Sakrij oglas
 Veličina slova 'sjećanja' i činjenice

Laž je da Tuđman 'izbacio' Srbe iz Ustava

  • Autor: Ante Nazor
  • Datum: subota, 26. siječnja 2013. u 18:39
U Ustavu SRH iz 1974. navodi se da je 'SR Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive', a u Ustavu RH iz 1990. navedeno je da se “Republika Hrvatska ustanovljuje kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika inih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova i drugih, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava.

Demokracija je omogućila javne rasprave, a mnogi su to iskoristili pa sudjeluju u njima, bez obzira na to poznaju li problematiku o kojoj se raspravlja. Jedan od takvih, očito je i „Goran Brodsky“, koji tvrdi „da je Tuđman izbacio Srbe iz Ustava“, što pokazuje da novi Ustav Republike Hrvatske iz prosinca 1990. on nije ni pročitao. Ili je riječ o nećem drugom... Naime, upravo tu „parolu“ – „da su Srbi izbačeni iz Ustava“ - predstavnici pobunjenih Srba u Hrvatskoj navodili su kao jedan od glavnih razloga za daljnje zaoštravanje odnosa sa Saborom RH i oružanu pobunu protiv demokratski izabrane hrvatske vlasti. Spomenutu „parolu“ katkad iskoriste čak i pojedini povjesničari da bi, u nedostatku ozbiljnih dokaza, opravdali srpsku pobunu i agresiju na Hrvatsku. Koliko je ona točna, lako je provjeriti pregledom i usporedbom Ustava SR Hrvatske iz 1974. i Ustava Republike Hrvatske iz 1990.

Podsjetit ću, u Ustavu SRH iz 1974. navodi se da je “SR Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive”, a u Ustavu RH iz 1990. navedeno je da se “Republika Hrvatska ustanovljuje kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika inih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova i drugih, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemljama slobodnog svijeta”. Prema tome, u Ustavu SRH iz 1974. Srbi su samo posebno istaknuti u odnosu na ostale narode i narodnosti, a ravnopravnost svih hrvatskih građana, među kojima se poimence spominju i Srbi, zajamčena je i Ustavom RH iz 1990. godine.

U svakom slučaju, s obzirom na to da se u novom Ustavu RH (čl. 3, 14, 15) ističe ravnopravnost svih građana, bez obzira na narodnost, vjeroispovijest, rasu ili spol te da se u njemu spominju i Srbi, ne može se reći da nakon donošenja novog hrvatskog Ustava Srbi više nisu bili ravnopravni s ostalim hrvatskim građanima ili da su “izbačeni iz Ustava”. Jednako tako, bez obzira na sadržaj novoga hrvatskog Ustava iz prosinca 1990., povijesni izvori, odnosno incidenti i terorističko djelovanje srpskih ekstremista u Hrvatskoj u drugoj polovici 1990., te protuustavne odluke vodstva pobunjenih Srba od sredine 1990. (kad nije bio poznat ni nacrt novoga hrvatskoga Ustava), pokazuju da nije utemeljeno oružanu pobunu srpskih ekstremista u Hrvatskoj opravdavati sadržajem Ustava RH iz prosinca 1990., tj. odnosom hrvatskih vlasti prema Srbima u Hrvatskoj.

Velikosrpski program osmišljen je prije nego je Tuđman došao na vlast

Uz to, navod „Gorana Brodskyog“ da „prema njegovu sjećanju Srbi u to vrijeme nisu tražili puno više od kulturne autonomije“, pokazuje da ga baš ne služi ni sjećanje. Upravo zbog onih kojima sjećanja blijede, u prošloj kolumni citiran je dio Raškovićeva proglasa koji pokazuje da je on već u siječnju 1991. najavio da će „najkasnije za nekoliko mjeseci srpska država Krajina postati dio ili autonomna pokrajina Srbije, odnosno velike Srbije“. Zbog takvih opet treba ponoviti činjenicu da je novi velikosrpski program osmišljen i da se počeo provoditi Miloševićevim preuzimanjem vlasti, prije nego što su predsjednik Tuđman i HDZ došli na vlast u Hrvatskoj! Uostalom, zar za velikosrpske jurišnike s kraja 1980-ih i početka 1990-ih, koji navodno „nisu tražili puno više od kulturne autonomije“, i Ivica Račan, pa i Stipe Šuvar, nisu bili ustaše...

