Recidivist

Autor: Lupus Infabulović / 7dnevno / 31. srpnja 2015.

Nakon legendarnog hipijevskog okupljanja u Srbu, sračunatog na kulturnu emancipaciju i ekološku svijest hrvatskih stanovnika tog područja, Pupavčevi su istomišljenici onog doba nastavili iskazivati svoju kreativnost, snagu i razuzdanost i po ostalim hrvatskim mjestima. Pa su u mjesec dana počistili dvadeset devet katoličkih župa. Čime su postali tredsetteri onog doba. Cilj im je bio na prostoru Hrvatske i BiH stvoriti svoju komunu .

Kuda ide ovaj svijet? Husein (Obama) poziva na borbu protiv islamizma, Erdogan protiv terorizma, Pupovac protiv radikalizma. Karamarko provodi retuđmanizaciju, Milanović delinićevizaciju. Kolinda je razočarana što nismo pronašli crtače svastike. Crtači svastike su u komi jer je kazna UEFE bila preblaga. Turska je udarila po ISIL-u, pa izrokala i Kurde koji protiv njih ratuju. Jer su militanti, a to Turskoj smeta. Oni bi da se Kurdi protiv ISIL-a bore mirnim sredstvima. Barem dok im se broj ne svede na prihvatljivu mjeru. Kurda, ne ISIL-ovaca. Hm.

Na našoj se političkoj sceni događaju tektonski poremećaji. Milanović je skroz ušao u desno biračko tijelo. Eno ga, sad na skupovima izvikuje poznati ustaški slogan: „Nikad nazad, samo naprijed!“, uvjeren da je to vrhunac socijaldemokratske misli. Moš’ mislit o njemu što hoćeš, ali se na mladcu vidi da je spreman eksperimentirati. I da je otvoren za nove ideje. Ako uspije uvjeriti raju da mu je stalo do općeg dobra i pokaže ustašku tvrdokornost i nesklonost prema odustajanju od zacrtanog cilja, možda bi mogao i uspjeti.

Branko Ćopić vjerojatno je mislio na njega kad je pisao Ježevu kućicu. „Po obali, širom, bez granice, puta, Zoran Milanović povazdan luta. Kavgom se bavi, često ga vide, s trista kopalja na sastanke ide. I Vesna i Tomo, pa čak i Jaca, poznaju Zokija, strastvenog jarca. Maras ga štuje, Linić se sklanja, Bandić ga, šarka, po svu noć sanja. Pred njim, dan hoda, širi se strava, Cerar ga zove, al’ za badava. Dotle Milanović lukavo škilji, pregleda bodlje i svaku šilji. Ako bi usput došlo do boja, nek bude spremna obrana moja. I šef HDZ-a, vrlina čista, klanja se njemu, sa bodalja trista“.

Zoki je protiv podjele države na regije koje su kroz povijest bile okosnica podjela i manipulacija Hrvatskom. Što naročito smeta Lovrićki. Koja druka za podjelu Hrvatske ko nekad za jedinstvo Jugoslavije. I kaže da je Zoki protiv jer nema povjerenja u narod. Čovjek fakat treba biti nepopravljivi optimist da bi zaključio kako bi nam država prosperirala kad bi jednu regiju vodio Jakovčić, drugu Glavaš, a treću Čačić. I kad bi barem jednu dobio Pupavac i njegov ravnogorski pokret. Još kad bi se na jugu pojavio neki novi Sanader, već vidim gdje bi Sloveniji bio kraj. Vjerojatno tamo gdje bi počinjala Srbija.

Na tragu ORaH-ovog eksperimenta s parfemima, u HDZ-u razmišljaju da i oni uvedu nešto slično. Na svim razinama vodstva ionako im je prisutan Mesićev miris. U središnjim tijelima Gregurićev vonj. Pa bi još trebalo doprijeti do članstva s Manolićevim smradom. Najbolje metodom „kap na kap“. Što je iznimno popularna i uspješna metoda lokaliziranog navodnjavanja. Ulaganje nije veliko, troškovi održavanja su mali, a dopire se do svake sadnice. Stalno si prisutan, a kao da te nema. S vremenom se bez tebe ne može. Zato nema nikakva razloga da Tomo bude lažno skroman. Jer, da bi taj san u slapu mogao sjati, i njegova kaplja pomaže ga tkati… Eh, taj Cesarić. Kratak, a svaka pogađa!

