Povratak domovini

Autor: Veselko Tenžera/7Dnevno

Već stoljećima biti patriot u ovim stranama znači neku vrstu hrabrosti i ilegale, prkosa i očaja, a nikako ispovijedanje normalnih ljudskih osjećaja.

Iz apokalipse dvadesetog stoljeća Andre Malraux iznio je domovinu. Većina drugih nije iznijela ništa. U verigama ideologija i trusovima ideoloških sukoba europski pjesnik ostao je bez svjetionika, uhvaćen za slamku života što bijaše više utapljanje negoli plivanje prema nekoj izvjesnosti na obzorju. Čin pisanja postade filozofijom ljuskara: grubi, tvrdi, neprobojni oklopi i spora, kompleksna gradnja „unutar života“ u sedefastim kolijevkama. Veliki mitovi prošlosti, „primijenjeni“ na bezličnog junaka našega vremena, dovodili su do ironije i paradoksa; politički angažmani završavali su se ponajčešće kompromitantno. Umjetnost postade moda očajnika u kojoj su – izmi značili jedino kretanje na sajmu apsurda i u vakuumu povijesti.

Govoriti danas iz, rekao bih, hrvatske perspektive o primjeru Andrea Malrauxa značilo bi prije svega to da se pokušaju utvrditi razlike. Razlike u čemu? Razlike u polazištima? U iznašašćima? Razlike u tipu domovine što ju je otkrio Malraux, i tipu domovine koju mi želimo stvarati? U iskustvu?

Prije nego što je postao utjelovljenje francuskog patriotizma, pa i patriotskog puritanizma, Malraux je rekapitulirao povijest francuskog imperijalizma. Put na Istok, stopama vojnika u šarenim francuskim uniformama, on je prešao kao pjesnik i mislilac, pa i kao borac, ali sa suprotnim ciljevima od svojih imperijalnih predaka. Na tom putu, naravno, nije uvećao Francusku, ali je uvećao sebe Francuza. Tragao je, uostalom, samo za onim što je bilo veliko ili veličina, ili za onim u čemu su se ukrštale silnice epohe. To gotovo da je nalik na pozu: on diže pogled prema vođama i kulturnim monumentima, ili za vrijeme svoje, usuđujem se reći, marksističke epizode prema Revoluciji donde dokle se ona poklapala s njegovim pojmom veličine. Veličine koja uvijek ima prototip u njegovu „imaginarnom muzeju“.

Svakodnevica sa svojim ponorima, razrušeni sustavi vrijednosti, blumovske odisejade malenih u velikim gradovima, ljudski-stranci i ljudi-mučnine, ekspedicije u prašume jezika i džungle psihe, sve to ne zaboravlja pero Andrea Malrauxa. Možda ne slučajno ovaj tragač veličine zarana postaje avijatičar. Iz aviona masa je neka vrsta epiderme planete koja promiče pod pogledom što ga zaustavlja tek neki vrhunac. Sljedeći za pisaćim stolom, u bombarderu ili u parlamentu, Malraux uvijek kuša povesti dijalog s Epohom. U Španjolskoj, u Kini, u de Gaulleovoj Francuskoj, u susretima s vođama naroda, on traga za odgovorima na pitanja koja iz konteksta zapadne kulture i povijesti postavlja ovome vremenu.

Hitler i Staljin dva su pakla toga vremena. Inkarnacija nasilja kojega je rezultat Smrt, i inkarnacija straha koji je desetljećima paralizirao milijune ljudi i kojega je rezultat također Smrt. Revolucija se pretvorila u niz nemilih ekscesa, internacionalizam u masku za poroboljavanje, kozmopolitizam u put za definitivnu bezličnost. (U Antimemoarima Malraux bilježi jedan razgovor sa Staljinom u kojemu mu ovaj kaže da voli balet i Shakespearea; to je, zapravo, prvorazredni paradoks kulture koji kulminira u nacističkim logorim a gdje se nakon kremiranja logoraša slušao Wagner i pričalo o njemačkoj klasičnoj filozofiji.) Preostala je, dakle, Francuska i de Gaulle u kojem Malraux, čini se tek iz intelektualne pristojnosti ne vidi boga. Obojica govore samo s Francuskom i s Epohom, jedan avijatičar a drugi dvometraš. I da, da ne zaboravimo: obadvojica istinski geniji našega vremena.

