it.wikipedia.org
it.wikipedia.org

Znanje je ‘moč’

Autor: Veselko Tenžera/7Dnevno

Tako sve više žena zna što je Goethe rekao na izdisaju, a sve ih manje zna napraviti dobru sarmu. Bez ikakva straha od banalizacije, tvrdim da novi mudrac na samrti treba vikati „više dobre kuhinje“, a ne „više svjetla“. Ta, imamo krasne enciklopedije, a pogledajte pak restorane!

Putujete li Lijepom našom, još ćete ponegdje, na zabatu javnih zgrada, susresti dirljivu parolu – „znanje je moč“. Kiše i vjetrovi, sunce i smog, otrusili su većinu slova, ali ono „tvrdo“ č dobro se još drži, podsjeća na vrijeme atletskog optimizma kad ljudi jednostavno nisu pristajali da se tako važna riječ kao „moč“ piše umekšano. Bila bi to sablazan! Tvrdo vrijeme trebalo je tvrde riječi kao čelik, čuvar, čistka, čovjek, kovač i, dakako – moč. Primjećujete da je fontovski krasopisac upravo s elanom izvukao goleme rogove nad jadnim slovom „c“, koji su i onom „znanju“ davali izgled nečeg muskulaturnog.

I sad odjednom, na istom onom Zrinjevcu gdje su biste velikana okovane u daščare nalik kućicama djetlića iz crtanih filmova, i gdje vrane uspiju izbombardirati samo poneku neupućenu ekskurziju svojim smradnim kreacijama, priređena je fešta znanja. Izložba PET STOLJEĆA ENCIKLOPEDIJE NA TLU JUGOSLAVIJE kadra vas je temeljito prodrmati, ali ne i zbuniti. Nekako vam klecnu koljena, na brzinu popravljate šal, navlačite grimasu zamišljenosti. Ta, nije to sitnica, pet stoljeća je prošlo otkako smo shvatili da je znanje „moč“. Nekakvi tamo Amerikanci, koji su s Mjeseca dovukli hrpe kamenja (Balkanac caruje, Amerikanac kamenje s Mjeseca valja), tek slave dva stoljeća svoje države, ponosni kao purani na svoje trapere i šerife, te na glasovite sukobe između ratara i govedara, a mi … Što reći? Nota bene, ta je njihova država samo stotinjak godina starija od našeg slikara Mirka Račkog koji tu, na Šalati, još slika.

Što se znanja, dakle, tiče, tu smo. Sve je popisano i opisano, marljivi neki ljudi predavali su štafetu jedni drugima stoljećima, i ako nam se baš hoće, možemo to sve i naučiti. Ali, neće nam se, druge nas brige more, a i neke parole se nisu pokazale u punom sjaju.

To da je znanje „moč“, ne vjeruje više gotovo nitko, osim provincijalaca koji dolaze u naše dične metropole na studij, s bibliotekom u glavi, da bi to poslije s mukom sve zaboravili, da ne bi ispali smiješni u „društvu“. Nek uče Amerikanci! Nama je leksikografije preko glave. Mi znamo da je, na primjer, „stado“ – tako smo zapisali – skupina ovećih sisavaca, osobito papkara itd. Mi to znamo, a gringosi nek odgonetaju kako će nazvati skupinu omanjih sisavaca, pa makar bili i papkari.

Već ih vidim na studiju slavistike, onako amerikanski žedne znanja koje ih je dovelo i pred naše svete propovjednike. I zamislite sada, kad duhovni pastir prozove „drago stado“, a naš se gringos sjuri u Enciklopediju i sazna da stado znači skupinu ovećih sisavaca, osobito papkara. Uostalom, neka klipan skuži da je znanje „moč“, s kojom se, između ostalog, cipelare može pretvarati u papkare.

Elem, da pustimo oveće sisavce na miru, valja zaključiti da smo mi, u ovih pet stoljeća, dobili i svojevrsno homo-enciklopedicusa. Budući da su grdno okasnili, Amerikanci su napravili IBM robota, ali do dana današnjega nisu ga uspjeli opskrbiti šarmom Ive Hergešića, da se posluži samo jednim primjerom. Istina, mogao bih navesti i svu silu mlađih primjera od dragoga profesora, ali oni su zahirili, još su pod utjecajem one parole o moči“. Jedan od njih čak pokušava znanje pretvoriti u erotski kapital, ali nekako sve češće zapinje kod bitnijih slova.

