pixabay.com
pixabay.com

Kloferska terapija sagom

Autor: Veselko Tenžera/7Dnevno/12. kolovoza 2016.

Priđe vam tako znanac, uznemiren i tajanstven, nekako urotnički zakukuljen, i kaže: „Ma, jesi vidio, bogati, ovo proljeće, ne može se živjeti. Kamo god se okreneš, neke duge nage noge (aliteracija!), grudi, oči“.

Proljeće dolazi neupadljivo kao glavni junak u kaubojski film. U početku je to lice sa zimskim izražajem, ispod oboda tamna šešira, miroljubivo i ravnodušno, kao da nije tu da zametne kavgu. Žene su, unatoč iscrpljujućim dijetama, nekako nabrekle, svakog časa bljesne neki njihov volumen ispod zimske robe, pa klonete, kao i svaki epizodist u vesternu, a da se niste čestito ni dohvatili revolvera. Na dojučerašnjim ugarcima od platana i kestena, otrovanih navodno smogom i napuštenim od ptica, stvore se mladi, tvrdi pupoljci, s već zapaljenim fitiljima sutrašnje zelene eksplozije. K vragu i ekologija, pomislite, a jamčili su nam da je sve otrovano, uvenulo, uništeno, osahareno kao gornja Afrika. Onaj nevidljivi revolveraš sad puca po vama sa svake strane bedrima i pupoljcima, omamljujućim zapusima vjetra i zasljepljujućim udarima svjetla. Stogodišnja baka dobije mladi zub, tisućljetni Zagreb okiti se bar monografijom, Sava se nekako veselije uzmuti, drugim riječima: sve oživi kao da dovitljiv gimnazijalac piše zadaću o temi „mladost i proljeće“.

U proljeće ne cvjetaju samo muškarci. Na njihove male Sahare, natapane gemištom i lozovačom, ne djeluju te kure zelenila. Osjećaju samo da im piće brže udara u glavu i da su tako nemoćni pred ljepotom (tuđih) žena. Napušteni od prirode i godišnjih doba, ali željni promjene i ljepote, oni počnu u vrijeme narajcanih muza – čistiti stanove. Eto, već desetak dana Južni Zagreb trese se od klofanja sagova, po kojima manijakalno lupaju, sve u nadi da će s prašinom istjerati đavole. Iznad glava sijevaju im kloferi kao mačevi u rukama anđela-osvetnika. Paf, paf, paf… Tresu se betonski kolosi, igraju čaše po policama, dršće vam lice u ogledalu dok se brijte. I dok vitezovi mlate, odjeveni u sportske trenirke, njihove se princeze kraj njih mazno protežu, ali nekako bez nade da će ih netko spasiti (još jedanput, naravno) iz ove betonske šume.

Oni koji umjesto sagova imaju tapisone okreću se zavidno za nekim još muškijim poslom. Eno, onaj čiko, s dimenzijama Orsona Wellesa, u trenirci glasovitog nogometnog kluba Dinamo, trči sa cekerom u samoposlugu. Pri povratku se jedva vuče, ali s pobjedničkim izražajem na licu i vjerojatno će odmah s vrata navaliti na frižider, sretan što je toliko smršavio da sad može dokusuriti ostatke zimnice. Njegove kolege peru automobile kao vlastitu djecu i, ne zamjerite mi ako slažem (gledam s posljednjeg kata), posipaju ih talkom između kotačića, pudraju ih da im se ne upali kožica, očinski nježno i zaljubljeno. Oni koji imaju skuplju limenu djecu prilaze im kao bolesnicima, tepaju im i hrabre ih da izdrže ovo otvaranje trbuščića. Doktor Barnard je prava šeprtlja prema njima, samo bi Maksim Gorki mogao opisati njihovu majčinsku brižljivost, Beethovenova glazba pod štapićem Lovre Matačića pravo je klafranje prema božanskom zuju njihova motorčeka.

