Da bi se uspješno mogla razabrati uloga i pojam same igre za ljudski život te njena lagana i nevidljiva skliznuća u modernom društvu prema lepezi rizičnih biokemijskih i društvenih patologija, posebice na poziciji razuma koji je duboko pod utjecajem emocija te biva prenapregnut zbog svog konstantnog bivanja u sferama afekta i strasti, potrebno je u nekoliko značajnih crta opisati osnovnu logiku i formu mišljenja te dinamiku zdravog razuma u procesima promišljanja o danim nam mogućnostima uma.

Sam pojam slobode koja proizlazi iz sfere djelovanja koje čovjek čini sebi kao otvoreno biće okrenut je u prirodni animalni i pragmatični način prema zadovoljenju unutrašnjih potreba, koje proizlaze iz žudnje za ugodom koja je usko vezana uz kulturološki perceptivni proces u realizaciji osobnosti.

Takva stanja kod bilo koje životinje, pa tako i kod čovjeka proizlaze iz njegove fiziološke zadanosti u samom živčanom sustavu, a ta fiziološka zadanost usko je vezana za nagone, instinkt i osjetilna opažanja. Tako neposredni predmet logike čini mišljenje, ali ne mišljenje kao realna psihička ili fiziološka funkcija. Logika promatra mišljenje u njegovoj logičkoj strukturi i logičkoj funkcionalnosti.

Logiku dakle zanima teorijska zasnovanost mišljenja. Nesumljivo je da je mišljenje funkcija mozga i na pitanja kakva je to funkcija i u kojim se procesima ona vrši, specifičan odgovor daju psihologija i medicina.

Na pitanja o tome kako se mišljenje odnosi prema objektivnoj stvarnosti, kakav je odnos između subjektivnosti i objektivnosti mišljenja te u čemu se sastoji istinitost i uopće logičnost mišljenja pokušava odgovoriti epistemologija, a posebice logika. Po dobivenim odgovorima na ova gornja pitanja možemo u proširenom smislu razlikovati idealističku, materijalnu i realnu logiku.

Počeci logike u Grčkoj

Glavni tokovi povijesti logike počinju u staroj Grčkoj i nastavljaju se preko arapske i europske logike srednjeg vijeka te preko postrenesansnih mislitelja vezuju se za matematički razvoj logike devetnaestog i dvadesetog stoljeća.

Poslije pada Rima mnoga dostignuća antičkog svijeta padaju u zaborav, pa tako i logika, te su se morala učiti iznova. S druge strane indijska i kineska logika razvijale su se zasebno.

Za traženje dokaza u logici čini se da su prvi povod dala učenja koja su direktno osporavala zdravi razum. Jedno od takvih učenja bilo je Parmenidovo, iz prve polovine petog stoljeća prije Krista, koji je shvaćao prostor kao jedno, vječito, nedjeljivo, nepomično i nepromjenjivo, a kontru mu je udario Zenon iz Eleje koji je pokušao nametnuti sasvim drugačiju hipotezu, da je svemir mnoštvo i u kretnji. Sve je to uvjetovalo stvaranje raznih stvarnih argumenata nebi li se dokazala istinitost vlastitih tvrdnji. Jasno, nitko od njih nije stvorio logičku teoriju, ali stvorili su praksu i umijeće dobrog argumentiranja, posebice Sokrat.

U samim počecima logika se otvarala ne samo prema dokazima i zaključivanjima, već se bavila semantikom i sintaksom.

Tako su se Protagora i Prodik zanimali za pravilnu upotrebu riječi. Prodik se okreće sinonimima, a Protagora razlikuje tipove rečenica kao što su molba, pitanje, odgovor i zapovijed.

Nakon njih dolazi Platon koji prvi raspravlja o glagolima i imenicama u rečenici, raspravlja o afirmaciji i negaciji u rečenici, dijeli sudove na istinite i neistinite, gdje kaže da neistinit sud prikazuje stvari kojih nema kao da jesu, a istinit sud tvrdi činjenice onakvima kakve jesu, tako da Platona smatraju tvorcem teorije istine, odnosno teorije korespondencije.

Aristotelov Organon

No otac logike je nedvojbeno Aristotel. On stvara prvi logički sustav, zvan silogistički sustav koji predstavlja elementarni dio logike pojmova. Aristotelove logičke rasprave sačinjavaju zbirku pod nazivom Organon (oruđe).

Aristotel je uvidio da njegovi prehodnici uz dužno poštovanje nisu shvatili ni riješili ono najvažnije, a to su za njega zakonitosti ljudskoga mišljenja. On postavlja tezu da se zakonitosti ljudskoga mišljenja mogu ustvrditi tako da najprije treba ispitati u kakvom odnosu stoji pojam prema pojedinačnom konkretnom predmetu, a zatim ustvrdi šta je sami izvor spoznaje.

