Sakrij oglas
 Veličina slova S OVE STRANE REŠETAKA

Stipe Mesić ne bi smio biti razlog za nesanicu

  • Autor: Zvonimir Hodak
  • Datum: nedjelja, 03. srpnja 2011. u 21:38
Znači mogli smo danas biti mediteranska Švicarska, a ne se uvaliti u ovakvu socijalnu situaciju s ovolikim brojem nezaposlenih i sa zastrašujućim siromaštvom koje nas već pomalo vodi u latinskoameričku svakodnevicu.

U Jutarnjem listu postoji jedna napuhana žaba koja svake subote objavljuje svoje kolumne, ali koja se panično boji reakcije svojih vlastitih čitaoca. Bojeći se negativnog odjeka on je uspio srediti embargo koji se sastoji u tome da nitko ne može niti na internetskoj strani dnevnika, a niti u samom dnevniku komentirati niti pozitivno niti negativno ono što taj pseudo-književnik napiše. Miljenko Jergović, a o njemu se radi, služi se istom filozofijom kojom se služe i nojevi koji misle ako gurnu glavu u pijesak da ih nitko neće vidjeti. U ovom slučaju Jergović svoju long-play glavu gura u pijesak vjerujući da ga nitko neće pročitati. No, to je osobni problem čovjeka koji si umišlja da je hrvatski Ivo Andrić i s njime se više nema smisla bavit.

Moja malenkost uvijek cijeni mišljenje onih koji me čitaju i, vjerujte mi, daleko mi je draža negativna reakcija čitaoca na moj tekst nego nikakva. I, ako ste možda primijetili, rijetko ili skoro nikako ne reagiram na neku od negativnih opservacija na tekst koji napišem.

U ovom slučaju ipak ću ući u blagu polemiku s čitaocem koji se predstavio s «ante» i koji smatra da sam se u svojoj zadnjoj kolumni upustio u tzv. «selektivno bombardiranje». Naš «ante» smatra da ja ne spavam dobro zbog Stipe Mesića. Kako bi rekla Severina u jednoj svojoj pjesmi ''greška, «ante», greška''. Žalim svakoga kome Stipe Mesić može biti ozbiljan razlog za nesanicu. Mesićeve zadnje tvrdnje da je u povijesnim trenucima za Hrvatsku na čelu države mogao biti svaki vozač tramvaja govore dovoljno o njegovom političkom i socijalnom kvocijentu. Nije mi jasno kako je to promaklo našem «anti». Daljnja njegova tvrdnja puna malicioznosti i izlizanih klišeja je njegovo čuđenje na moje tvrdnje o hrvatskoj desnici i ljevici. Ta tvrdnja da u Hrvatskoj ne postoje desnica i ljevica za mene je jednako razumljiva kao da je «ante» na primjer rekao: ''Noću je hladnije nego vani''.

Nažalost Hrvatska je tragično podijeljena na lijeve i desne, na siromašne i bogate, na komuniste i njihove žrtve, na sve one koji misle da je Hrvatska nastala na zasadama antifašizma i na one koji misle da je ovu državu stvorio Dr. Franjo Tuđman i vjekovna želja Hrvata da napokon dobiju svoju državu. Naravno, i «ante» i ja ćemo se složiti da se o svemu može polemizirati i diskutirati osim, naravno, sa činjenicama. Moj polemičar traži od mene da mu objasnim tajnu doktorata Franje Tuđmana. Stvar je jednostavna i jasna. Dr. Tuđman doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru regularno i bez primisli na sadašnje afere Indeks. Što je još važnije, svojim znanstvenim radovima iz područja europske i hrvatske povijesti nedvojbeno je pokazao relevantnu znanstvenu superiornost. Tom doktoratu čude se oni koji se nikada nisu usudili zapitati kako to da je naš dragi i voljeni bravar Drug Tito odjednom, nakon četiri godine bježanja pred Nijemcima, postao Maršal. Neću sada objašnjavati što je sve potrebno u SSSR-u i u drugim zemljama realnog socijalizma napraviti da bi netko dobio čin maršala. Dok je Ivo Sanader bio na vrhuncu i bio obožavan i glorificiran od hrvatske ljevice nitko se nije usudio ni zucnuti ni postaviti pitanje njegovog austrijskog doktorata, iako danas znamo da je isti krajnje dvojben.

