Radovanijeve žene

Autor: Veselko Tenžera/7Dnevno

Kiparska dlijeta nisu prema toj „temi“ bila ništa samilosnija od epskih običaja, s trodijelnom sudbinom žene u našoj kulturi; majka-kurva-supruga. Oronuli sinovi-kipari pretvarali su je u simbol trpnje, katkad i napaćene domovine, pa bogme i borca. Radovanija taj sistem znakova uopće nije zanimao. Njegove žene, a pogotovu ciklus Dunja, potpunoma ruše, u kontekstu hrvatskog kiparstva, sve povijesne konotacije te teme i postavljaju je kao kiparski zadatak.

Suvremena teorija, naime ONI, misle „iz problema“, a ja hodam Ilicom“. Evo, kako se Kosta Angeli Radovani, u „Pismu prvom kiparu“, jada senzibilnom pračovjeku. Kao: ti koji si hodao pećinom, i ja koji hodam Ilicom, razumijemo se: mute oni koji misle „iz problema“. Siroti teoretičari toliki trud da bi loše razumjeli praksu! Umjesto da podijele odgovornost za nesavršenstvo svijeta, na kojem su uostalom samo njihovi otisci prstiju, praktičari radije optužuju urokljive oči promatrača. Zavede li ih djelo njihovih ruku u bespuće, evo ih poput onog izgubljenog djeteta koje optužuje prolaznike: Vidjeli ste jednu ženu bez mene, a niste je zaustavili!

Ali, pustimo obranu teoretičara onima koji su navikli gubiti, idemo hvaliti Kostu Angeli Radovanija.

Listam njegovu monografiju (izdavači: Moderna galerija i Grafički zavod Hrvatske, Zagreb) iz pera Vladimira Malekovića, s fotografijama Nenada Gattina. Gattin je, kao što znate, naš najveći majstor za snimanje predmeta koji se ne miču: on može satima, s bocom loze pokraj nogu, čekati nultu točku zemljine rotacije, kad sve miruje kao u snu. Majstor, a ne klik-škljocer.

Čovjek koji se rodio u Londonu (1916), studirao u Milanu, a radio i ljutio se u Zagrebu, monografiran je besprijekorno, „iz problema“ takorekuć, s oprezom koji je kritičara zadržao na razini deskripcije, gotovo u strahu od uopćavanje. Jer, nije šala, Kosta Angeli Radovani, je kipar-intelektualac, rijetka zvjerka u nizu naših zlatnorukih klesara. On nema samo jake šake i veliko srce, nego i obrazovanje kunsthistoričara, grešne sklonosti intelektualca prema samopromatranju i manire salonskog verbalnog duelanta. Otuda grč njegovih kritičara, koji između sebe i majstora stavljaju biblioteku ili, barem, tako gustu kritičku prozu da me ta ljubav podsjeća na peting u korzetu. Kako je naša povijest umjetnosti (književnosti pogotovu) utemeljena na nacionalnom kleptomanu, gdje je znanost zadužena za vraćanje pokradenog, to je i istraživanje tzv. utjecaja njezin sveti zadatak. Kosta Angeli Radovani nije prošao bolje od drugih, premda je za razliku od drugih sve to lijepo demantirao (Pismo prvom kiparu). Nije ni Kromanjonac, ni šegrt renesanse, ni paljetkar moderne kiparske digićije, ali na sreću, nije ni potpunoma „originalan“, ako se dobro razumijemo. Događa nam se, na žalost, posljednjih godina da imademo sve više „originalnih“ umjetnika, kakvih nigdje na svijetu inače nema, s djelima koje ni sa čime ne možete prispodobiti, ni u kulturi ni u prirodi, ali to je valjda prolazno, obrazovni kurcšlus. Kostu Angeli Radovanija zanima više, kako se meni čini, prakiparstvo od pračovjeka, rađanje prve (humane) forme u prirodi, taj otajstveni slučaj materije, a ne germansko koketiranje s praidejama.