No, takvo „slabo sjećanje“ te netočni podaci i poluinformacije kakve iznosi „Goran Brodsky“ navode se i u intervjuu „Novom listu“ (objavljeno 15. prosinca 2012.) jednog od vodećih ljudi srpske nacionalne manjine i pritom se opet ignoriraju izvori i podaci iz dokumenata srpske provenijencije. Tako se negira i činjenica da su se Srbi na referendumima provedenim u „Krajini“ u gotovo stopostotnom broju izjasnili za pripojenje Srbiji i Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini. Kao i odluka srpskoga vodstva na okupiranom području Republike Hrvatske da će “Srbi prije poginuti ili će se iseliti iz Hrvatske, nego prihvatiti život u bilo kojoj državi Hrvatskoj”! Naravno da se ne smije generalizirati i reći da su svi Srbi na okupiranom području RH bili ekstremni, niti se smije zanemariti toliko puta spomenuti kontekst vremena o kojem se govori. To znači da treba uzeti u obzir da je uzrok takve, gotovo stopostotne podrške Srba u “RSK” svojem ekstremnom vodstvu, a potom i njihov odlazak s okupiranih područja (sektor Sjever i Jug) tijekom “Oluje” u gotovo stopostotnom broju (a potom u znatnom broju i iz hrvatskog Podunavlja prije konačne uspostave hrvatske vlasti na tom području), mogla biti informativna blokada i snažna protuhrvatska promidžba, ali i strah, kako od osvete prognanih Hrvata, tako i od terora svojih sunarodnjaka. No, to ne negira činjenicu da je za odlazak Srba prvoga dana “Oluje”, kao i za cjelokupnu tragediju Srba u Hrvatskoj tijekom 1990-ih odgovorna tadašnja osvajačka i isključiva politika srpskoga vodstva.

U tom se intervjuu ponavlja navodna rečenica predsjednika Tuđmana da je „sretan što mu supruga nije ni Srpkinja ni Židovka“. Nisam uživo slušao govor u kojem je navodno to izjavio, niti sam imao priliku pogledati njegovu snimku, no nedavno sam pročitao transkript govora predsjednika (tada samo predsjednika stranke) Tuđmana 16. travnja 1990. na predizbornom središnjem skupu HDZ-a u Zagrebu za Dubravu – Sesvete, u kojem se u govoru spominju „Židovka i Srpkinja“ te objašnjenje značenja rečenice u kojoj se one spominju. Dakako, taj transkript pokazuje da takvu rečenicu („sretan sam“) Franjo Tuđman nije izgovorio, pa budući da među „milijun“ podataka o Domovinskom ratu koje treba preslušati ili pročitati još nisam naišao na neki drugi predsjednikov govor o spomenutome, sve koji citiraju rečenicu - „Sretan sam da mi supruga nije ni Srpkinja ni Židovka“ – molim da mi navedu mjesto i vrijeme kad je ona u tom obliku izgovorena.

Izvrtanje Tuđmanovih riječi

Naime, u spomenutom govoru od 16. travnja 1990. predsjednik Tuđman rekao je: „Danas šire kojekakve druge laži, ne znam što će još izmisliti. Čuo sam da sam židovskog podrijetla, a ja sam pronašao, znao sam za svoje pretke u Zagorju prije tamo 350 godina, i rekao sam, možda bi bilo dobro da imam nešto toga, valjda bi bio bogatiji, možda ne bi bio postao komunist. Onda, kad nije to dosta, onda mi pronalaze u supruzi čas Židovku, čas Srpkinju. Na moju sreću, ni jedno ni drugo nikad nije bila, kao što mnogima takve jesu. I tako dalje i tako dalje šire laži ...“

U raščlambi spomenute rečenice, u svojoj novoj knjizi prof. dr. sc. Miroslav Tuđman navodi da je ta „sporna“ izjava „bila usmjerena protiv službenih definicija zbilje i načina kako je funkcionirao komunistički poredak“, odnosno da je ona „kritika službene kadrovske politike kojom se osiguravalo funkcioniranje komunističke Jugoslavije“, te da je „očito da u toj izjavi nema nikakva negativnoga stava prema Židovima, niti je smisao i sadržaj izjave usmjerene protiv Židova ili Srba“ (o tome vidi: M. Tuđman, Programiranje istine – rasprave o preraspodjelama društvenih zaliha znanja, Zagreb, 2012., str. 90-96).

