Nova, kukuriku vlada počela je odlučno; u najkraćem mogućem roku ispunila je jedno, u predizborno vrijeme često ponavljano obećanje. Ukinula je povlaštene mirovine. I to je dobro; dobro je jer su učinili ono što su i obećali i jer je takve mirovine doista trebalo ukinuti.

Privilegirani do smrti

Istina, time je otklonjena jedna nepravda, ali istodobno i učinjena druga, a zaboravljena treća. Jer ukidanje se ne odnosi na sve, a svi koji su do donošenja zakona iskoristili mogućnost povlaštenog umirovljenja, pa makar i na jedan dan, doživotno će uživati u pozitivnoj diskriminaciji. Tako dugogodišnja nepravedna prošlost neće postati pravednija budućnost. I ubuduće će povlašteni primati mirovine i do 17 tisuća kuna dok će čak 90% zaposlenih u Hrvatskoj i dalje raditi za plaću manju od prosječne povlaštene mirovine. Ali nažalost, svi koji rade ne dobiju plaću. A ako je i dobiju nisu sigurni je li im poslodavac uplatio doprinose za mirovinsko i zdravstveno. Mnogi od njih svakodnevno rade i prekovremeno, a ne dobiju ni kune, ni hvala, ne dobiju ništa. Oprostite, neki ipak dobiju, nažalost, najčešće dijagnozu od koje im se život preokrene u trenutku. I to je pravda?

Amnezija

A oni koji misle da su kao zastupnici u jednom ili više mandata zaslužili povlaštenu mirovinu, zaboravljaju da su bili povlašteni samim tim što su predstavljali svoj narod u Hrvatskom saboru. Ili možda misle da je narod bio povlašten zato što su imali prigodu birati baš njih? Ali ne čudi njihova amnezija, pa neki nisu ni mislili da su „gore“ zbog naroda i u ime naroda. Valjda misle da su rođenjem stekli pravo na dosmrtni privilegirani položaj. Zaboravljaju da se godišnje u mirovinski sustav uplati manje od 20 milijarda, a da za isplatu mirovina treba gotovo 35 milijarda kuna i da se zbog toga RH mora dodatno zaduživati. Zaboravlja se da su svi makroekonomski pokazatelji RH godinama sve lošiji i lošiji. Zaboravlja se da je prije samo 12 godina dug središnje države bio 6 milijarda eura, a da je danas čak 20 milijarda eura. Zaboravlja se da je ukupni ino dug RH prije 12 godina bio tek 10 milijarda eura, a da je danas čak 47 milijarda eura; da je udio ino duga u ukupnom BDP-u prije 12 godina bio 47%, a da je danas veći od 100% BDP-a. Zaboravlja se da su prije 12 godina rashodi državnog proračuna činili 33,5% BDP-a, a da su danas skoro 36% BDP-a.

Najveća korist - prestati štetu činiti

Istina, ukidanjem povlaštenih mirovina državni proračun će uštedjeti nekoliko milijuna kuna godišnje. Iako je svaka ušteda dragocjena, isto toliko bi se uštedjelo ukidanjem ili smanjivanjem prava i vremenskim ograničenjem povlastica bivšeg predsjednika RH. Znatno više, čak 38 milijuna kuna svojim djelatnicima HNB isplati godišnje za „slobodne popodnevne aktivnosti“. Koliko li tek milijuna kuna državne institucije godišnje plate nepotrebnih studija i sponzorstva, a tek koliko se godišnje isplati milijuna kuna otpremnina direktorima državnih poduzeća i javnih ustanova? I financiranje deficita državnog proračuna može biti jeftinije. Samom promjenom modela može se godišnje uštedjeti milijardu kuna. Zato bi i najveća korist državnom proračunu bila bi kada bi se državi i državnim institucijama konačno prestala nanositi šteta. Samo zbog propasti Credo banke država je platila 480 milijuna kuna. Šteta državi nastala prodajom Slavonske banke bila je 400 milijuna kuna. Jedna farmaceutska tvrtka protuzakonito je platila 500 milijuna kuna manje poreza na dobit. I tako u nedogled. A u te i slične stvari nitko ne dira niti što poduzima da se šteta regresira. Eh, kad bi samo povlaštene mirovine u Hrvatskoj bile nepravda, bili bismo najpravednija zemlja na svijetu. Nažalost, nepravde su nadkrilile Hrvatsku, ali srećom, u Hrvatskoj još uvijek ima onih koji nepravdu radije trpe nego je čine.

