Može li društvo bez rada, istine, poštenja, znanja i društvene pravednosti napredovati?

Mogu li u takvom društvu ljudi biti sretni?

Može li se u takvom društvu čovjek osjećati zadovoljnim?

Teško.

A upravo te vrijednosti Hrvatska je izgubila negdje usput, u stalnim reformama, krizama, integracijama...

Izgubili smo radna mjesta uništavajući proizvodnju kao posljedicu djelovanja MMF-a sredinom devedesetih, a kasnije stranih banaka. I monetarnom politikom HNB-a.

Izgubili smo istinu kada je ostvarenje cilja počelo opravdavati sredstva. Uz pomoć estradizacije politike i poplavom žutila u medijima.

Poštenja nikada nije bilo dovoljno, a potpuno je nestalo kada su vlast preuzeli autokrati i lideri kojima se moralo vjerovati na riječ. I ništa pitati.

Znanje na cijeni nikada nije ni bilo. I zato je puno mladih napustilo Hrvatsku.

Društvenu pak su pravednost uništili rat, neoliberalni kapitalizam i naši desni i lijevi liberali služeći interesima stranog i domaćeg krupnog kapitala. Tržište su proglasili svetinjom a njegove zakone nepogrešivim.

Nikada nisu naučili da je uloga politike i vlasti da ispravlja nepravilnosti, defekte i promašaje tržišta.

A može li se to promijeniti? Naravno!

Ali ne samo promjenom političara nego i politike u cjelini. Hrvatskoj je potrebna politika samosvjesnosti, hrabrosti u očuvanju nacionalnog suvereniteta u financijskom, energetskom i gospodarskom smislu. Politika koja se neće bojati naroda i zabranjivati referendum kao oblik neposredne demokracije. Politika koja će one koje žive od svoga rada izvući iz ovoga modernog ropstva.

Šansa za to je blizu, a nakon ovih izbora nitko neće imati pravo na reklamaciju.