S obzirom na to da će, usprkos tome što je riječ o znanstvenom pristupu, neki prof. M. Tuđmanu pripisati obiteljsku pristranost u ovom slučaju, donosim i zapažanje književnika S. Mijovića Kočana: „Nisam njegov 'advokat', ali istine radi: kad je rekao da je uspio iako mu 'žena nije ni Srpkinja ni Židovka', to je u ušima dežurnih lovaca na Hrvate kao nacionaliste doista ružnu zazvučalo. I zbog toga su na nj u Haagu moguće bili posebno narogušeni. Stvar je, međutim, u ovome: ako bi neki Hrvat oženio inovjerku, Srpkinju ili Židovku, već to je značilo da nije nacionalist i u svemu je napredovao u socijalističko vrijeme. ... Srpkinje su oženili i Tito i Krleža i Šuvar itd., a Tuđman, koji nije bio oslobođen taštine, uspio je i bez toga! Srbin mu je, inače, rođeni unuk, i silno ga je volio, a Židov je bio njegov prvi ministar gospodarstva ... I tu su, dakle, optužbe neosnovane.“ (Stijepo Mijović Kočan, „Predgovor“ u: J. Pečarić, Rasizam svjetskih moćnika, Zagreb, 2012., str. 22)

Priznajem da sam do uvida u navedeni transkript govora predsjednika Tuđmana od 16. travnja 1990., na temelju pisanja i izjava raznih osoba u medijima, bio uvjeren da je smisao te rečenice zaista bio u onih par navodno citiranih riječi „sretan sam što mi supruga nije...“, koje zapravo, predsjednik Tuđman u svom govoru nije ni izgovorio. I ovaj primjer pokazuje koliko je potrebno cjelovito prikazati izvor, a onda donositi zaključke. Predsjednika Tuđmana nisam imao priliku osobno upoznati i ne znam kakva je stajališta o tom pitanju iznosio u razgovorima koji nisu bili javni, niti sam ikada bio u njegovoj stranci (niti u bilo kojoj drugoj) pa nemam ni „obvezu“ da ga po „stranačkoj liniji“ bezrezervno branim, no činjenica je da Franjo Tuđman zaista nije izgovorio tu rečenicu. Također, bez obzira na to što će netko misliti o interpretacijama spomenutog govora koje donose M. Tuđman i S. Mijović Kočan, činjenica je da bi tek postojanjem još nekog govora u kojem je predsjednik Tuđman zaista izgovorio rečenicu - „sretan sam da mi supruga nije ni Židovka ni Srpkinja...“ (koja mu se pripisuje) – njihova objašnjenja da je zapravo želio reći kako je uspio usprkos tome što ne živi u mješovitom braku, postala neuvjerljiva, a dvojba što je predsjednik Tuđman zaista rekao (i mislio) o tome bila bi rješena u korist onih koji je interpretiraju kao govor mržnje.

U spomenutom intervjuu za „Novi list“ jedan od čelnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj sugerira proustašku orijentaciju predsjednika Tuđmana ili barem pokušaj rehabilitacije NDH, navodeći njegovu izjavu „da NDH nije bila samo kvislinška tvorevina nego i izraz težnji hrvatskoga naroda“. Jednako kao i u prethodnom slučaju, da bi se razumjelo što je predsjednik Tuđman rekao, potrebno je cjelovito pročitati ili poslušati njegov govor. Riječ je, naime, o dijelu rečenice iz njegova govora na Prvom općem saboru HDZ-a održanom krajem veljače 1990. u koncertnoj dvorani V. Lisinski u Zagrebu, u kojem je rekao da NDH “nije bila samo puka ‘kvislinška’ tvorba i ‘fašistički zločin’, već i izraz, kako povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke (...), tih težnji Hrvatske i njenih geografskih granica”, odnosno da je “NDH bila posljedica posve određenih povijesnih čimbenika”. No, pritom se prešućuje da je u istom govoru također rekao da se “ZAVNOH-om utemeljenom Federalnom Državom Hrvatskom hrvatski narod na koncu Drugog svjetskog rata našao na strani pobjedničkih demokratskih sila”, te da je to bilo “od dalekosežne povijesne važnosti.” Također se prešućuje da predsjednik Tuđman nije zaboravio “povijesne zasluge zavnohovske Hrvatske”, odnosno “hrvatskih komunista i partizana, s kojima se u granicama Hrvatske našla Istra i druga područja na Jadranu, od Lastova, preko Zadra do Rijeke, kao i Međimurje”, što ne znači da se isto ne bi dogodilo i u nekim drugim okolnostima. Istodobno, predsjednik Tuđman tvrdio je da Hrvati nisu pristupili antifašističkom pokretu zbog komunizma, nego zato jer su težili slobodi i ravnopravnosti.