Čine i što ne obećaju

A kada su u drevna vremena pitali Oca Hiperhija zašto se želi politički angažirati, on im odgovori da se na to odlučio zato što je dokučio da političari sva svoja politička obećanja pretvaraju u poreze. I da želi to promijeniti. Toliko vremena prošlo, a i danas je slično, zapravo isto. Skoro sve se pretvara u poreze. Čak i ono što se ne obeća. Nova vlada nije obećala povećanje opće stope PDV-a, ali ona daje narodu i više nego obeća. Odlučila je povećati PDV sa 23 na 25%, iako to nigdje ne piše u Planu 21, iako se to nije čulo niti na jednom predizbornom skupu i iako to nije najavio niti jedan ekonomski strateg Kukuriku koalicije. Naprotiv, jasno je bilo zapisano i najavljeno da novih poreza neće biti. To potvrdi i sam član te koalicije, najglasniji zastupnik IDS-a, Damir Kajin.

Ne vjeruju državi koju vode

Međutim, nesporno je da je porezna politika već dugo neodgovarajuća; nesporno je da nema senzibiliteta za ekonomski ciklus u recesiji; nesporno je da je porezni sustav arhaičan i da je zapravo procikličan, odnosno prorecesijski, a niti instrumenti porezne politike nisu bili na razini potrebne učinkovitosti. Stoga dvojbe nema, izmjene su nužne. Ali nužna je ponajprije sustavna analiza gospodarske situacije, ekonomskog, pravnog, društvenog i političkog okružja te aktualnog poreznog sustava. A nje, analize nema!!! Nedostaje realna analiza postojećeg stanja, nedostaju jasno postavljeni nacionalni gospodarski ciljevi, nedostaje realna procjena fiskalnog kapaciteta države, nedostaju simulirani ekonomski modeli, nedostaje sustavan pristup i poreznoj i ekonomskoj politici uopće. Potvrda da sve to nedostaje je u najavi Vlade da će angažirati najprije vanjske konzultante za 6 milijuna Eura, a potom i domaće, ali za 6 milijuna kuna i to za snimanje postojećeg stanja po ministarstvima i državnim tvrtkama. Objašnjenje da to nije posao Državne revizije je nemušto. To jest njen posao i nikog drugog. Dovođenje i plaćanje konzultanata je pljuska Državnoj reviziji i svim vrsnim i stručnim ljudima po ministarstvima. To je pljuska državi. Šest milijarda eura ili kuna? Tako svejedno; ne smije se za to platiti ni lipe. Ne vjerovati državi koju sam vodiš!!! Kakav paradoks! Treba samo dodatno zaposliti 30-ak revizora u Državnu reviziju koja je s novim vodstvom konačno u stanju odgovoriti svim najvišim standardima revizije i zahtjevima države. A inozemne konzultante treba „pustiti“ u naša ministarstva odmah nakon što hrvatske savjetničke kuće dobiju posao analize ministarstva financija npr. Njemačke, Francuske ili Velike Britanije. Tako važna odluka, a tako površan pristup! Zar još prije više od 400 godina Benedikt Kotruljević nije kazao da bi „unutarnje umovanje moralo prethoditi vanjskom djelovanju“?

Porez kao dragovoljni prilog

Zašto se podcjenjuju egzaktne društvene činjenice? Već tri godine nalazimo se u ciklusu slabe ekonomije i visoke nelikvidnosti! Na 4,5 milijuna stanovnika imamo čak 1,2 milijuna umirovljenika, 315 tisuća nezaposlenih i dugogodišnju financijsku nedisciplinu! Iako kažu da se samo smrt i plaćanje poreza ne može izbjeći, u Hrvatskoj nije tako; mnogi poslovni subjekti i pojedinci su umrli, a da obveze državi nisu platili. Što bi tek bilo da porez nije prisilan prihod državnog proračuna? Ali bliža hrvatska ekonomska povijest svjedoči da je porez za neke bio prisila, a za neke „dragovoljni prilog“. Budući da su porezne obveze i uplate po nekoj čudnovatoj odredbi Općeg poreznog zakona proglašeni tajnom, a s obzirom da u Hrvatskoj većina dragovoljne priloge daje samo ako se objave u središnjem dnevniku, državni proračun ostao je „kratak“ za 46 milijarda kuna nenaplaćenih poreza i doprinosa.

Kako je do toga došlo???