Općenito govoreći, naš se svjetonazor raspolovio na onoga koji edicije Leksikografskog zavoda nosi u glavi i na onoga koji ih drži na regalu. Budući da već sada, nakon priličnog broja izdanja, nije lako ni glavi, a bogme ni regalu, to smo u maloj krizi.

O čemu je riječ? Isjeckali smo, naime, cijeli globus na krpice znanja, u znanje smo pretvorili u stvarnost, iz života smo napravili znanje i povukli se, poput strašnog gusara, u svoje spilje, da uživamo u napljačkanom blagu uma. Zar mislite da je lako povući se u stančiće mizerne kvadrature i uvući u njih sve blago svijeta, umotano u svinjsku kožu?

Nek kaže što god tko hoće, ja tvrdim da je bilo ugodnije Darwinu dok je šalabazao Galapagosom, nego nama dok čitamo njegov telefonski imenik svih tih beštija. Nekako se sve bojim da nemam ništa od toga što znamo da je Tiahuanaco gradić u zapadnoj Boliviji, kad su prometne komunikacije takve da nisam siguran da ću još koji put dospjeti do Ćućerja. Svaka čast znanju, ali da je ono čemu, svijetom bi vladali Leksikografski zavodi, a ne dečki koji od stranih ambasadora saznaju da je Hitler bio zločinac.

U svakom slučaju, naš je tip sveznadara prilično izgubljena individua. U društvu je prestao biti zanimljiv, jer mu u svakom trenutku možete reći „Daj, stari, zaklopi, imam to sve u regalu, s Krležinim potpisom“. Ukoliko već ne radi kao leksikograf, posve je izgubljen, čak i za žene, te stare promicateljice umnih napora u muškaraca.

I njima su dosadili ti bolećivci punih glava i praznih džepova, naučile su već da su novčanice sažeta izdanja svega ljudskog znanja i pameti, a bogme i same su počele puštati brčiće i štrebati. Tako sve više žena zna što je Goethe rekao na izdisaju, a sve ih manje zna napraviti dobru sarmu. Bez ikakva straha od banalizacije, tvrdim da novi mudrac na samrti treba vikati „više dobre kuhinje“, a ne „više svjetla“. Ta, imamo krasne enciklopedije, a pogledajte pak restorane!

S pet stoljeća leksikografske tradicije možemo pisati znanje je moč, jer je to vjerojatno eksperimentalna greška. Razumijem i one drugove, umorne od tolike kulturne baštine, preteške i za intelektualnu mazgu, koji nam s kućnih ekrančića govore „tendencija“, „koferecija“, „sjalizam“, „miljarda“, „organ’zacija“…, što može biti izrazom silne eliptičnosti mišljenja i što skraćuje riječi koje su lijeni Blakanci razvukli. Ali ne razumijem onog krasnopisca i one goleme rogove na slovu „č“. Da nije huncut, već tada štrebere proglasio rogonjama progresa? U svakom slučaju „moč“ je iznevjerila „znanje“ prevarila ga je s nekom drugom parolom, nabila mu rogove koje i danas možete vidjeti.

Razočarani nesretnik istina ima sve u tefteru, ali stvarnost mu nekako nedostaje u saldu. Usporio je i tempo, tako da smo danas jedno od rijetkih društava u kojem ljudi doktoriraju uoči mirovine, radi koje parice više. Imamo čak magistara s jednom nogom u grobu, toliko su već razvukli s tim „znanje je moč“.

A možda nas ova izložba podsjeća i na Faustovu sudbinu, ukoliko Mefisto već ne bere debele kamate od nas. Nesretni doktor, nakon što je sve znanosti strpao u mali džep, zaželio se života, ženskih ili, ako hoćete, socijalnih razlika. S kontom u Švicarskoj, s mačkom u nekim toplicama, usta punih unosnih fraza, naplaćuje porez na pet stoljeća enciklopedije i njezine nemoći da znanjem nadomjesti „moč“. Mogao bi, barem iz pijeteta, svratiti i na izložbu da vidi je li što propustio rasprodati.

Autor: Veselko Tenžera/7Dnevno

ZADNJE VIJESTI