiv države i državnih odvjetnika. Njen demokratski stav vidljiv je kad u kolumni kaže: “Ipak se Heraku nije smjelo tako dugo suditi. Bio on kriv ili prav, nedopustivo je da cijelo desetljeće mora čekati pravdu.” Pazite, čovjek je nakon deset godina povlačenja po sudovima pravomoćno oslobođen, a Ivanka još nije sigurna jel’ on kriv ili prav’. Možda ona misli da je to suđenje trebalo trajati samo tako dugo dok mu nije bila izrečena prvo osuđujuća presuda na 4,5 godina zatvora. Da je Herak to prihvatio i odslužio kaznu, trajalo bi, po Ivanki, sve to kraće nego ovako kad se razvlačilo čak deset godina. Pravda bi, po Ivanki, pobijedila, a država ne bi bila dužna ništa platiti s naslova odštete zbog nezakonitog gonjenja čovjeka kojem ništa kažnjivog nije dokazano da je učinio. Puno smo toga u zadnjih deset godina ugradili u naše zakonodavstvo iz anglo-američkog sustava, ali nismo uočili da tamo postoji naglašena osobna odgovornost tužiteljstva kad izgube u velikim i skupim kaznenim predmetima. Živio sam dulje vrijeme u Americi i u tom je razdoblju oko deset državnih tužitelja na raznim razinama moralo napustiti svoje pozicije jer su bili izgubili medijski razvikane procese. Nedavno je i bivši predsjednik MMF-a Strauss Khan bio lišen slobode na spektakularan način i već osuđen u očima javnosti. Javni tužitelj koji je vodio predmet, čim je naišao na ozbiljne rupe u iskazu oštećene, odmah se Khanu ispričao, proces je propao, a tužitelj je odstupio sa svoje funkcije. Kad ste tako nešto doživjeli u Hrvatskoj? I nećete! Kod nas i danas vrijedi pametno i mudro razmišljanje predsjednika Saveza boraca u bivšoj Jugi, koji je ogorčen jednom oslobađajućom presudom narodnom neprijatelju, rekao u beogradskom dnevnom listu Borbi: “Pa ne bi njega javni tužilac optužio da on nije kriv!” Francois Mauriace, bivši francuski ministar kulture je napisao: “Da biste birali između dva zla, morate isprobati oba!” To znači da bi naša Ivanka trebala ipak u Remetinec barem 16 dana!