Lordan Zafranović, jugoslavenski režiser sa Šolte koji spada u skupinu privilegiranih kulturnjaka iz vremena komunističkoga totalitarizma, pokušava danas dvadeset godina nakon uspostave demokracije u serijalu od 13 epizoda rehabilitirati diktatora i jednoga od najvećih zločinaca na prostorima Ex-Jugoslavije tako što u serijalu govori o Drugu Titu kao “jednom običnom neobičnom čovjeku, koji može sjediti za našim stolom, u našoj porodici“. Zafranović se u bivšoj Jugoslaviji afirmirao kao filmski redatelj koji je snimao varijacije na istu temu o ustaškim zločinima, kao i fenomenu sveprisutnoga pritajenoga ustaštva u društveno-političkom životu. Čak je i uspostavu demokracije i hrvatske države tumačio kao buđenje ustaških aveti, bal Tuđmanovih vampira koji su navodno nastavili tamo gdje je Pavelić završio. Uz ustaštvo Zafranović je rado uzimao za teme svojih filmova i tabuiziranu erotiku, što se u samoupravnom socijalizmu tumačilo kao veliki napredak, ostvarivši tako neobičan amalgam političke „pornografije“ koja je postala dominantna odrednica njegova redateljskoga opusa.

Nitko razborit ne osporava potrebu za katarzom kod svake nacije koja je u svojoj povijesti počinila zločine, pogotovo one većih razmjera. No, ako ta priča zadobiva mitološka obilježja, pri čemu se pripadnicima okrivljene nacije sustavno pere mozak, onda se čak i kod prosječnoga građanina javlja stanovita averzija prema diktaturi u kulturi kojoj je permanentna svrha stvarati nove pseudokatarze, produbljivati svijest o kolektivnoj krivnji, kao što je bio slučaj s kulturno-umjetničkim stvaralaštvom u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj prije tridesetak godina. Kada se sve to odvija u okviru zajednice naroda u kojoj je vladala mitologija o bratstvu i jedinstvu, onda se po logici stvari razvija animozitet prema nalogodavcima ideologizacije kulture. Taj animozitet prostupno je prešao u mržnju koja dominira i danas kao odgovor na neuspjeli projekt bratstva i jedinstva što uostalom najbolje potvrđuje i netom završeno Svjetsko rukometno prvenstvo u Srbiji.

Zafranovića danas iritira što su se eto u proteklih 20-ak godina neki „pisci i razni umjetnici, koji nisu smjeli prdnut” za vrijeme Druga Tita - kako se pristojno izrazio nedavno u Vjesniku - ipak odvažili nešto reći o kontroverznoj osobi koja je postala pravi kamen smutnje na hrvatskoj političkoj i društvenoj sceni. Zafranovićev dosadni serijal bit će vjerojatno zadnji čavao u lijes “Hrvatskoj katedrali duha”, HRT-u koji je skupo platio ovaj uradak o Titu u režiji Zafranovića, a po nalogu mogula Ninoslava Pavića. Redatelj će nedvojbeno uspjeti u svojoj nakani da će i nakon ovog dosadnog serijala kod hrvatskih građana ostati u svijesti neprevladana dihotomna podjela po kojoj je Drug Tito bio “heroj i zločinac”, “bonvivan i svetac”, “ženskar i asketa”. Moram priznati da me, unatoč Zafranovićovoj sagi od dosade, bonvivanski, hedonistički segment kod Druga Tita nikada nije posebno impresionirao. Zafranović i njemu slični tipovi pokušavaju dokazati kako su i partijski drugovi imali estetički istančan osjećaj za lijepe drugarice, dok su pitanja o zgodnim dečkima iz gay grupacije u socijalizmima tretirali kao nepoželjnu “dekadentnu buržoasku pojavu”. S obzirom na moć kojom je raspolagao Drug Tito, sve mi to izgleda oskudno i bez ideja, opečaćeno socijalističkim dizajnom i svjetonazorom poput prvog broja hrvatskog izdanja Playboya, koji se do danas nije uspio osloboditi socijalističke petokrake.

Čitao sam kao student u Njemačkoj da su se za Titov model samoupravnoga socijalizma na Brijunima žarko interesirale glumice Elizabeth Taylor, Sophia Loren, Gina Lollobrigida. Šteta što ih Drug Tito nije pozvao na nudističke plaže Golog Otoka da im uprizori kako se na zimskoj buri i ljetnoj paklenoj vrućini kalio “čelik” samoupravnoga socijalizma. O Titovim ratnim i poratnim ljubavnicama prvi put sam čitao kod Stjepana Đurekovića, bivšeg direktora Ine u knjizi “Ja, Josip Broz Tito”. Udba ga je mjesec dana nakon objavljivanja knjige bezočno likvidirala u kolovozu 1983. u blizini Münchena sa svrhom da pokaže kako Drug Tito živi i poslije svoje smrti. O tome naravno neće biti riječi u Zafranovićevu serijalu jer je to bila legitimna borba za očuvanje socijalizma kao i sve udbaške likvidacije političkih protivnika u takozvanoj “ustaškoj” emigraciji, poput Brune Bušića i njemu sličnih boraca za slobodu, demokraciju i hrvatsku neovisnost.

