Robert Anic/PIXSELL

PROGNOZERSKA NAIVA

Autor: Veselko Tenžera/7Dnevno/24. lipnja 2016.

Ali slijedećeg tjedna on će zapaliti novu prognozersku revoluciju, jer pravde napokon mora biti, lova mora doći u prave ruke.

Na listićima sportske prognoze tisuće ljudi, svakog tjedna, ispisuju ženidbene ponude Sreći. Stara, čangrizava dama sve to prima, hladna poput engleske udovice kad joj kraljica preda muža u plišanoj kutijici, daleko kao grob kolonijalnog vojnika, pretvorena sada u medaljon za vitrinu. Cinik bi rekao da se udovice ne bi ni udavale, kad bi znale da će ostati bez tuge. Svi igramo na dobitak, da bi neminovni gubitak bio veći za jednu utvaru. Pomislite, kaže jedan prognozer, da je Dinamo tukao Partizana, sad bih se gušio u milijunima. Pomislite, stvarno.

U doba masovne proizvodnje, masovne potrošnje i masovne kulture, imate prilike jednom tjedno biti Pojedinac, u vrhunskim pregovorima s Uspjehom. Dok ispunjavate listić nade, svjesni ste da vam samo jedna pogrešna brojka uskraćuje desetak milijuna dinara. Uz viteški rizik, uz proročku vidovitost i uz kartaški hazard vi totalno mijenjate obličje. Činovnik postaje pravi vitez okruglog stola, oklopljen i oboružan, spreman da već sutra prodre u dvorac i spasi neku princezu iz pandža okrutnog zmaja.

Pravog prognozera prepoznam s kilometra udaljenosti. Odmah se vidi da je samo još slučajno tu s nama, na tim zamazanim ulicama, u tramvajskoj prozi i u restoranskim komedijama. Pogled mu bludi prema dalekim dvorcima, ruke mu lagano podrhtavaju od teških odluka koje tjedimice donosi, na licu nevjerica kao u studenta koji je vidio poštara, a nije iz njegove torbe ništa dobio, premda je već, molim vas, peti u mjesecu.

A tek petkom i subotom, kad ih vidim nalakćene po bircuzima, uz gemišt koji nisu ni pogledali, s hrpom novina koje ih nagovaraju na rješenja… Takvo je lice možda imao pokojni Werner Heisenberg prilikom stvaranja formule svijeta, ako se ta formula uopće može mjeriti s ovom formulom sreće.

S jezikom napola isplaženim, kao dijete koje počinje ulaziti u tajne tablice množenja, s odijelom švejkovski neurednim od potezanja, češkanja, navlačenja i traganja za onim čudnim svrbežima po cijelom tijelu, što se javljaju u svim ljudima koji žele napustiti svoju kožu i prijeći u neku udobniju. Svako malo od budućeg se milijunaša otrgne uzdah, sličan onome ranjenog kita, i vi znate da su ga to prikliještile divlje ćudljive nogometne momčadi u koje se pristojan prognozer nikad ne može pouzdati.

Približite li se tom ženiku sreće, on dobije više krakova od hobotnice iz stripa, sav u naporu da zakloni svoju hajzenbergovsku formulu, svoje teške odluke i svoje pisamce bogovima. U toj gesti ima više stida no što ste ga uhvatili u snu, nego straha od prepisivanja njegova sna.

On je samo slučajno u tom otrcanom bircuzu, kamufliran jeftinim gemištom, a u biti već sada mu gledamo u leđa i u figu koju će svima pokazati, cijelome svijetu, a osobito nekima. Čuje radosni krik svoje žene, nešto što joj nikada nije uspio izmamiti, zatrpan do poniženja njezine sposobnosti.




Zna i što će mu reći: „Znala sam ja, srce, da ćeš ti jednom uspjeti, da čovjek tvojih kvaliteta mora uspjeti“. On će se, naravno, držati ravnodušno, kao neki glasoviti učenjak kad ga primaju za počasnog člana u kakvu provincijsku Akademiju.