Toliko našem «anti» o tobožnjem spornom doktoratu pokojnog Franje Tuđmana.

Hrvatska u latinskoameričkoj svakodnevnici

Naš «ante» vadi iz svog arsenala jednu otrcanu frazetinu koja se zove lopovska privatizacija koju je Tuđman omogućio početkom 90-tih godina. Klasična floskula s podnaslovom ''Drž'te lopova!''. Naime, 2000. godine na vlast je došao SDP i koalicija i svi smo očekivali seriju sudskih procesa kojima bi se očistio taj privatizacijski mulj. I - jedno veliko ništa. Da li se «ante» ili netko drugi sjeća ijedne jedine sudski poništene privatizacije za vrijeme dok je SDP bio na vlasti? Ja se sjećam jedino prodaje dubrovačkih hotela Goranu Štroku, u kojoj prodaji je država bila oštećena otprilike 150 milijuna kuna, i činjenice da je prije prodaje država te iste hotele sanirala i uredila. Tog slučaja se «ante» vjerojatno ne sjeća jer je to bilo tako davno… To je bilo 10 godina kasnije od biblijske privatizacije, a koje se «ante» opet jako dobro sjeća. E sad idemo s činjenicama koje su neoborive: u času smrti Franje Tuđmana, hrvatskog predsjednika, Hrvatska država je bila zadužena aproksimativno 8,5 milijarde USD. Od toga je 4 milijarde USD bio dug naslijeđen iz bivše Juge. Znači usprkos četiri ratne godine, usprkos milijun i pol izbjeglica o kojima je Hrvatska brinula, usprkos obnovi 1/3 porušene i razorene zemlje, usprkos tzv. lopovskoj privatizaciji Tuđman je državu, koju je stvorio i obranio, zadužio za 4,5 milijarde USD. Od smrti Tuđmana do danas oni koju su vladali Hrvatskom zadužili su je za nešto manje od 50 milijardi eura. Vidiš dragi «ante», to je najveća pljačka u hrvatskoj povijesti! Gdje je nestao taj ogromni novac koji, da je upotrijebljen sa praktičnim ciljem, bi zemlju veličine Hrvatske smjestio možda uz bok Švicarske. Znači mogli smo danas biti mediteranska Švicarska, a ne se uvaliti u ovakvu socijalnu situaciju s ovolikim brojem nezaposlenih i sa zastrašujućim siromaštvom koje nas već pomalo vodi u latinskoameričku svakodnevicu.

Znate li možda koji je kontraargument «nepostojeće hrvatske ljevice», kako to misli «ante», na ovu zastrašujuću činjenicu? Infantilan i demagoški jeftin. Ljevičari na to odgovaraju otprilike ovako: ''Da, ali Tuđman je dijelio Bosnu i želio je da Hrvatskom vlada 200 najbogatijih obitelji.» Podsjeća me to na jedan stari vic iz SSSR-a. Stoje Rus i Amer na peronu moskovske podzemne željeznice i kaže Rus Ameru: ''Kad si ti bio zadnji put ovdje svaki sat vremena bi prošao jedan vlak. Ali sad smo mi strahovito napredovali i u jednom satu našom podzemnom prođe 50 vlakova.'' ''to je jako lijepo'' - kaže Amerikanac - ''Ali mi ovdje stojimo već sat vremena, a još nije prošao niti jedan vlak''. ''Da! A što vi radite sa crncima!?!'' – odgovori Rus. Drugim riječima, ako argumentirate da je Tuđman krenuo u stvaranje države, da je oslobodio okupirane teritorije, da je pobijedio u Domovinskom ratu i pritom zadužio državu za samo 4,5 milijarde USD odgovor hrvatske ljevice je isti kao odgovor Rusa iz podzemne željeznice u Moskvi. Oni kao papagaji neprekidno ponavljaju ''To je točno, ali on je dijelio Bosnu, dozvolio je nezakonitosti u privatizaciji i želio je da Hrvatskom vlada 200 najbogatijih obitelji''.