Tuđmanu NDH nije bila prihvatljiva

Oni koji predsjednika Tuđmana prozivaju da je veličao Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), uz spomenutu rečenicu, najčešće ističu promjene imena nekim ulicama i Trgu žrtava fašizma, no zanemaruju činjenicu da predsjedniku Tuđmanu NDH nije bila prihvatljiva jer je “imala genocidni program i počinila genocidna zlodjela”. To se nije ustručavao reći ni pred hrvatskim emigrantima (primjerice, u rujnu 1989. u Švedskoj), u okružju kojem su, govoreći ono što je emigracija željela čuti, podlegli neki “visoki” hrvatski dužnosnici, koji se danas predstavljaju kao “veliki” antifašisti… Smatrao je da oni koji veličajući NDH ističu ustaško i nacističko znakovlje “kompromitiraju Hrvatsku i nanose joj štetu te sramote hrvatski narod”. Takvima je poručio da bi se “ako im je zaista stalo do Hrvatske, trebali okaniti ‘provokativnih gluposti’, koje su suprotne “normalnom demokratskom razvitku”, upravo zato da se Hrvatima “više nikada ne bi ponovio Bleiburg”, odnosno stradanja kakva su pretrpjeli na kraju Drugog svjetskog rata. Jednako tako, isticao je da je “genocidni program uništenja hrvatskog naroda” koji je provodio četnički pokret Draže Mihailovića bio još radikalniji.

U spomenutom intervjuu „Novom listu“ predstavnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj kaže da je „u Splitu (nakon „Oluje“) čak bio organiziran vlak (za Knin) da bi se iz srpskih kuća išlo pokupiti ono što je ostalo“!? Ne znam, nisam čuo ništa o tome, no osobno sam čuo od Hrvata prognanih s okupiranih područja Hrvatske, da su nakon povratka na zgarišta svojih kuća 1995., u kućama svojih susjeda Srba ili u susjednim selima s većinski srpskim stanovništvom nalazili svoj namještaj i kućanske aparate, te vozila i poljoprivredne strojeve...
Dakako, ako je navod o „organiziranju vlaka za pljačku“ zaista točan, to bi bilo sramotno. Jednako kao što bi bilo sramotno da je spomenuti podatak javno izrečen bez provjere njegove točnosti. Nažalost, spomenutom predstavniku srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj to ne bi bilo prvi put. Primjerice, 1997. tvrdio je: „Pojedinačne, grupne i masovne likvidacije Srba počele su već u prvoj polovici 1991. godine (prema nekima i ranije). ...“ („Raspad Jugoslavije i Srbi u Hrvatskoj“, Ljetopis Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“, 2, Zagreb, 1997., str. 260). Međutim, to nije točno, a na tragu je izjave Vuka Draškovića koji je već početkom srpnja 1990., na skupu Srpskog pokreta obnove u Vršcu rekao da su u Hrvatskoj „počeli da pale, da ruše, da kolju Srbe“ (Kronologija rata – Agresija na Hrvatsku i BiH, 1989.-1998., Zagreb, 1998., str. 26).

Podaci u HMDCDR-u, kao i temeljito istraživanje prof. dr. sc. Ozrena Žuneca, pokazuju da u dostupnim srpskim vrelima nema nikakvih potvrda za tvrdnju da su „pojedinačne, grupne i masovne likvidacije Srba počele (...) već u prvoj polovici 1991. godine“, a pogotovo ne da su počele još prije toga, odnosno ne postoji niti jedan konkretan podatak koji upućuje na zaključak da je prije izbijanja oružanog sukoba visokog intenziteta (nakon 25. lipnja 1991.) bilo likvidacije Srba ili ubojstava građana srpske nacionalnosti iz šovinističkih motiva (Ozren Žunec, Goli život II – Socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj, Zagreb 2007., 586-588). Imena petero Srba (civila) iz Vukovara (Slavoljub T., Savo Ž., Radovan G., Mladen M. i Slavko M.), za koje jedna srpska autorica u knjizi iz 1995. sugerira da su početkom svibnja 1991. „odvedeni iz svojih kuća“ i „nestali“, ne spominju se u drugim knjigama srpskih autora, koji kao datum stradanja prve žrtve u Vukovaru navode 29. lipnja 1991. godine, niti se spominju u popisu srpskih žrtava u Vukovaru koji su dva autora objavila 1997. ili koji je 2004. objavio „Veritas“, pa je, uz jednu dvojbenu iznimku, istinitost tog navoda vrlo upitna.

