Toma Akvinski je među prvima zagovarao ideju o radu kao “božjoj kazni”. Adam Smith, škotski ekonomist iz 18. stoljeća je rad definirao kao “prokletstvo”... Ima ih još podosta, ali su sada glavni zagovornici te ideje političari demagozi i anarhisti: „Nitko ne bi trebao raditi. Nikad. Rad je izvor gotovo sve bijede u svijetu. Gotovo svako zlo koje možeš navesti proizlazi iz rada ili iz života u svijetu stvorenom za rad.»… Ovim riječima deklarirani anarhista započinje svoj esej «Ukidanje rada»u knjižici pod naslovom «Proleteri svih zemalja ujedinite se». Već u ovim prvim rečenicama, Black iznosi svoj temeljni stav: rad je najveći izvor bijede u svijetu, pa ukoliko želimo prestati patiti, moramo prestati raditi. «Rad je ruganje slobodi.»

Ljenčine- uzori

Karl Marx u svojim ranim radovima zagovara tezu o ukidanju rada, jer je svaki proizvodni rad otuđeni rad. Francuskinja Corinne Maier je autorica nekoliko publicističkih djela (¨Lacan sans peine¨, 2002., ¨Casanova ou la loi du desir¨, 2002., ¨Le General de Gaulle a la lumiere de Jacques Lacan¨, 2001. itd.). Kada je u proljeće 2004. objavila knjigu «Dobar dan, lijenosti», nije ni sanjala da će njena ista zauzeti vrh na ljestvici najprodavanijih knjiga u Francuskoj. Corinne Maier je preko noći postala antikulturalna junakinja, ohrabrujući zaposlenike diljem Francuske i svijeta da usvoje njezinu strategiju „postupnog potkopavanja posla“. Knjiga je zamišljena kao nekakva vrsta «zabušantskog manifesta». Glavna teza C. Maier je kako ne samo da možeš biti lijenčina i izvući se, nego će takav odnos prema poslu pridonijeti i tvojem usponu na hijerarhijskoj ljestvici tvrtke. U uvodu knjige Maier se obrušava na suvremeni svijet tvrtke. Tvrtka nije čovjekoljubjiva nego dosadna i surova. Po Maieričinoj tipologiji, postoje tri kategorije ljudi: sljedbenici, štetočine i lijenčine. Sljedbenici su najbrojniji. Oni mirno napreduju, nikada ne pokušavaju bilo što promijeniti, ne dovode u pitanje poredak stvari i ne preuzimaju nikakvu inicijativu koja bi mogla imati bilo kakav učinak. Oni su mlitavi i bezopasni. «Štetočine» unose zbrku u čitavu službu, huškaju ljude jedne protiv drugih, raspoloženje u njihovoj okolini je trulo, a kolege zbog njih padaju u neurotične depresije. Oni su rjeđi od sljedbenika, ali znaju napraviti puno više štete. Lijenčine ostaju nevidljivi i diskretni, pomalo preziru sljedbenike, a štetočina se klone kao kuge. Jedini im je cilj raditi što je moguće manje. Autorica iznosi «logičan» zaključak da ako ništa ne dobivate radeći, nemate što izgubiti ne radeći ništa. Možete potkopavati tvrtku vašom pasivnosti bez ikakve opasnosti. Bila bi šteta ne iskoristiti tu priliku. U Hrvatskoj su danas kleptomani postali predmet istražnih radnji ali i zavisti, jer je implicitna poru(g)ka da su isti osigurali svoja pokoljenja, a „ja“ sam nesposoban.

Koje su aktualne implikacije interiorizacije paradigme oslobađanja od rada? Izabrana djevojka tjedna u jednom dnevnom listu na pitanja novinara kako zamišlja svoju budućnost lakonski odgovara: „ Želja mi je što prije postati bogata udovica“. Kakve li podudarnosti u svjetonazorima kada jedna prostitutka, inače majka troje malodobne djece za drugu dnevnu novinu izjavljuje da joj je nedovoljno mjesečno dvadesetak tisuća kuna da bi preživjela te da misli prestati s «najstarijim zanatom kada će naći «situiranog čovika i bit mu vina. Što stariji, to bolje, brže će odapet»!? U «Školskim novinama» od 30. travnja 2002. godine jedna učiteljica je ostala zaprepaštena kada je dobila gotovo unisone odgovore učenika u domaćem uratku na pitanje kako sebe vide u budućnosti… Vidjela su se kao vlasnike trgovačkih kuća, hotela ili kao imućne tajkune...

K. Dimitrijević Ušinski je ustvrdio da se kod propasti mladih i obitelji treba potruditi samo u jednoj stvari: Osloboditi etike odgovornosti one koji vode državu i- djecu! Za kulturu nerada svaki odgovorni pojedinac ili „radoholičar“ postaje smetnja. Samo je genijalac Max Weber ustvrdio da je kapitalizam nastao iz (protestantske) etike rada s vrednotama: upornost, štedljivost, marljivost i (materijalna) neovisnost. Danas je na mjesto proizvodnje došla potrošnja.

Promotori nerada imaju potencijalne simpatizere u onima koji ne rade jer ne mogu naći posao, one koji su radili pa ga izgubili, oni koji su zabušanti na poslu, onih koji žive od politike i koji su se „odnarodili“, onih koji žive od tuđeg rada, (onih) sklonih nepotizmu, poltronstvu, mediokritetstvu, onih oni žive mešetarenjem dionicama, povlaštenih mirovina, lažnih braniteljskih mirovina i invalidnina, menadžera s nerealnim primanjima ili otpremninama...

Oda o neradu

U ex Jugi je drug Tito omladincima ponudio pjesmu „ Drugarska se pjesma ori, da nam živi, živi rad“. Isti taj totalitarista je izjavio „ Druže, snađi se“! U Hrvatskoj se kultura nerada nastavila iz socijalizma: „Nikada me ne možeš toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi“. Vladajući ne rade za ono za što su izabrani, opozicija ne radi ništa osim da dođe na tron vlasti. Zajedno su isti po svom europoltronstvu kako bi se dočepali plaćice iznad 14 tisuća eura mjesečno. U socijalizmu su narodni zastupnici imali minorne naknade, a sada za dizanje ruku imaju veće plaće od znanstvenog savjetnika. Sadašnji zastupnici iskoristili su zakonsku mogućnost umirovljenja na jedan dan, stekavši povlaštenu mirovinu iznad deset tisuća kuna. Moj kolega je nedavno kao znanstveni savjetnik (najviše znanstveno zvanje na sveučilištu) nakon 42 godine staža otišao u „zasluženu“ mirovinu s mjesečnih 4.820 kn. S druge strane, pored inih sadašnjih „ narodnih odmetnika“,„rupu“ u zakonu je iskoristio i Damir Kajin (sa srednjom stručnom spremom) koji je sa saborske pozornice demagoški trabunjao o teškom položaju umirovljenika koji žive „od crkavice“. Na sve to, kao i u socijalizmu mladi odgovaraju tako da odlaze u bijeli svijet „trbuhom za kruhom“. Danas mladi kao i nekada postaju ovisnici o roditeljskoj pomoći (i kada se zaposle). Ova država kao i ranija podilazi parazitima i mediokritetima. Daleko smo od kapitalizma weberijanskog tipa koji stimulira izvrsnost. Prosječnost ili uravnilovka je i dalje formula podobnosti ili uspješnosti. Poruka iz socrealizma je bila i ostala ista: „Tko se od rada obogatio“!?