Todorić s Rusima posluje puno pametnije od Karamarka. Tomo je s Rusima ušao u neposrednu pogodbu, pa ih htio uvaljati Fincima pod sloganom „Rusko, a domaće!“. Ivica se lijepo javlja na natječaje. Kupuje hotele u predstečajnim nagodbama. A pare posuđuje od Rusa, kojima hotele daje za garanciju. Kad sve pokupuje jednostavno se objavi da mu je garancija istekla. Rusi dobiju Jadransku obalu, a Amerikanci nek’ plaču. Kad ne puštaju Todorićeve transkripte razgovora s Bandićem o zamjenama zemljišta. Hm.
Pupavac nam je opet, nedavno na Srbu, objasnio kako su te četrdeset prve izgledale stvari. Svi četnici su bili Srbi. O.K. Srbi su ubijani iz čista mira. Dobro. Oni su, pak, ubijali Hrvate. Šta je, je. Ali samo ako nisu bili antifašisti. Koji su nosili kokarde, puštali duge kose i brade. Bili onodobni sljedbenici Charlesa Mansona. Brade su im bile simbol pobune i slobode. Duge, lepršave, divlje i razbarušene kose simbol individualnosti i ponosa. Takvi, zaneseni idejom sloge, bratstva i slobode, u originalnim kraljevskim uniformama i minimalističkim vojničkim cokulama, upali su u selo Boričevce. Pa su pod utjecajem halucinogenih droga i okićeni različitim perlicama, privjescima u obliku mrtvačkih glava i sličnim ekscentričnim ukrasima, poklali sve redom.

Nakon legendarnog hipijevskog okupljanja u Srbu, sračunatog na kulturnu emancipaciju i ekološku svijest hrvatskih stanovnika tog područja, Pupavčevi su istomišljenici onog doba nastavili iskazivati svoju kreativnost, snagu i razuzdanost i po ostalim hrvatskim mjestima. Pa su u mjesec dana počistili dvadeset devet katoličkih župa. Čime su postali tredsetteri onog doba. Cilj im je bio na prostoru Hrvatske i BiH stvoriti svoju komunu. Veliku Srbiju ili barem SAO Krajinu. Kada Pupavac kaže da je na Srb došao iz istog razloga ko’ oni koji su se tu okupili prije sedamdeset četiri godine, treba mu vjerovati. Čovjek valjda zna šta govori.




Tako su Pupavčevi antifašisti onomad, odjeveni u narodnu šumadijsku odjeću od grubog sukna, okićeni redenicima, s revolverima, bombama, fišeklijama i dvosjeklim noževima oko pasa, pljačkama, paležom i ubijanjem, stvarali temelje državnosti. Koja nije bila naša, ali smo njome bili obuhvaćeni. Za to su sve do četrdeset četvrte primali pomoć od Velike Britanije. Pa onda ponovo do Oluje. Nakon koje su se Britanci preorijentirali na Sanadera, Mesića i Karamarka. Koji su zauzvrat pitali Pupavca što želi. A on izvadio pergament od 27. srpnja 1941. Na kojem od tada stoje i njihovi potpisi.

Vučić uporno ponavlja da je njegova ruka i dalje ispružena prema muslimanima. Jedino je problem što ispod mantije drži nož. Pa Bakir ne zna kako bi ga prihvatio. Jer ne želi pokvariti odnose između muslimana i Srba, koji se temelje na Srpskim rukama tradicionalno ispruženim prema muslimanskim vratovima. I muslimanima koji na to uzvraćaju cipelama. Čak je i Vučić rekao Bakiru da se ne zamara s tim budalama. Jer zbilja moraš biti budala pa misliti da možeš nešto napraviti ako četnika pogodiš cipelom. Nakon što se on pobrinuo da osam tisuća pari cipela više nikada ne hoda zemljom. I od toga nije radio nikakvu frku. Lijepo se ispričao i odšetao dalje. Laganim korakom. U cipelama od tuđe štavljene kože. I obrazom od đona. Hm.

Sanader možda nije imao pošteno suđenje, ali ga je zato imao friško na smrt osuđeni Salif-al-Islami. Gaddafijev sin. Koji je dvije godine držan u samici tajnog zatvora lokalne milicije. Pa ga je, nakon poštene istrage, libijski Turudić osudio na smrtnu kaznu. Jer je djelovao štetno po nacionalno jedinstvo. Sudili su mu oni koji su podijelili državu na osam dijelova. Dokusurili bilo kakvu jedinstvenu vojsku i policiju. Vlast predali naoružanim bandama. Rasturili svaku središnju vlast. Za vrijeme suđenja koje je bilo zatvoreno za javnost, Salif nije imao pravo na odvjetnika, posjete i telefonske razgovore. Čak mu ni Mesić nije mogao doći u vizitu. Tko mu je kriv kad je prije hapšenja izjavio da ima bankovne račune i dokumentaciju o transferima novca prema zapadnim političarima i njihovim obiteljima. Pa je Stipe odustao od puta.