Osim u spomenutim vrelima, njihovih imena nema niti u „Knjizi osoba nestalih na području Republike Hrvatske“, objavljenoj u travnju 2012., u kojoj su podaci objedinjeni u suradnji Službe traženja Hrvatskog Crvenog križa i Uprave za zatočene i nestale Ministarstva branitelja, a koje su usporedno provjerili Međunarodni odbor Crvenog križa, Crveni krst Srbije i Komisija Vlade Republike Srbije za nestala lica. A glede podataka o ubijenim Srbima na vukovarskom području prije 29. lipnja 1991., u listu „Borovo“ (str. 5) se navode imena četvorica Srba ubijenih u razdoblju od 1. svibnja do 26. lipnja: I. S. (1. maja), N. M. (4. maja), I. D. (19. juna) i P. S. (26. juna), no svi oni upisani su u „Spisak poginulih boraca“ (neki od njih kao pripadnici TO Bršadin), što znači da nije riječ o civilnim žrtvama.

Kakv je vjerodotojnost autora?

Stoga je, na temelju dostupnih podataka, prof. O. Žunec zaključio: „Do svih likvidacija Srba za koje su poznati barem temeljni podaci (o tome kada su se, gdje i kako dogodile te tko su bile žrtve) došlo je nakon pokretanja pobune te nakon njezinog prelaska u visoko nasilnu fazu. Zbog toga likvidacije kao najteži oblik diskriminacije ne možemo smatrati čimbenikom koji je mogao utjecati na pokretanje borbe za samoodređenje srpske manjine u Hrvatskoj, jednako kao ni čimbenikom koji je utjecao na izbor nasilnih strategija od strane srpskih pobunjenika (Žunec, 599)“.

Prema tome, izjava da su „grupne i masovne likvidacije Srba (u Hrvatskoj) počele već u prvoj polovici 1991. (pa čak i ranije), može biti vjerodostojna samo ako njezin autor priloži popis ubijenih srpskih civila u prvoj polovici 1991. s temeljnim podacima o ubojstvima, a izostanak takvog popisa govori o vjerodostojnosti autora te izjave.
Jednako tako, hrvatska javnost zaslužuje i objašnjenje izjave o masovnom prekrštavanju Srba, odnosno o „rapidnom procesu prisilne asimilacije Srba u gradovima“, čiji su „razmjeri bili zabrinjavajući“, posebice „tokom 1992. i 1993. godine“. S obzirom na tvrdnju autora te izjave da ni on ne zna o kolikom je broju „asimiliranih“ riječ, te s obzirom na njegov zaključak da će „te razmjere moći ocijeniti tek u narednim godinama kad podaci postanu dostupni“, nameće se pitanje utemeljenosti njegove izjave, posebice tvrdnje o „prisilnoj asimilaciji“. Kao i pitanje, kako netko može govoriti o „zabrinjavajućim razmjerima“, dok istodobno priznaje da ne zna o kolikom je broju takvih slučajeva riječ te da će „te razmjere moći ocijeniti tek kad ti podaci postanu dostupni“? A riječ je predstavniku čije bi izjave trebale biti odmjerene i argumentirane.


  • Autor: Ante Nazor
  • Photo: Pixsell
  • Datum: subota, 26. siječnja 2013. u 18:39
 

      
Zadnje vijesti
Ante Nazor Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska!

Gledajući iz Zeljovića na Brački kanal i naselja poredana dolje uz more osjetio bih nadmoć i neku nadnaravnu snagu, no odmah potom s pogledom gore prema vrhu „planine" i strmoj Stubici iznad Sela obuz

Ante Nazor 'Negativna historiografija' i 'pozitivac' Kosanović

Podsjetit ću, Saša Kosanović je onaj lik koji se u travnju 2011. na vlastitom Facebook profilu pohvalio da nije “završio ništa, al’ je odlučio raditi na HTV-u” pa je zahvalio “didi i 9. udarnoj dalmat

Ante Nazor Protuhrvatski ustanak u srpnju 1941.

Općenito, držim da nitko ne može jednako dobro poznavati cjelokupnu hrvatsku povijest, jer ljudski život nije toliko dug da bi se mogla pregledati potrebna količina arhivskoga gradiva i relevantnih iz

Ante Nazor Transkriptom na transkript - prilog raspravama o presudi šestorici Hrvata

Primjerice, upravo je predsjednik Tuđman, kojega se proziva za stvaranje „velike Hrvatske“ na račun BiH, na 56. (zatvorenoj) sjednici Vlade RH održanoj 25. studenoga 1991. (dakle 7 dana nakon proglaše

Izdvojeno