Pjesnik i vladar, na Istoku često ujedinjeni u jednoj osobi (Mao Ce Tung, Ho Ši Min, Sihanuk), u specijalističkoj Europi razvrstali su se u polove što obrubljuju planetu veličine i ističu neokrnjenost Individuuma u povijesti, u što jamačno još malo tko vjeruje. I dok su Beckettovi likovi virili iz kanta za smeće, a Ionescov gluhonijemi Govornik ispisivao hijeroglife nerazumijevanja, što je davalo ton cijeloj francuskoj kulturi, Malraux je otkrivao poruke (likovne) minulih epoha i, u sjeni nove Ivane Orleanske, trasirao put novom kulturnom samopouzdanju svojih zemljaka i otkrivao razloge i zaloge novome valu patriotizma.

Putujući svijetom on je bacao po koji pogled i na ljude koje obično nazivaju masom, i besprijekornim ih stilom opisivao kao dijelove vječnog ovog ili onog, projicirajući ih na nebo, kulturu ili povijest. Ali, najčešće je ključ egzistencije i smisao povijesti tražio u istaknutim individuama, u vođama i svakovrsnim genijima kao zajedničkim nazivnicima stanovitih gužva u „brojniku“.




Naš slavenski kozmopolitizam i naivna utjecanja „univerzalnim“ konceptima egzistencije učinili su nam ovaj posljednji stupanj Malrauxova puta prilično nerazumljivim. Patriotizam među nama bez patrije bijaše demodiran pojam, a da ne govorimo o tom da nije bio ni tako bezopasan. Već stoljećima biti patriot u ovim stranama znači neku vrstu hrabrosti i ilegale, prkosa i očaja, a nikako ispovijedanje normalnih ljudskih osjećaja. Osim toga, naš zazor od ljudi na vlasti (urođen kao i slijepo crijevo koje je tu a nije nužno) mogao je iz naše provincijalnosti izvući samo po neki ironični osmijeh za revolucionara-ministra.

Danas, naravno, upinjući se da iz političke bezličnosti izrastemo u subjekt povijesti, mudrost Andrea Malrauxa ukazuje nam se dubljom od epileptičnog internacionalizma u kojem smo se s toliko filozofijskih razloga ah! do jučer gušili. I sve više nam biva potreban jedan „avijatičar“ koji će nadletjeti sve naše kante za smeće i malograđanske konformistike izlaze za nuždu, naše rafinirane psihologijice i psihologijetine, našu kulturu i našu povijest, i koji će u svemu tome naći neki zajednički nazivnik, povući bitne odrednice, organizirati rasulo, i koji će nas učiniti sugovornikom epohe. Postaje nam, vjerujem, sve jasnijim Malrauxov pogled koji traga za vertikalama, koji ponire u naslage prošlosti i otkriva znakove postojanja, koji radi na policentričnosti nacionalne kulture i koji uspoređuje svoja iskustva s iskustvima diljem svijeta, koji kao u drevnoj Heladi odlazi na disputu mudracima i vođama suvremenog svijeta. I ta fenomenalna usmjerenost jednog genija, osim što je odgovor ništavilu, temelj je i životu-gradnji, arhitekturi novog čovjekova dostojanstva.

Nekome se možda Malrauxova književnost može učiniti samo briljantnim komentarom njegova života, osobito ako uzmemo u obzir da je suvremeni „čovjek bez svojstava“ izradio i svoje kritičke teorije u kojima je privatni život tek nužno zlo što baca sjenu na djelo kao takvo. Ali, uzbudljiva intencionalnost toga života i toga djela, permanentna usmjerenost na dva-tri elementarna pitanja postojanja, osjećanje Zajednice kao vrhunskog stupnja civilizacije, ne može ostaviti ravnodušnim nikoga niti tko može zaobići to iskustvo na putu osmišljavanja postojanja.




(objavljeno u časopisu „Kolo“, 11/1971.godine)

Autor:Veselko Tenžera/7Dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.