I sutra kad dečki počnu juriti napuhanu kožicu, neće biti ni svjesni da im je on sve propisao, kao sudbina kojoj su oni samo radna snaga, šljakeri u vrtu njegove buduće vile. Zato on prvo i provjerava, poput velikog kapitalista, koji su radnici u kopačkama sposobni za rad, a koji to nisu, koji su kažnjeni, a koji su u formi, to jest koji će najbolje ispuniti naloge iz njegove formule. Budući da je davno prestao biti navijač, jer ga je taj luksuz stajao nekoliko stotina dinara, koje je izgubio zbog strasti prema pogrešnoj djevojci, on je sada, digitronski hladan, nezainteresiran za igru, apstrahiranu na tri mogućnosti preseljenu na biljegovani listić.

Spikeri evo javljaju prve rezultate, za početak logične i on već razmišlja da naruči helikopter koji će ga odvesti sa stadiona. Sutra će, dakako, zakasniti na posao, a kad mu šef nešto zucne, on će mu odbrusiti: „Hoćeš da kupim i tebe i tvoje poduzeće, ili ćeš da vas oboje prepustim stečaju?“ Šef će zinuti kao šaran u najlon vrećici, i tad shvatiti s kim ima posla. Kolege će ga tapšati i gledati kao čudo, zbrkani od divljenja i zavidljivosti potom će doći novinari kojima će odbrusiti: želim ostati anoniman. U sebi će pomisliti: što rodbina poslije sazna, to bolje.




Ali, gle vraga! Domaća obrana je zadrijemala i neki anoniman dripac zabio im je gol, molim vas, koji bi i baba spriječila. Počinje shvaćati da mu je cijeli život tako prozaičan, zato što još vjeruje u ljude i njihove sposobnosti, a osobito u sportske novinare i njihove pjesničke opise domaćih klipana u kopačkama. Stvarnost kaotično nadire i plavi, razara i potapa njegov genijalni plan, njegov matematski vrt, njegovu dogovorenu sreću. Gredice njegova uma pregazile su obične nogometne šuše, patuljci igre i sirovi grubijani, nesposobnjakovići i tutleki. Odjednom osjeća da nije sam, da je u društvu nekoliko tisuća ljudi ogorčenih i ciničnih, koji će odsad do kraja utakmice sipati takve uvrede igračima, kao da su drumski razbojnici.

Još jedna prognozerska revolucija nije uspjela, još jednom sredstva moći nisu prešla u prave ruke, još jedna pobjeda nepravde. Tibine postaju novi zid plača, a dečki nogometaju još samo da bi dali štofa za viceve i uvrede.

„Ma, pogledajte ga, je li to centarfor, ima dvije lijeve noge i treću glavu“; „Kaj je taj patuljak krilo: jedva se vleče kroz visoku travu“; „As ti gospu, koji mulac, samo rovi zemlju ka krmak“… Velika matematika i bijedna nogometna stvarnost lome srca i nade, vraćaju buduće milijunaše na obične plaće i uskraćuju dugonogim gerlama neslućene zabave. Sreća ostaje i dalje usidjelica, s tim da je tamo nekom, u zabiti što je za našeg prognozera samo ružna mrlja na geografskoj karti, udijelila sitniš.

Ali slijedećeg tjedna on će zapaliti novu prognozersku revoluciju, jer pravde napokon mora biti, lova mora doći u prave ruke. Samo ovaj put neće nikom vjerovati, pa ni samom sebi, jer ljudi su ljudi, osloni se na njih, pa si obrao bostan. Ta neće on biti jedini naivac iz ovih strana koji nije uspio. Samo ako opet ne vidi u novinama od ponedjeljka da se sreća i prometna nesreća uvijek događaju – drugima. I kad će on naprosto prestati biti prvi, to jest onaj kojemu se ništa ne događa. Ni u životu, ni na listićima prognoze.

Autor:Veselko Tenžera/7Dnevno/24. lipnja 2016.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.