Neki novi kosturi

Nadalje «ante» u svom reagiranju tvrdi da Šušak nije stvorio hrvatsku vojsku, a kao argument navodi da je on '91. godine kad je krenuo u rat sam kupio svoju pušku. Kupili su i drugi svoje puške jer je oružje koje je Hrvatska posjedovala prije agresije oteto iz skladišta teritorijalne obrane, a nakon što se Hrvatska našla potpuno razoružana sadašnji savjetnik Predsjednika republike u UN-u predložio je embargo za sve strane u sukobu. Vrlo lucidno jer je naš Buda znao da je JNA bila naoružana do zuba i tretirana kao četvrta vojna sila u Europi, a Hrvati - koji su bili druga strana u sukobu – imali su lovačke puške i strasnu želju za slobodom. Ali moram priznati da je Buda Lončar bio donekle u pravu. Jer da tom prilikom nije uveden embargo Hrvatskoj za nabavu oružja, Hrvati – genocidni kakvi već jesu – na brzinu bi se naoružali i tako naoružani počinili dva puta više ratnih zločina nego što im se to danas stavlja na teret. I ne bi Hrvatska imala samo četiri suda za ratne zločine, nego bi svaki seoski sud imao poseban odjel u kojem bi se sudilo genocidnim Hrvatima. I ne miješa, dragi «ante», nitko Antu Gotovinu i Blagu Zadru sa Mesićem, Manolićem i Zoranom Pusićem, nego «ante» svjesno i zlobno miješa Tuđmana s njima. I na kraju ''«antinog» obračuna s Tuđmanom'' isti mudro zaključuje da je Franjo Tuđman bio malo sposobniji da bi Hrvatska bolje prošla u ratu i nakon rata. Možda «ante» misli da je Hrvatska loše prošla u ratu jer ga je dobila. Možda je po njemu Tuđman trebao prihvatiti Plan Z4 pa bi danas umjesto kakve takve Hrvatske imali modernu i zanimljivu konfederaciju kakvu je Sloba Milošević upravo i priželjkivao.

Kako je Hrvatska nakon rata imala preko milju izbjeglica, zatim morala obnoviti porušenu zemlju, i kako je nakon 2000. godine Hrvatskoj zasjalo jako sunce u vidu preko 40 milijardi eura izgleda da je to sunce bilo malo prejako i krediti su se iznenada otopili. Kako su se «otopili» u zadnje vrijeme izlazi na vidjelo iz dana u dan. Nema dana da iz HDZ-ovog ormara ne ispadne neki novi kostur i da se svi skupa ne hvatamo za glavu jer postaje vidljivo svima, pa i onima koje politika ne zanima, da je došlo do velike krađe, najveće u hrvatskoj povijesti, i da farsa o nezakonitoj privatizaciji i 200 bogatih obitelji nije služila za ništa drugo nego da se prikrije nepovratni gubitak od otprilike 40-45 milijardi eura. Mnogi i danas žale što te kredite nije dobila Narodna banka Jugoslavije, koja bi zasigurno s njima izgradila moderna srpska odmarališta od Umaga pa do Ulcinja.

Netko živi na selu, netko u gradu, a naš «ante» živi u zabludi

Policijski i pravosudni dosje Dragana Paravinje bio je, nažalost, takav da isti nije mogao ostati na slobodi u Hrvatskoj niti 24 sata. E pa zašto se nastrani ubojica nesmetano kretao Lijepom našom kao kroz svoje dvorište, drugo je pitanje. Jedan mladi život nepovratno je izgubljen i sad gledamo paradu likova iz policije, iz DORH-a, razno-razne političare koji nas danima uvjeravaju da oni osobno, ni institucije u kojima oni rade, nisu napravili nikakav propust. Iako su me uvjerili, ja im ništa ne vjerujem. Naime, Srbija je protiv Paravinje izdala i lokalnu i međunarodnu tjeralicu. I točka! Nakon te konstatacije treba samo utvrditi zašto naši represivni organi nisu po toj tjeralici postupili. Zato sva ta paradiranja na TV-u, radio-postajama i u medijima djeluju pomalo morbidno; svi ti izgovori u stilu «kriva je Srbija, mi nismo mogli ništa učiniti» i slično. Sve same prazne frazetine i tanki argumenti koji, na žalost, Antoniju Bilić neće oživjeti. I naklon do poda plemenitoj majci pokojne Antonije na izjavi: «Molim Boga da oprosti Paravinji zlo koje je učinio.» To je ljudska i moralna snaga koju je majka pokazala i na koju bi se svi mogli ugledati, ali rijetki je u ovim tragičnim trenucima i izreći.

