Stiv Cinik

Plenki u zemlji čudesa

Autor: Lupus Infabulović / 7Dnevno / 1. srpnja 2016.

Čudni su ti današnji HDZ-ovci: paše im sve što je nekoć bilo protiv njih, a ne podnose nikoga tko je bio s njima. Nema veze, važno je da Vasina ekipa zna šta radi i da ne dopuste onom Plenkoviću da se razmaše. To će, kažu, napraviti izmjenama statuta…

Tako to rade profesionalci, pritaje se i puste Vasi da odradi ostalo. Upravo je to napravio Milanović, koji se uopće ne pojavljuje u javnosti, pa potpora njegovom SDP-u raste iz dana u dan. Ponekad čak i noću. To je zato što Vasi zasad sasvim solidno ide i samom. Otkad je pučanstvo saznalo da će on provoditi demokratizaciju HDZ-a i pisati izborni program, potpora toj stranci pala je na dvadeset jedan posto. Manje od PDV-a. A s PDV-om ne možeš ništa iako je najizdašniji prihod proračuna. Niži porez od postotka kojega HDZ s Vasom na čelu trenutno dobiva, u Europi imaju samo Bugarska, Slovačka i Malta. Ajde, barem nešto.

Stvari su trenutno još dobre, jer nitko još nije vidio što je Vaso napisao. Izvori bliski Andriji Mikuliću, koji je sada isto dobar s Plenkijem, kažu da se sav bacio na posao. Noću čita nikada realizirane materijale IFO instituta, a danju direktive Europske unije. U pauzi za kavu mijenja statut HDZ-a i zalaže se da se zlo s izborima bez protukandidata nikada više ne ponovi. Jer tako smo dobili njega i Karamarka. A znamo kako je to završilo.

Mikulić je podržao Plenkovića još jače nego što je do jučer podržavao one koji su tražili da ga se izbaci iz stranke. To je zato što se i on pridružio Vasi u podizanju demokratskih standarda. Zato on s pravom očekuje da će novi HDZ-ov šef poštivati demokratski izabrane lokalne čelnike stranke. To je pravi čovjek! Vidi se da se bori za opće dobro i ne misli na sebe. Jer bi inače tražio od Plenkovića da ne miče one koji su na svoje pozicije došli micanjem onih koji su demokratski izabrani. K’o on u Zagrebu. Gdje je dva mjeseca nakon što je demokratski izabran – smijenjen cijeli gradski odbor, zajedno s demokratski izabranim predsjednikom Zvonimirom Antom Golemom. Doktorom po struci. Pa je prinudni upravitelj postao Vaso, za kojega se još utvrđuje koje je struke. A onda je on za predsjednika postavio malog Mikulića. Za kojega je kapetan Mikula mali političar od formata.

Onda je Mikulić popušio na svim mogućim izborima na kojima je imao protukandidata, pa je odlučio nagovoriti sve protukandidate da se ne kandidiraju i time omoguće nesmetani demokratski proces. Tako izabran podržao je Karamarka koji isto nije imao protukandidata, a kojeg je nakon ostavke zamijenio Vaso koji je također bio sam, ali to se broji jer on vrijedi za dvojicu. Onda je Mikulić za nagradu ušao u Sabor, za koji ga je predložio gradskim odbor kojega je osobno imenovao nakon što je protustatutarno postavljen za njegova šefa. Ušavši u parlament počeo je šurovati s Bandićem na dekriminalizaciji grada i pod okriljem mraka postao predsjednik zagrebačke skupštine. Sada se odlučio pridružiti procesu desubordinacije stranke. U kojoj su on i Vaso zatrli sve demokratske standarde, pa je red da ih oni i vrate. Uostalom, jedino njih dvojica znaju gdje su ih zakopali. Mrmlj.