Onaj neoprezan muški ostatak, ne vjerujući u proljetnu diverziju, svratio je u bircuze i popio uobičajenu zimsku turu. Da močvare znadu hodati, upravo bi posrtale na njihov način, s lepetom nevidljivih šišmiša oko glave, s kreketom jezivih žaba u želucu, nešto kao na slikama naših naivaca koji dobro znadu koliko je sati kad pijetao zakukuriče s krova. Da su trijezni i ambiciozni, mogli bi doktorirati na temu „utjecaj proljeća na metilni alkohol, s posebnim osvrtom na sumpor koji stvara priviđenja“. Ali nisu, i što se tu može, uostalom i tako ima vremena do penzije, kad se u nas obično i doktorira. Važnije je sada dogurati do haustora, s agresivnim proljećem što se zaglavilo u besplodnom muškom tijelu te mućka i mućka. A doma je oproljećena žena, odnekud opet s poezijom u srcu i s mislima na demodiranog princa. I već je vidi kako će, poput skrhane Carmen, krknuti prema njemu, glasom što će ga presjeći na dvoje, na neozbiljno proljeće i na ozbiljno ugroženog baritona. To je onaj poznati mezzosopran što snagom munje propara tešku atmosferu starih kazališta, ali tako neugodna u predsobljima i kuhinjama, da se čovjeku smuči i ta opera.

Sad kad su i pijanci saznali da je proljeće tu i da je započeo rat prirode protiv osjetljivog muškog roda, počinje se s obranom ruševne tvrđave. Priđe vam tako znanac, uznemiren i tajanstven, nekako urotnički zakukuljen, i kaže: „Ma, jesi vidio, bogati, ovo proljeće, ne može se živjeti. Kamo god se okreneš, neke duge nage noge (aliteracija!), grudi, oči“. Vidite da je čovjeku prigustilo i da teško sastavlja kraj s krajem što se tiče morala i dostojanstva, osjeća se nekako iznimno kao prorok u pustinji kojeg između tolikih proroka kuša sotona. Ne usuđuje se ni auto voziti, sve od straha da ga neki iznenadan blijesak bedra ne izbaci iz prometa, ili kao što se to već kaže. Onaj proljetni revolveraš puca sa svih strana, iz svih pozicija, pun municije, okrutan i točan kao u špageti-vesternu. Očevi se okreću za vršnjakinjama svojih kćeri, poznati monogamisti i papučari sanjaju neke atraktivnije šlape, djedice u tramvaju čudno se primiču lelujavim mačkicama. Sodoma i Gomora – jednom riječju. Seksolozi u revijama imaju pune ruke posla da odgovore na pitanja na koja priroda nije dala odgovor, vjerojatno i sami svjesni, poput nesretnog Fausta, da znanost loše nadomješćuje užitak. Ipak se čudim da šifri „bez nade“ iz Valpova odgovaraju „Tuširajte se hladnom vodom“, kad je na razini istog cinizma mogao biti i odgovor „Svežite kamen oko vrata i skočite u Dravu“. Ta čovjek hoće razviti tu „bolest“ do kraja, a ne izliječiti je ili spriječiti, svejedno.

I što očekivati od muškog roda dok se priroda bestidno baškari ulicom, raspupana i raskalašena, nesmiljena prema muškarcima koji su izmiljeli iz podruma zime, gdje su poput krumpira ležali i klijali sitnim zadovoljstvima. Dobro, klofat će sagove, žicati parkete, farbati stan, čitati duge dosadne romane, tuširati se hladnom vodom… Ali dokle? I zašto ga svake godine iznova, kad više nema i ne smije imati lišća, zapuhne topao razvigorac, ta nije on Tolstojev svetac-amater koji će sjekirom odjeći palac zbog kojeg su krivi drugi dijelovi tijela! I sudit će njemu, a ne proljeću, i za prometne nesreće, i za lošu svetost. Uostalom, i ovo je štivo neke vrste kloferska terapija sagom.

Autor: Veselko Tenžera/7Dnevno/12. kolovoza 2016.

ZADNJE VIJESTI