capture

Od otuđenja do dijaloga

Autor: Veselko Tenžera/7Dnevno

Rodonačelnik te gastarbajterske kulture naš je Dragutin Trumbetaš, grafičar i grafički radnik kojega bismo mogli češće udomiti u našim galerijama.

Kada se 1975. pojavila mapa grafika Dragutina Trumbetaša „Gastarbeiter“ reproducirana djelomice i u ovom listu, susreli smo se s jednim oblikom kulture u rađanju. Nisu to bili zapisi o zavičajnim nostalgijama ni nedjeljno slikarstvo senzibilnog radnika, nego samoiskazivanje jedne svijesti opsjednute tuđinom.

Neumoljiva logika „arbeita“, pokrenuvši milijune ljudi prema golfskim strujama novca (posla), dobila je svojeg slikara, kroz čiju su ruku tekli impulsi u rasponu od Georgea Grosza do Hegedušićeve „Zemlje“. Armije južnjaka rasule su se europskim asfaltom, iz njihovih ruku rasla su zdanja nove moći, u sjeni koje su njeni graditelji osjećali divlju osamljenost. Ta moć se služila samo njihovim rukama, prepuštajući njihovo srce i njihov um tamnici tijela. Trumbetaš je prvi narisao tu praznu ljusku tijela, pomiješanu s depresivnim urbanim vertikalama.

Otada su minute četiri godine, o Trumbetaševu radu pisale su gotovo sve uglednije zapadnonjemačke novine, često se ispričavajući za sudbinu auslendera. Redale su se izložbe i mape, da bismo na razmeđe stare i nove godine dobili kalendar kritičkih grafika. Trumbetaš je, dakle, posegnuo za novim oblikom komuniciranja, stavljajući uz bok moru sladunjavih kalendara, dvanaest prizora gastarbajterske kalvarije.

Ono što je ovaj puta neobično zanimljivo jest internacionalno društvo gastarbeitera-pisaca, koji objavljuju svoje tekstove uz Trumbetašove grafike. Turčin, Talijan, Portugalac i Makedonac pridružili su se akciji našeg slikara, najavljujući svojevrstan oblik kulturne homogenizacije gastarbeitera.

Zanimljiv je i naziv izdavača „Interessengemeinschaft der mit Ausländern verheirateten deutschen Frauen e.V.“, što upućuje na jedan novi oblik socijalne zajednice, stvoren iz velikog broja brakova između stranih radnika i njemačkih žena. Nova socijalna formacija dakle, razbija izolaciju i počinje stvarati svoju kulturu, kao oblik vlastite samosvijesti. Tiskajući svoj kalendar, s Trumbetašovim izbaranim grafičkim listovima, gastarbajteri su dobili i svoju sliku vremena, svoje mjesece i dane, proviđene prizorima iz svojega života.

Drama tuđine

Osamljenost prestaje onda kad je oprisutnimo u svijesti ili kad joj damo ime, riječju, crtežom, akcijom. To je već svijet punih dimenzija, sposoban za dijalog, otvoren dogovoru. Stoga imponira Trumbetaševa aktivnost na okupljanju ljudi iste sudbine, kako bi postavili pitanja o svojem postojanju i stvorili jezik svijeta koji žive. Nikome tu nije do lijepih obmana ili do metafizičkih terapija, još manje do pomodnog dijabolizma novih likovnih salona. Treba savladati i shvatiti hladnoću egzistencije, zamisliti se nad prizorima patnje i žudnje, izraziti tjeskobu dana što se nižu poput crnih ptica na telegrafskim žicama.

Netko će tako cijeli jedan mjesec promatrati na svojem kalendaru pijanog gastarbajtera, koji je zaspao među kantama za smeće. Drugi put će vidjeti obješenu ženu u jezivo praznom stanu, potom čovjeka u moru velegradskog prometa koji žuri na posao. Iskrenost je najmanja vrlina tih prizora, jer istina ne treba psihološko jamstvo. Ključna metafora cijelog kalendara naslovni je motiv: gastarbajter puzi i pipa evropsku tamu, kao da je izgubio ono što tek mora naći.

Trumbetaš je, dakle, već izborom oblika prezentacije učinio višestruko zanimljiv napor. Prijelaz s ograničenog tiraža grafičke mape na puno frekventniji oblik kalendara, put je do gastarbatjerskih soba i klubova, tamo gdje žive Trumbetašovi drugovi i gdje njegov crtež izražava dramu svojih gledatelja.

Ovladavajući simbolično kalendarskim vremenom, kao mapom rada i života, Trumbetaš u biti oslikava dramu ljudi okupiranih vremenom. Svi su oni prolaznici, koji vode svoje sutra negdje drugdje, pažljivo križajući proklete dane. To je gastarbajterska varijanta velike teme Povratka, što ga se otkupljuje vremenom, kaleći se u pustinji poput proročkih pripravnika. Dvadeset godina nakon egzistencijalizma Europa je tako upoznala uživo ono ja-bačeno-u-svijet, onog tjeskobnog pojedinca koji živi granične situacije, u službi filozofije moći. U stezniku urbanih apscisa i ordinata, u žamoru nepoznata jezika, kreću se ljudi zagledani u sebe. Što vide? Trumbetaš registrira samo činjenice, samo taj prazni pokret, kao ikonografiju jednog oblika života, spletena iz tvrdih linija tuđa. Na crti između Odlaska i Povratka ti će ljudi sa svakim iskinutim listom kalendara shvatiti da je nepovratno nestao jedan dio života i da u vremenu nema povratka.

Ovaj oblik komuniciranja Trumbetaševih grafika, uz internacionalnu gastarbajtersku suradnju, postao je tako uvodom u svojevrsni tip nove kulture. Radnici sami slikaju, pišu i izdaju, postajući i duhovno prisutnima u svijetu koji grade. Svijet u kojem žive obogatili su jednim pitanjem, nabijenim znakovima vlastite sudbine. Rodonačelnik te gastarbajterske kulture naš je Dragutin Trumbetaš, grafičar i grafički radnik kojega bismo mogli češće udomiti u našim galerijama.

(objavljeno u ‘Startu’, 26.I.1977.)

Autor: Veselko Tenžera/7Dnevno

ZADNJE VIJESTI