Stari Rimljani su govorili da je relativno najsigurniji put do pravde – osveta. No, izjava Milke Bilić govori nam da ni stari Rimljani nisu bili tako mudri kao što se to misli.

Srbi su bez sumnje duhovit narod, s izrazito razvijenim smislom za humor. Tako su nas poslije '45. godine godinama nasmijavati s tvrdnjom o 700 000 ubijenih Srba u logoru Jasenovac, a što je znatno veći broj od Srba koji su do 1941. godine živjeli u Hrvatskoj. Humor se sastojao u tome da bi se po toj tvrdnji Srbi nakon uspostave NDH morali masovno početi useljavati u Hrvatsku, kako bi dosegli izmišljenu brojku od 700 000. Svojevremeno je Zagrebu gostovao poznati srpski komičar Minimax koji je, vrativši se u Beograd, ovako opisao svoj nastup u Zagrebu: «Kad sam izašao na pozornicu oni svi Ustaše i zapljeskaše.» Danas je srpska komičarska zvijezda izvjesni Ivan Ivanović koji je u svom nastupu na prvoj srpskoj TV pozvao A Quaidu da pričeka da Hrvatska uđe u EU pa da onda postavi atomsku bombu. Sami pretpostavite gdje. Bez obzira da je to humor na razini Stipe Mesića, ali ipak to je u krajnoj liniji humor. U čemu je onda problem? U tome što bi takva vrsta humora, koju producira Ivan Ivanović, da je proizašla od nekog hrvatskog humoriste bila proglašena govorom mržnje. Probajte zamisliti reakciju Vesne Teršelić ili Miljenka Jergovića koji bi, sklon lirskom izražavanju, napisao da se tu radi o septičkoj jami iz koje zaudara hrvatski nacionalizam i epska mržnja prema Srbima. Nadalje, zamislite reagiranje naših lijevih falangista Davora Butkovića, Jelene Ne-mogu-se-u-ovom-trenutku-sjetiti-prezimena, pa Feralovaca koji su svi danas u Slobodnoj Dalmaciji, i sličnih likova. No, pustimo humor, koliko god bio prizeman. Recimo čisto apstraktno, da se zaista desi da neka Al Quaida baci atomsku bombu na Hrvatsku, reakcija EU-a bila bi rigorozna i trenutačna. Odmah bi zatražio od Al Quaide da se ispriča Europskoj uniji i Nizozemskoj jer bi u toj atomskoj katastrofi život vjerojatno izgubila i Zvjezdana Stella Ronner-Grubačić, legendarna veleposlanica Kraljevine Nizozemske u jednoj od bivših republika Federativne Kraljevine Jugoslavije.

Aristotel je još davno rekao: «Humor je drskost koja je dobila obrazovanje.»


  • Autor: Zvonimir Hodak
  • Photo: Pixsell
  • Datum: nedjelja, 03. srpnja 2011. u 21:38
 

      
Zadnje vijesti
Zvonimir Hodak Jugonostalgičari su dokaz kako su Bogu svi ljudi jednako dragi pa im daje dug život

Prijedlog da u Zagrebu svoje ulice dobiju Reihl-Kir i Milan Levar dokazuje kako smušeni predlagatelji imaju pristojan smisao za humor. Novine pišu da je taj prijedlog potpisalo 99 javnih osoba, akadem

Zvonimir Hodak Rade bi trebao osnovati stožer za Angelinin posjet Vukovaru

Rade misli da je stožer "samozvan" jer, dok je on 1992.g., snimao u Vukovaru film "Dezerter", nije ni čuo ni vidio bilo kakav stožer

Zvonimir Hodak E, moj podoficirčiću JNA, a što se nisi prisjetio kako ste ti i tvoji popušili u Domovinskom ratu?

Kako ne bi naljutili Hrvate, naši su se komšije potrudili da ni u Skupštini ni u Vladi nema ni jednog jedinog Hrvata.

Zvonimir Hodak 'Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda'

E, moj druže beogradski, refleksivno se sjetih stihova Jure Stublića I zaista ne znam zašto mi se zbog tih stihova pred očima stvorila "potjernica" Borisa Dežulovića objavljena na pola stranice Jutarn

Izdvojeno