U Radovanijevu četrdesetogodišnjem opusu autoru ovih skromnih redaka nametnula se tema – žene, kao jedna od najekscesnijih tema svekolike naše kulture. Kiparska dlijeta nisu prema toj „temi“ bila ništa samilosnija od epskih običaja, s trodijelnom sudbinom žene u našoj kulturi; majka-kurva-supruga. Oronuli sinovi-kipari pretvarali su je u simbol trpnje, katkad i napaćene domovine, pa bogme i borca. Radovanija taj sistem znakova uopće nije zanimao. Njegove žene, a pogotovu ciklus Dunja, potpunoma ruše, u kontekstu hrvatskog kiparstva, sve povijesne konotacije te teme i postavljaju je kao kiparski zadatak, kao problem subordinacije volumena, ali bez konstruktivističkog inženjeringa. One nisu kišinićevske „djevojke u cvijetu“, zasužnjene u maznom snu mramora, nego Godzile iz peći pramaterije, teške poput svijeta čiji su organski izdanak. Ako su se neki antropolozi čudili kako su nespretne žene preživjele u troglotitskoj džungli, onda sociolozima preostaje danas da se pitaju kako će muškarci preživjeti u vulkanima tih moćnih krila i bedara. Radovanijeva i najmanja Dunja učini teškim prostor galerije, jer je njezin fizis u svakom trenutku dio fizisa svijeta, bez težišta koje bi računalo s ravnotežama koje ne bi bile fizičke naravi. Muškarci su internacionalni, oni nikad nisu ondje gdje jesu, imajući tijelo da bi njime mjerili daljine ili iskušavali visine. Žena je prokleto tu gdje jest, čak i u tramvaju, jer dok muškarci na okukama lete u stakla, one stoje kao da inercija na njih ne djeluje. U trenucima otkrivanja čak i u najljepšoj ženi možete otkriti maznu nespretnost dinosaura, prodoran pogled pterodaktila, brutalnost brontosaura. Tenk u manevriranju – s biološkim uzorom amfibija – podsjeća na žensku stražnjicu, ubojitu i nespretnu.

Ta Radovanijeva žena koja jest (a ne žensko koje zanima metafizičare s čirom na dvanaestercu), ta čudesna gomila volumena s neke praobale, ta materija koja nikad nije bila odvojena od svojeg duha kao muškarac (zapravo, sve do feminizma), bjelodano pokazuje – unatoč našim klasičnim idealima – da nema ljepote bez nespretnosti, ni slobode bez zadovoljstva sobom, u granicama svojeg tijela. Klasično savršenstvo tipično je muški falsifikat svijeta, postignut uz dosta nasilja, s velikom neobaveznošću prema zbilji. Klasična tiranija proporcija i čistote moguća je zato što muškarci nemaju menstruaciju, niti poznaju bol rađanja, koja bi im razdirala tijelo. Čak i igračke za žensku djecu imadu mnogo ležerniji dizajn od igračaka za mušku djecu. Nešto od te divne nespretnosti, od te nježne trapavosti i od ležernog postojanja posjeduju i Radovanijeve skulpture, tako atipične u kulturi klesarskog savršenstva. Čak i kad nemaju lica, shvaćamo da im nije potrebno da bi bile to što jesu u kozmosu, a ne u društvu: uostalom, žene nikada nisu prihvatile svoje lice kao sudbinsku zadatost, mijenjajući ga po potrebi kozmetičkim intervencijama.

Radovanijevo iskustvo žene, ili ako hoćete, Radovanijevo kiparsko iskustvo žene jedna je od prevratnih činjenica naše kulture, premda sam Radovani nije čovjek prevrata, u današnjem smislu te riječi. On je, zapravo, mijenjao mitove u kontekstu vlastite kulture, ne namećući joj teme s kojima ona nije korespondirala. Živeći i studirajući u inozemstvu, on je asimilirao iskustva prikladna njegovu duhu, za razliku od mnogih koji su se držali zavičajnog plota i oponašali svijet izdaleka. Radovani je upoznao svijet i postao ovdašnji kipar, s komadom svoje zemlje na koji će osloniti svoje skulpture, s čime one tek postaju – svjetske. Jednadžba koju mnogi nikada nisu shvatili, nastavljajući se u čudu pitati gdje su pogriješili kad su radili tuđi umjesto svojeg posla.




(objavljeno u Vjesniku 14.II.1982.)

Autor:Veselko Tenžera/7Dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.