capture

Pogled Krste Hegedušića

Autor: Veselko Tenžera/7Dnevno

U dobu sjajnih teorija i osrednje prakse (Malraux bi rekao, mnoge teorije su ostale bez remek-djela) Krsto Hegedušić imao je petlju da obrne redoslijed: slikarska praksa, sa svim implikacijama učenja i asimiliranja, dogodila se neposredno u životu. Slikar i pedagog, uznik i revolucionar.

Naše doba oprašta samo specijalistima: treba odabrati svoju apstrakciju i svoj fragment svijeta i raditi tako kao da postoji univerzalni nacrt postojanja u kojemu će, pod ravnanjem neznane ruke, i tvoj plod biti ugrađen u Cjelinu. Koju? Tko će ga ugraditi? Svi oni puntarski duhovi koji su posumnjali u religiju specijalističke izolacije, određujući se u horizontu svojega života totalno, proglašavani su barbarima i impresionistima, diletantima i, što je vrhunska uvreda, literatima. Čudesni život, u verigama naoružanih ideja, prekriven rasterom s narogušenim specijalistima u svakoj rupici, pretvorio se u javnu tajnu i privatni čemer: baviti se njime stvaralački postalo je stvar lošeg ukusa, neobaviještenosti i srama.

Netom preminuli Krsto Hegedušić bio je jedan od takvih beznadnih puntara, koji svijet zadržavaju na razini ljudskog pogleda, mjereći ga iz strahovite blizine, bez emocionalnih ili intelektualnih pogodaba koje bi olakšale taj susret.

Bio je to govor na razini vlastitih usta, u vlastito ime, na temelju vlastitog iskustva. Tjeskoba toga pogleda nije skrivena, bijeda svijeta nije prešućena, osamljenost nije riješena. Lucidni pogled „pobunjenoga čovjeka“ ne teži spekulativnim ekshibicijama, nego praktičnoj akciji: slikanje postaje prikupljanje jakih dokaza. Geniju negacije potrebno je dvostruko snage da bi uznemirio mlaka pristajanja oko sebe.

U idejnom i moralnom sfumatu međuratne Hrvatske, Hegedušić (kao i Krleža) odgovara težinom zemnoga, agresijom materijalnoga, fascinacijom životnoga. Tresetišta, plavine, šturi kućerci fasade, bosjaci, trupla: scenarij pobune u kojemu jezik oka izbjegava proteze ideoretorike.

Ali ostaje jedna rezerva, onkraj svakoga slikanja, koja ne dopušta mir i pristajanje na svršenost svjetskog prizora. Djelom opravdati sebe u tom dijaboličnom scenariju tvari ili svjesno raditi na njegovu poništenju? Kako? Afektivnim poretkom činjenica! U istom tom prizoru Krležino pisanje postalo je trajnim afektom koji optužuje, sa zaprepašćujućom količinom dokaza. Nakon estetizirajuće moderne tako u hrvatsko stvaralaštvo nahrupljuje hrvatska stvarnost. Nije to frojdistički gejzir koji se poigrava subjektom, nego kanalizirani mrak s adresom.

Hegedušić kao da se našao pred spiljom u koju su pohranjeni tajni znakovi budućega. Dostaje jedan priklon rođenoj zemlji i njezinim prizorima pa da bude bačeno sjeme tzv. izvornoga slikarstva, u kojemu će pučki genij prvi put doći do riječi svjetskoga značenja. Majstor će nadalje rastrošno rasuti svojim djelom te znakove, iz kojih će njegovi pedantni (tajni ili javni) učenici praviti karijeru. Često efektnije od njegove, ali samo efektnije.

Udio sjevernohrvatskoga baroka, te čudesne mješavine sakralnoga koncepta i mužičke stvarnosti, ukazuje se kao realna podloga svijeta, nikla u znaku Krste Hegedušića ili pak iz njegova kista. Tu i sveci heretički ležerno i težački prosto zapremaju oltare, kao da bez volje službe nebu koje ih je toliko puta izigralo. Tati i puntari s lisičinama betlehemskima na rukama. Trebalo je stvaralačke i moralne smjelosti, u trenutku kad je svijet sanjao druge snove, da mu se predoče ti teški mirisi, te uznemirujuće istine i ta kvrgava tvar: desetina čovjek, devet desetina zemlja. U sivilu bez objave, u krajoliku bez izlaza, na slici kojom vlada materija. Prevlast tvari zaustavljene u degeneriranim oblicima i prizorima: akcenti mirne patnje u oku čudesno hladnom, bez sućuti ili tužiteljske retorike, sličnu objektivu. Taj hladni pogled, kao preko nišana, osjećamo u blizini svake slike. To je pogled kakav bi danas imali hiperrealisti, da kojim slučajem njihov napor nije čedo krajnosti, jer je taj „hiper“ preširok otvor u spekulaciju i iluzionizam.

U dobu sjajnih teorija i osrednje prakse (Malraux bi rekao, mnoge teorije su ostale bez remek-djela) Krsto Hegedušić imao je petlju da obrne redoslijed: slikarska praksa, sa svim implikacijama učenja i asimiliranja, dogodila se neposredno u životu. Slikar i pedagog, uznik i revolucionar. Literatura, rekao bi puristički um, samoubilački zadužen da sve čovjekove djelatnosti očisti od života. Da, literatura! Napokon, i tome pojmu treba vratiti njegov dio stvarnosti, njegovo dostojanstvo i njegov sudbinski udio u postojanju.

Danas i u slikarstvo pristiže jedna mladost koja fućka na esencijalizam mrlje i trokuta, rišući svoje razlupane gradove, slikajući život u oceanu osamljenosti, u potrazi za bojom izgubljenosti i čežnje. Upravo u slikarstvu Krste Hegedušića, koje je sada i definitivno završeno, ima ta mladost vršnjaka i oslonac. Puristički „kraj umjetnosti“ pokazao se samo kao faza i usputna postaja povijesti, koja ne gubi svoju žestinu u sterilnim atelierima, gdje spekulacija giljotinira život u ime nemoći. Hegedušićeve slike najbolje su svjedočanstvo da opredjeljenje za ovaj jedini život, impresionistički rasut pamćenjem, znači i opredjeljenje za stvaralaštvo.

(objavljeno u Vjesniku, 1975.)

Autor: Veselko Tenžera/7Dnevno

ZADNJE VIJESTI