Evo ovako: šest milijarda kuna Ministarstvo financija je 1999. godine imalo evidentiranih nenaplaćenih poreza, dok su se nenaplaćeni doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje posebno evidentirali. U 2000. godini nenaplaćeni porezi bili su 6,8, a 2001. 7,5 milijarda kuna. Od 2002. Ministarstvo financija objedinjuje potraživanja za poreze i doprinose i ukupan nenaplaćeni iznos poreza i doprinosa te godine bio je 8,1 milijardu kuna. Već 2003. Ministarstvo financija ima 11,6, a 2004. čak 21,5 milijardu kuna nenaplaćenih potraživanja. Iduće godine dug državi raste na 23,5 milijarda, a 2006. na 26 milijarda kuna. U 2007. nenaplaćeni porezi i doprinosi iznose 28,8, a 2008. 31,7 milijarda kuna. Dolazak krize pridonosi novom rastu duga državi koji je u 2009. bio 37,6 milijarda, a u 2010. čak 41,4 milijarde kuna. S 31.12. 2011. neplaćeni porezi i doprinosi Ministarstvu financija iznosili su više od 46 milijarda kuna. Iznos bi bio i znatno veći da su se svim poslovnim subjektima i fizičkim osobama redovito obračunavale zatezne kamate i da se pojedinim subjektima i pojedincima nisu potraživanja otpisivala.

Paradoks rasta BDP-a

Razvidno je da je u razdoblju 2000.-2008. BDP godišnje prosječno rastao 4,3%, ali da u istom razdoblju nije naplaćivano prosječno godišnje 3,1 milijardu kuna. Dakle BDP je nominalno u tih 8 godina povećan 150 milijarda kuna, a nenaplaćeni porezi i doprinosi 25 milijarda kuna. S druge strane, u tri posljednje godine prosječni godišnji pad BDP-a bio je 2,5%, a nenaplata poreza i doprinosa uvećavala se 4,6 milijarda kuna prosječno godišnje. Tako u tri godine krize nije naplaćeno 14 milijarda kuna poreza i doprinosa. Lako je zaključiti da je efikasnost naplate kao dio porezne politike nedopustivo zakazala na svim razinama i da niti u uvjetima gospodarskog rasta, a niti u uvjetima krize ne znamo ili ne želimo poreze naplaćivati. Ma koliko apsurdno zvučalo, ali je točno, Svaki postotni bod rasta BDP-a „koštao“ nas je 800 milijuna kuna nenaplaćenih poreza i doprinosa, a svaki postotni bod pada BDP-a 1,8 milijarda kuna.

Porezni sustav kao paukova mreža

Da bi se porezni sustav što objektivnije sagledao treba imati na umu da imamo još 20 milijarda kuna godišnje porezne evazije, a samo po jednoj vrsti koncesije čak 9 milijarda kuna neobračunatih i nenaplaćenih naknada. Tako se može zaključiti da je porezni sustav u Hrvatskoj najsličniji paukovoj mreži u koju se hvataju samo sitni insekti, a da je izbjegavanje poreza jedina intelektualna aktivnost u Hrvatskoj koja donosi korist. Istodobno treba imati na umu da je fiskalni kapacitet države postavljen nerealno visoko, a da nam je snaga nacionalne ekonomije u padu zbog promjene strukture nacionalne ekonomije.

Prije samo 20 godina proizvodili smo doslovce sve, od čepa do torpeda, ali je u međuvremenu udio realnog sektora u ukupnoj dodanoj vrijednosti pao, a financijskog naglo porastao. Primjera radi BDP je 2002. bio jednak imovini financijskog sustava i iznosio je 200 milijardi kuna dok je danas imovina financijskog sustava čak 50 posto veća od BDP-a.

Porezni sustav kao paradigma nepravde

Gospodarstvo nam je postalo bankocentrično, a porezna politika nije reagirala na te promjene, ostala je ista. I nakon najnovijih najava izmjena poreza vidljivo je da je financijski sustav za Poreznu upravu prilična nepoznanica. Vjerojatno zato nikada nisu niti izvršili nadzor nad poreznim bilancama bankarskog sektora i velikih sustava. A upravo takav nadzor imao bi snažniji učinak na prihode državnog proračuna od najavljenog povećanja opće stope PDV-a. Te bilance postale su sinonim za kreativnost. Iako tamo kreativnosti ne smije biti mjesta. Ovo je nužno znati da bi se shvatio problem, a dobro shvaćen problem napola je riješen problem. Ako se zna da je porez prisilan prihod državnog proračuna i ako se zna da porezni sustav treba biti pravedan, kako onda porezi i doprinosi mogu za nekoga biti na dragovoljnoj osnovi? I kako onda povećanje PDV-a može biti dobro i pravedno rješenje? Nikako!!! Porezni sustav je postao i ostao paradigma nepravde.