Dvadeseto stoljeće je bilo stoljeće zločina koje je pokazalo strahote tehnološkoga napretka od praćke do višecjevnih raketnih bacača, plinskih komora i atomskih bombi. Hrvatsku također nije zaobišao fenomen brutalnoga zločina o kojemu se treba pisati odgovorno i objektivno. Naravno da je u umjetnosti cenzura nepoželjna pojava, ali svatko tko od ustaškog zločina stvara mit stoljeća, a istodobno prešućuje zločin učinjen u sjaju zvijezde petokrake, mora računati na kritičke reakcije nepristranih građana. To također vrijedi za mitski Bleiburg, strahote Križnoga puta koje su jedno vrijeme tijekom vladavine HDZ-a postali predmet politiziranja i političke instrumentalizacije. Desetljetna šutnja o komunističkim zločinima također je perfidni oblik politiziranja i ideologizacije ne samo povijesti nego i umjetnosti u širem smislu riječi, što je jamačno bila uobičajena pojava i praksa u socijalizmu. Danas nam zvuče potresno književna djela inspirirana komunističkim zločinom. Jedna od navećih protagonistkinja ovoga književnog žanra, njemačka književnica iz Rumunjske, dobitnica Nobelove nagrade Herta Müller nedavno je u intervjuu za njemački tjednik "Focus" od 16. siječnja 2012. zatražila da se oduzme najviše njemačko odličje "Velikoga križa" (Grosskreuz) Josipu Brozu Titu, odgovornom za masovne zločine počinjene tijekom komunističke diktature.

Zafranović i njegovi istomišljenici još uvijek misle da imaju monopol na kulturu u Hrvatskoj, pa očekuju da svi moramo nekritički prihvatiti njihovu filmsku papazaniju i pri tome ignoriramo neospornu činjenicu da je jedan od najvećih zločinaca i diktatora koji potječe iz hrvatskoga naroda bio upravo Josip Broz Tito. Koliko god razni tjednici i tabloidi u Hrvatskoj proglašavali u strogo kontroliranim anketama Tita najvećim i najpopularnijim Hrvatom, on će u svim ozbiljnijim anketama i analizama ostati najveći hrvatski zločinac svih vremena.

Profesor matematike, talijanskog podrijetla, s prestižnoga američkoga sveučilišta Stanford, Piero Scaruffi još je u listopadu 2008. u studiji «The worst genocides of the 20th Century» na temelju statističkih pokazatelja uvrstio Josipa Broza Tita u Top Ten Lists najvećih zločinaca u 20. stoljeću koji je odgovoran za ubojstvo najmanje 570 000 ljudi. Ovo prestižno 10. mjesto među najvećim zločincima trebao bi ozbiljno razmotriti i ministar Jovanović pri izradi novih i reformi postojećih školskih programa. Scaruffijeva znanstvena analiza u hrvatskim je medijima tumačena kao osveta diktatoru s Dedinja zbog progona Talijana iz Istre i Dalmacije. Međutim do slične je analize došao i njemački povjesničar i sociolog sa sveučilišta u Bremenu, Gunnar Heinsohn u svojoj knjizi “Lexikon der Völkermorde“ (1998) iznoseći daleko veći broj ubijenih za koje je odgovoran Tito. Desetljećima su u našoj historiografiji svjesno prešućivana masovna protjerivanja talijanskog i njemačkog stanovništva koja su proveli Titovi partizani po završetku rata ili su jednostrano tumačena kao legitimni dio Narodnooslobodilačkoga rata, kao oslobađanje od talijanskih fašista i njemačkih nacista. Dio odluka AVNOJ-a na koje smo se godinama pozivali kao na Sveto pismo, jer predstavljaju temeljac federalizmu Jugoslavije, sadrži odluke o oduzimanju svih građanskih prava podunavskim Nijemcima na teritoriju bivše Jugoslavije.

Ako je Socijaldemokratska partija RH nasljednica imovine bivšega Saveza komunista tj. Komunističke partije Jugoslavije, onda bi gospoda na vlasti, a navlastito presveto trojstvo hrvatske političke vrhuške Josipović - Milanović – Šprem, danas urbi et orbi trebali artikulirati svoju jasnu distancu u odnosu na zločine Josipa Broza Tita. To bi bio značajniji iskorak u razvoju demokracije u Hrvatskoj od odlaska na božićnu polnoćku. Tito je bio, da ne zaboravimo, rezolutni protivnik demokracije, višestranačja, građanskog društva i građanskoga morala. Stoga nijedna institucija niti ulica ne bi smjela nositi ime po ovom prononsiranom zločincu i protivniku demokracije. Ostaje možda otvorena hipoteza po kojoj je Drug Tito lansirao Amerikance na Mjesec, pa bi bilo moguće da se neka od institucija na ovom Zemljinom satelitu nazove njegovim imenom. Titov diktatorski oblik vladavine ravnao se po principu kako se domoći vlasti i obračunati se sa svima koji su ga u tome sprječavali, od cinkarenja i kleveta vlastitih partijskih drugova kod Kominterne do likvidacija neistomišljenika neposredno nakon završetka rata, kao obračuna s pristašama Hrvatskoga proljeća koji se sustavno provodio po institucijama.

Na kraju se samo od sebe nameće pitanje, je li konačno došlo vrijeme da se primijeni načelo građanskoga neposluha u pogledu plaćanja preplate Hrvatskoj radioteleviziji koja u vremenu najveće recesije duha na našim prostorima otkupljuje dosadne serijale posvećene zločincu Josipu Brozu Titu?