U svojoj Analitici pokazuje da je metoda indukcije put do spoznaje. Za njega sve kreće preko opažanja predmeta koje nas dovodi do sjećanja o predmetu, a ono nas pak dovodi do iskustava o dotičnom predmetu, a samim iskustvom čovjek stječe praktično umijeće i znanje.

Sam predmet opažaja je samo pojedinačno, a pojam kao opće odnosi se na mnoštvo pojedinačnoga. Sama spoznaja ne ostaje samo na pojmu, jer se pojmovi u nekom sudu mogu svrstati pod još općenitije pojmove, zato Aristotel prelazi na učenje o kategorijama, tj. o najopćenitijim predikatima.

Da bi preko kategorija ljudsko mišljenje moglo odražavati vanjsku realnost, ono ne može počivati na slučaju nego mišljenje mora imati svoje osnovne principe koji će biti opće važeći te ih se neće trebati dalje dokazivati.

Veliki poticaj za Aristotela glede istraživanje zakona ljudskoga mišljenja imali su sofisti koji su bili sposobni uvjeriti drugu stranu, a i sebe da ono što jest nije, a ono što nije da jest, gdje su na takav način (retorički) zloupotrebljavali opće interese. Da bi to spriječio Aristotel uvodi tri opća načela,koja vrijede za sve, a to su:

Načelo identiteta - sve što je istinito mora se potpuno samo sa sobom podudarati

Načelo kontradikcije - nemoguće je da se jednome i istome na isti način jedno i isto određenje dodaje i ne dodaje.

Načelo isključenja trećeg - između kontradiktornih stavova,ne može biti ništa trećega.

Jedan od najbitnijih Aristotelovih doprinosa logici jest njegovo uvođenje varijabli u logičko raspravljanje. Varijable su omogućile Aristotelu da logičke principe izrazi direktno umjesto da ih opisuje metalogički. Na primjer, jedan od zakona konverzije najprije se opisuje metalogički: “Asertorički univerzalno-negativni sud nužno je konvertibilan u pogledu svojih pojmova”. Nakon toga je taj zakon ilustrirao pomoću standardnog primjera:” Ako nijedno zadovoljstvo nije dobro, onda ništa dobro neće biti zadovoljstvo”; I na koncu je izraženo apstraktno:” Ako A ne pripada nijednom B, onda B ne pripada nijednom A”. Tako se zakon konverzije mogao objasniti primjerom zaključka:” Nijedno zadovoljstvo nije dobro; dakle nijedno dobro nije zadovoljstvo” ili prikazati shemom zaključivanja: A ne pripada nijednom B; dakle B ne pripada nijednom A”.

Pojam, sud i zaključak za Aristotela su bili osnovne forme mišljenja. Potrebno je naglasiti da je Aristotel bio logičar silogizama, dok je logiku sudova previdio, što tek njegovi učenici uviđaju i korigiraju njegov sustav logike. Do pojave simboličke logike ( negdje oko dvije tisuće godina kasnije) Aristotel je bio neosporni autoritet u pogledu logike.

Hegelova Znanost logike

Za Hegela znanost logike predstavlja dedukciju pojma čiste znanosti (apsolutnog znanja). Sama svijest u svom razvojnom ciklusu prelazi jedan trnovit put u vlastitoj evoluciji svake individue glede njenoga stupnjevitoga uzdizanja, preko samosvijesti i uma do čistoga znanja koje se pojavljuje u pojmu i zavšava u savršenstvu apsolutne ideje, odnosno u svijetu spekulativne misli.

Prostor logike je apstraktno mišljenje, to je otuđeno mišljenje koje ne zanima stvarni čovjek i njegova priroda. Tako Hegel dijeli svoju logiku na:Objektivnu logiku koja sadrži dvije knjige, Prva knjiga razvija učenje o biću, Druga knjiga razlaže učenje o bitku, suštini, Treća razlaže pojam, odnosno subjektivnu logiku. Iz ovakve podjele dade se iščitati da je Hegel logiku shvaćao kao ontologiju koja ima zadatak prikazati apsolut koji se izlaže kroz sfere bića i bitka, preko atributa i modusa, čime se izkazuje, manifestira i postaje stvarnost.

Kant kao treći veliki logičar svoju logiku iznosi u Kritici čistoga uma. Kant se bavi logičkim funkcijama razuma u sudovima, gdje ustvrđuje da se u logičkom sudu treba apstrahirati od bilo kakvog sadržaja suda, već treba samo pazititi na samu razumsku formu u njemu, pa stoga možemo mišljenje u tom sudu svesti pod četri kategorije, a svaka od tih kategorija sadržava tri momenta.