Nakon presude Ustavnog suda ispada da nam je jedina šansa da nekog osudimo za ratno profiterstvo – da ponovo zaratimo. I pustimo žgadiju da se opet upeca. Zato Karamarko treba zastat s lustracijom i provest deprivatizaciju. Nagovorit Lukovića, Valentića, Vedriša i Prku da stvari vrate na početno stanje. Končara vrati na odsluživanje kazne za privredni kriminal. Kutlu na bauštelu u njemačku. Rojsa na autobusnu liniju Posušje – München. Gucića u gift shop na Mariahilfer platzu. Todorića u dućan s cvijećem. Luku Rajića za volan kamiona. Juru Radića na mjesto predsjednika O.O.SKH na fakultetu. Manolića u mirovinu. Pavića u Polet. Hrvatina na procjenu šteta. Bajića u Splitsko okružno tužiteljstvo. Turudića u Mladost Dugopolje. Šukera na šalter lokalne porezne uprave. Petrovića za poslovođu u Unikonzum. Gregurića ne dirati. On neka ostane u INI i NAFTAPLINU. Mota se po strukturama vlasti. Šuruje s Rusima. Namješta poslove duhanskoj industriji. Bori se za Patriju. Pa makar bila i Finska…

Seve je jednom Srbinu već rodila sina. Sad se sprema i drugom. Žena je pravi inkubator. Ovo su joj već sedme zaruke i peta ljubav života. Bilo je tu svega; biznismena, poduzetnika, ugostitelja, careva teretana i kraljeva bakra. Sa svakim je odlučila provesti ostatak života. Pa koliko ostataka ta ima? Al’ u ovoga je, kaže, zaljubljena do ušiju. U pjevača grupe „Kojoti“ bila je zaljubljena do gležnja. U Milana Lučića do koljena. U Vargeka do pojasa. U Matu Čuljka se zaljubila do ramena. U Slavka Šajnovića do brade. Milan Popović obuzeo ju je do nosa, kad mu je onomad pjevala za rođendan. Kako je krenulo, uskoro će joj ponestati dijelova tijela. U slijedećeg će biti zaljubljena do umjetnih trepavica. A onda joj ostaju još samo obrve. Svih mu pogleda ispod njih.

Svadba će, kažu, opet biti koloplet dalmatinskih i srpskih običaja. Npr. u Loznici, odakle su Kojići, običaj je da mladoženja puškom gađa jabuku s krova mladenkine kuće, dok je u Dalmaciji uobičajeno da barjaktar nabija pijetla na kolac. Da bude zanimljivije, ovoga će puta napravit kombinaciju. Pa će Srbi nabijati jabuku na kolac, jer su u nabijanju dobri. A Dalmatinci puškom gađati pijetla, jer ga drukčije ne mogu uloviti. Hm.

U Americi traje pretkampanja. Koja traje duže od prosječne Sevine veze. U jednom i drugom slučaju važno je skupiti nešto para. Hillari je, u tri mjeseca, prikupila četrdeset pet milijuna dolara. Skoro ko’ Mamić. Koji je prikupio pedeset. Možda se čovjek hoće kandidirati za američkog predsjednika. Mislim, političkih ambicija ima. A FBI ga ionako prati. Pa se troškovi Bijele kuće ne bi povećali.

Hajdaš Dončić je odlučio odsukati dva broda koja su se nasukala u šibenskom plićaku prije šest mjeseci. Outsourcingom. Nizozemci će ih izvući s našim Velim Jožom. Kojeg smo im onomad prodali budzašto. Troškove će platiti porezni obveznici. Umjesto da na jednom brodu napiše HDZ, a na drugom SDP. Pa bi ih narod odnio sam. Samo da im više ne smetaju. Ovako u troškovima moraju sudjelovati i kontinentalci, koji s tim nemaju nikakve veze. Ribu ne jedu, vodu ne piju, pa im nije jasno zašto bi sudjelovali u rješavanju pomorske havarije. Svih mu nasukanih olupina lijepe naše.

Kate Middelton i princ William pripremaju slavlje za drugi rođendan svog sina Georga. U čast dječaka napravljene su srebrene kovanice od pet funti na kojima se sveti George bori s nacističkim zmajem. Oni koji su kovanicu vidjeli izbliza kažu da borba više liči na grljenje. I odaje dojam međusobnog uvažavanja. Kojem je svojevremeno podlegla i mlađahna kraljica. Što joj sada nabijaju na nos, jer znaju kako se čovjek pod stare dane vraća u mladost. Pa nikada nije sigurno kad će Elizabeta počet nagovarati Merkelicu da bombardira njezin kraljevski otok. Dok Ameri skuže šta se događa Merkelica će biti već u predgrađu Londona. U kojem će je čekati Elizabeta uzdignute ruke. I mali George s karakterističnom frizurom i brčićima.