Povećanje PDV-a i nuspojave

Povećanje PDV-a i smanjenje javne potrošnje neminovno dovodi do smanjenja raspoloživog dohotka, smanjenja potražnje, smanjenja potrošnje, a samim tim i proizvodnje. Dakle, povećanjem PDV-a i smanjenjem javne potrošnje ne mogu se ostvariti glavni ciljevi ekonomske politike; gospodarski rast i povećanje zaposlenosti. Naprotiv, to će dovesti do povećanja nelikvidnosti, do povećanja cijena, do povećanja potražnje za novcem a samim tim i do povećanja kamatnih stopa. Poreznom politikom pegla se ekonomski ciklus i utječe na gospodarska kretanja i zato ona mora odgovoriti na pitanje kako će tvrtke u gubicima s nadprosječnom stopom zaduženosti i u uvjetima visoke nelikvidnosti riješiti svoje gospodarske poteškoće. Povećanje PDV-a nije odgovor na to pitanje; naprotiv, veći PDV dodatno komplicira odgovor.

Smokva bez ploda

Učinak povećanja stope PDV-a na gospodarstvo bit će jednak učinku smokve bez cvijeta. Koja zemlji snagu uzima, a ploda ne daje. Tako će i povećanje PDV-a uzeti snagu ionako slabašnom hrvatskom gospodarstvu, a pozitivnih rezultata neće dati. A ako se misli da će se s ta dva dodatna postotna poena u državni proračun više uprihodovati 3.2 milijarde kuna u kontinuitetu i bez „nuspojava“ zašto onda stopa PDV-a nije povećana za 10 postotnih poena. U tom slučaju u proračunu bismo imali 16 milijarda kuna više i riješili bismo se svih ekonomskih problema. Ali računica nije tako jednostavna. S obzirom da smo čuli da viša stopa PDV-a utječe na povećanje konkurentnosti imali bismo, u tom slučaju i najkonkurentnije gospodarstvo. Ali nije baš tako, veći PDV dovodi do veće konkurentnosti jednako kao i mokar kolnik do kiše.

Trgovci i utiskivanje grijeha

Veći PDV nije niti pravedno rješenje; to je kazna za svakog poštenog Hrvata i hrvatskog poduzetnika koji su sve svoje obveze prema državi podmirivali u cijelosti i na vrijeme, a nagrada prevarantima, špekulantima i lopovima koji nisu platili 46 milijarda kuna poreza i doprinosa, nagrada svim onima koji ne prijavljuju ili djelatnost ili zaposlenike ili i jedno i drugo. To je nagrada onima zbog kojih je danas u Hrvatskoj 500 tisuća manje zaposlenih i 315 tisuća nezaposlenih. To je nagrada i onima koji ostvaruju velike profite. Ali to je i opravdanje onima koji već otpuštaju radnike iako im dobit čini nevjerojatnih 30% prihoda. A cinična poruka Udruge poslodavaca da nijedan poslodavac ne otpušta niti jednog dobrog radnika nameće logično a necinično pitanje: „Zar je moguće da nema niti jedan dobar radnik među tisućama otpuštenih u HT-u i INI? Naravno da ima. I naravno da nema za to opravdanja. I naravno da nema opravdanja ni za poskupljenja. Ali trgovcima i ne treba opravdanje; njima treba samo povod. Sada ga i imaju. I odmah su priliku iskoristili, sve najnužnije je već poskupjelo. Opet se potvrdilo da se „između kupnje i prodaje utiskuje grijeh“. I još tomu nije kraj.

Umijeće oporezivanja

Interesantno je da Udruga poslodavaca šuti na najavljeno povećanje PDV-a. Zašto? Zato što će cijenu platiti svi građani, zato što dominirajućima u udruzi to neće biti problem. Ali većini poslodavaca to će biti dodatni problem. Međutim, najmoćniji će sve podržati ako se u gomilanje njihova bogatstva ne dira. To je njima najvažnije, zapravo jedino važno. A Vladi je bitno da dominirajući poslodavci šute. Jer umijeće oporezivanja i jest u tomu da se guske što više očerupaju sa što manje gakanja!!!