Kant definira mišljenje kao spoznavanje pomoću pojmova. Zorove definira kao osjetilne momente koji su intuitivni, zasnivaju se na afekcijama, a pojmovi na funkcijama i u sebi su diskurzivni. Pod funkcijom podrazumijeva jedinstvo radnje kojom se različite predodžbe podređuju zajedničkoj. Zatim zaključuje da se pojmovi osnivaju na spontanitetu mišljenja, kao što se osjetilni zorovi temelje na receptivitetu dojmova. Dolazi do zaključka da razum pojmove koristi da preko njih sudi.

Sam sud je posredna spoznaja predmeta, znači predodžba predodžbe nekog predmeta, za razliku od zora koji je neposredna predoždba predmeta, a sam pojam se nikad ne dovodi u neposrednu vezu s predmetom. Jer u svakom sudu postoji pojam koji vrijedi za mnoge, pa obuhvaća između ovih mnogih i jednu danu predodžbu.

U sudu ‘Sva su tjelesa djeljiva’ pojam djeljivoga odnosi se na različite druge pojmove, znači preko posrednog pojma djeljivo doznajemo nešto o pojmu tijela, koje još nije određeno, no kroz razinu diskurzivnog mišljenja možemo dosegnuti opseg pojma tijela, gdje je pojam –djeljivo - predikat mogućeg suda, odnosi se kao predodžba nekoga predmeta, npr. Tijelo je kovina.

Kantova logika je konceptualistička, po njegovoj teoriji opće i objektivno je samo ideja, dok u objektivnoj stvarnosti nema ničeg općeg. Kant na kraju izgradnje svoga sustava u Kanonu čistoga uma određuje načela čistog uma, gdje određuje tri bitna pitanja kako spekulativnoga tako i praktičnog interesa našeg uma,a ona glase: Što mogu znati, što trebam činiti i čemu se mogu nadati? Ova tri pitanja pokušat ću kroz pojam igre staviti u centar budućih kolumni. Ako ste u nedoumici prema logici neke svoje igre, pročitajte ovaj test samoprocjene.

TEST SAMOPROCJENE – DVADESET PITANJA ANONIMNIH KOCKARA

Većina ovisnika o igrama na sreću odgovorila je potvrdno na najmanje sedam od sljedećih 20 pitanja:

Da li ste zanemarivali radne ili životne obveze radi igranja igara na sreću?

Unesrećuje li igranje Vaš obiteljski život?

Da li Vam igranje narušava društveni ili obiteljski ugled?

Osjećate li grižnju savjesti poslije igranja?

Jeste li ikada igrali igre na sreću kako biste došli do novca za podmirenje životnih troškova?

Da li Vam je igranje srozalo ambicije ili učinkovitost?

Jeste li nakon gubitka osjećali kako morate nastaviti igrati kako biste povratili izgubljeno?

Imate li jaku potrebu za daljnjim igranjem po osvajanju većeg dobitka?

Kad igrate, proigrate li i posljednju paru koju imate kod sebe?

Jeste li se ikada posuđivali novac da biste igrali?

Jeste li ikada novcem dobivenim kroz igranje igara na sreću financirali neku po svakodnevnicu bitnu životnu stavku?

Oklijevate li upotrijebiti novac predviđen za igranje za podmirenje drugih životnih troškova?

Da li radi posvećenosti igrama na sreću manje skrbite za dobrobit Vaše obitelji?

Igrate li dulje ili za veće svote no što ste prvotno planirali?

Služe li Vam igre na sreću kao bijeg od briga i problema?

Jeste li ikada pokušali ili planirali pokušati protuzakonitu radnju kako biste namakli novac za igranje ili podmirenje dugova?

Spavate li lošije radi navade igranja igara na sreću?

Doživljavate li svađe, razočaranja ili frustracije zbog potrebe za igranjem igara na sreću?

Jeste li ikada proslavljali dobitak u igrama na sreću?

Jeste li ikada pomišljali na samoubojstvo zbog problema prouzrokovanih igranjem igara na sreću?

Ako na postavljena pitanja imate najmanje sedam potvrdnih odgovora, vaše igranje je postalo patološko i preraslo je u ovisnost, koju ćete lakše ostaviti za sobom ukoliko potražite stručnu psihološku pomoć u Savjetovalištu za osobe s problemom kockanja, klađenja i igranja igara na sreću.

Obratite nam se besplatnim pozivom na telefon: 0800 7888