Kako bi smanjili dječakovu ljubomoru na dvomjesečnu sestru Charlotte, organizirat će mu i veliku tematsku zabavu. Kad su već za princa Harryja mogli organizirati dva rata u Afganistanu i jedan u Iraku, što ne bi nešto improvizirali i za malog Georga. Recimo jedan mali balkanski rat. To je uvijek zanimljivo, a najčešće preraste u puno veću feštu. U kojoj se svi mogu zabavljati. I aktivno sudjelovati. Svih mu Gavrilovih principa!

 

Stiv Cinik
Stiv Cinik

 

Breaking gnjus

Rasplet oko zaljeva je velika promjena u odnosu na vremena kad se granicama bavio Račan. Koji se kao kontinentalac nije bavio morem, pa je takav iš’o utvrđivati pomorsku granicu. Nije čudo što je ispalo da Slovencima moramo prepustiti čitav zaljev i k tome pridodati nekoliko tankera morske vode iz okolice Zadra. Ne bi bilo loše da Slovencima prepustimo dio oko Pelješca, pa neka se oni zajebavaju s BiH oko izgradnje mosta. Ako budu koristili kripto telefone, možda dobiju i Prevlaku s pogledom na Boku kotorsku. „Halo, halo, se slišamo? Tukar je eden lep dio morja. Mi bi si ga zeli, jerbo nam po povesnoj pravici pripada. Je, je, bili smo tukar prošlo leto. Prosim lepo“. Mrmlj

Iskrene emocije koje vladaju između Slovenije i Rusije mogle bi koštati naše susjede već dobivenog otvorenoga mora. Koje im je namjeravao dati neovisni i nepristrani Arbitražni sud. Koji se upetljao u smišljeno baratanje krivim podacima, izvrnutim činjenicama i lažnim interpretacijama. Da nije bilo Rusa tko zna kako bi sve završilo. Ovako je, Bogu budi hvala, Hrvatska postala kolateralni dobitnik Medvjedovljevog upada u Deželu. I slovenskog zaključka da bi europsko ukidanje sankcija bilo najbolje za sve.
Nama nije ispalo loše. Iako su Slovenci pokušali uvjeriti svijet da na rad arbitraže nisu utjecali oni koji su utjecali, nego oni koji su objavili da su oni utjecali. Srećom, Karamarko i aktualno vodstvo HDZ-a jako su osjetljivi kada silovanje pravde provodi neki međunarodni sud. Recimo Haaški. Svojevremeno su, u interesu Hrvatske, postigli konsenzus u izdaji nacionalnih interesa. Ujedinili sve svoje frakcije. Pridobili nove članove. Uspostavili nove suradničke odnose. Obnovili stare. I krenuli u nove radne pobjede. Svih mu Jarnjaka, Pavića, Mesića, Čičaka, Stipetića, Hebranga, Butkovića, Žužula, Kolindi i Jandrokovića!

Ipak, Slovenci su opet u plusu. Dobili su pet međudržavnih sporazuma s Rusijom, a izgubili samo jedan s Hrvatskom. Koja se prvi put nakon Oluje othrvala naučenom stanju prirodne bespomoćnosti i u zadnji čas izašla iz kliničke depresije. I s njom povezanih duševnih oboljenja. Na trenutak je nestalo osjećaja nedostatka nadzora nad vlastitom sudbinom, koji se od Tuđmanove smrti demonstrira pasivnim prihvaćanjem neugode. S kojim izlazimo na svake izbore. I dočekujemo svake izborne rezultate.
Rasplet oko zaljeva je velika promjena u odnosu na vremena kad se granicama bavio Račan. Koji se kao kontinentalac nije bavio morem, pa je takav iš’o utvrđivati pomorsku granicu. Nije čudo što je ispalo da Slovencima moramo prepustiti čitav zaljev i k tome pridodati nekoliko tankera morske vode iz okolice Zadra. Ne bi bilo loše da Slovencima prepustimo dio oko Pelješca, pa neka se oni zajebavaju s BiH oko izgradnje mosta. Ako budu koristili kripto telefone, možda dobiju i Prevlaku s pogledom na Boku kotorsku. „Halo, halo, se slišamo? Tukar je eden lep dio morja. Mi bi si ga zeli, jerbo nam po povesnoj pravici pripada. Je, je, bili smo tukar prošlo leto. Prosim lepo“. Mrmlj.

Protiv suda je i Karamarko. Ajde nek’ je i on jednom protiv. Prošli put je s međunarodnim sudom odlično surađivao. Posebno s tužiteljstvom. Dilao transkripte, organizirao lažne svjedoke, izmišljao dokaze, prilagođavao materijale. Napisao originalne topničke dnevnike. Iskompilirao snimku brijunskih razgovora. Prisluškivao Gotovinine suradnike. Imao među njegovim suradnicima svoje. Al’ o tome, kaže, neće govoriti dok je živ. Nema veze, pričekat ćemo. Neće ni Mesić vječno. A i onih pet milja mora se jednom negdje prikazati. Makar kroz investiciju u neki od pedeset projekata. Koje HDZ najavljuje za poslije izbora. Mrmlj.

Zato je bivši direktor Nove TV potpuno nezasluženo dobio osam mjeseci zatvora. Sutkinja je rekla da to što nema dokaza nije ništa neobično za ovakve slučajeve, jer se muljaža obično događa bez njih. Pa je to što nema svjedoka, zapravo dokaz kriminalnog djela. Sad je jasno zašto nam ostale presude padaju. Jer je svjedoka k’o u priči. Pa sud jednostavno odbija vjerovati da se pred tolikim očevicima netko može upustiti u toliki kriminal. Tko je Svilanu kriv što svoj kriminal nije snimio. I objavio ga u udarnom terminu. Mogao je za to uzeti i pare od Core medije. Nitko mu ne bi vjerovao!

Da se ne bi pomislilo da nam pravosuđe planduje, podignuta je šesnaesta optužnica protiv bračnog para Cetinski. Koji ne mogu dokazati otkud im dvadeset milijuna. Protiv Končara koji ih tuži nije bilo istrage. Jer on ima devetsto osamdeset milijuna. Koje je zaradio kao KOS-ov suradnik u inozemstvu. Pa se tu nema šta dokazivati. Nije se Bog zna što dokazalo ni Sanaderu. Čije pare od mita je primio Ježić. Koji ih zbog tehničkih problema već tri godine ne vraća državi, unatoč nalogu suda. Kod primanja, tehničkih problema nije bilo. Eh, taj Baja i njegovi svjedoci… Svih mu Eugena Laksi. I onih koji su se zakleli da su ih vidjeli.

Tako funkcionira naše pravosuđe. Samo naprijed, nikad natrag. Najprije Čobanković spasi sve koji kažu da im je šef rekao da se bave kriminalom. Onda Bandić spasi one kojima se ne da biti u pritvoru jer na mjestu zločina imaju nedovršenog posla. Onda Mamić svima omogući da sa svjedocima razgovaraju i voze ih u gepecima bez ograničenja. Sad je Sanader omogućio zastarne rokove Greguriću i ekipi ratnih profitera. Još par ovakvih postupaka i na klupu treba pod hitno posjesti Bajića i Hrvatina. Čija nas je zajebancija već preskupo koštala. I sve premijere koji su im desetljećima produžavali tako štetne ugovore. A znali su, ili su morali znati, da to neće dobro završiti. Hm.

Hrvatski tjednik prestao je objavljivati karikature na zadnjoj stranici pa ih prebacio na prvu. Gdje sada reklamira razgovor s Vasom Brkićem. Koji poručuje da Milanovića neće spasiti ni Gotovina, s kojim se Zoki sada poistovjećuje. Brkić poručuje da to njemu nikada ne bi palo na pamet i da svoje odnose s Gotovinom nikada ne bi eksploatirao. K’o nekad sa Željkom Sačićem, svojim prijateljem i generalom. Kojeg je pozvao na kavu pa mu stavio lisice na ruke. Da ga ne bi hapsile druge vucibatine. Izgleda da je otkriven identitet dvojice koji su nedavno, s fantomkama na glavama, upali u redakciju lista. Jedan je garant bio Vaso. A drugi vuče na Brkića. Mrmlj.
U Hrvatskoj i dalje gori na sve strane. Kad nam je već politika pasivna, nek’ su nam barem požari aktivni. Ruža je obišla požarište da vidi kako i od kuda vjetar puše. I dovela svoju sestru iz Austrije. Koja nikada u životu nije vidjela požar. Pa da i ona malo uživa. Jer, prava je uživancija gledat Hrvatsku kako gori. A poslije izgleda k’o Australija. Mrmlj.

Autor:Lupus Infabulović / 7dnevno / 31. srpnja 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.