Vasi nije pomoglo ni to što podržava Plenkovića. Njega ionako posljednjih dana podržava svaka HDZ-ova šuša. Plenkovića, ne Vasu. Vasu podržavaju sve sami vukovi i orlovi. Oni koji su do jučer podržavali Karamarka, pa su ga naglo napustili. Što ti je životinja. Zaleti se pa odustane. Pa se privije uz nogu novog gazde, k’o da je domaća životinja. Kad ono redom zvijeri. Od Milinovića, preko Butkovića i Tolušića, do Šukera i Domagoja Ivana Miloševića.

Šteta što je onaj Karamarko tako brzo nestao. S njim je barem bilo zanimljivije. Malo je govorio i bio škrt na riječima, ali bilo je u njemu nešto toplo, gotovo nestvarno. Zato mi je posebno žao što ga se sada svi odriču i svašta pričaju o njemu. To ti je kad je čovjek baksuz, pa ga zapadne da svi pričaju loše o njemu nakon njegove smrti. To ti je tako kad uvedeš princip „o živima sve najbolje“. Pa fasuješ nakon smrti.

U HDZ-u je sve dosadnije, jer protukandidati nestaju ko’ rijetke vrste. Za posljednjih 400 godina iščezlo je više od 600 vrsta životinja: 86 vrsta sisavaca, 104 vrste ptica, 20 vrsta gmazova, 5 vrsta vodozemaca, 80 vrsta riba, 72 vrste kukaca i 206 vrsta puževa i sve se to da objasniti, ali kako izumiru svi ti hrabri HDZ-ovi kandidati, to nije normalno! Izgleda da je to radi previše demokracije. Nje je pod Karamarkom i Vasom bilo toliko da se ljudima jednostavno ogadila. Kako i ne bi. Dovoljno je zamisliti kako devedeset tisuća hrvatskih muževa i žena kilometrima pješači, probija se preko gudura i klanaca, prkosi vremenu, suncu i kiši, samo da bi glasalo za Tomicu. Dobro, nisu svi ti ljudi krivi i ne možeš ih sve kazniti. Ali, volio bih se dokopati barem onih pet tisuća imena koja su potpisala njegovu kandidaturu. Zašto? Eh, sad svašta pitate.




Zbog demokratske dosade u HDZ-u odlučio sam saznati nešto više o namjerama SDP-a. Tamo sigurno ima nešto nova. Kako ih nema u javnosti otišao sam na njihovu web stranicu i tamo kliknuo na crvenu petokraku na kojoj je pisalo: „Naš smjer za Hrvatsku“. Sad, kud te može usmjeriti geometrijski lik s pet krakova iste dužine postavljenim pod kutom 72° između svakog kraka, teško je reći. Čini se da to ne zna ni Milanović, pa baulja od nemila do nedraga. Da mu nije onog Stazića i Dragovana, skroz bi se pogubio. S vremenom bi postao ko’ Bandić. Pozdravljali bi ga i s oltara i s Ovčara i Kablara. O njemu bi pjevali i partizanske i ustaške, a narod bi ga cjelivao u obje ruke koje drži u njihovim džepovima. I onda kaže da nije Betmen? Pa šta je, dođavola?

Značenje pet krakova nije nikada do kraja razjašnjeno. Postoje pretpostavke da simboliziraju pet prstiju na rukama radnika, pet prstiju na lopovskoj Bandićevoj šaci, pet kontinenata, pet socijalnih grupa iz vremena kada su se socijalna pitanja rješavala šmajserom, pet gladnih godina itd. Svojevremeno su se po petokraci, za vrijeme kratkih susreta po šumarcima u blizini manje naseljenih mjesta, prepoznavali narodnooslobodilački borci. Nju su prišivali na kape kako bi se na brzinu prepoznali jer su uvijek bili u nekoj strci. Tako je to u ratno doba, kad zapuca nastane bježanija. Kad jedan bježi to prođe nezapaženo, ali kad navale tisuće, znaš da je posrijedi neka od neprijateljskih ofenziva. Ako se bježi dovoljno daleko rodi se epopeja, bježanija na minus četrdeset pretvori se u legendarni marš, a rafting na Neretvi u bitku za ranjenike. Prebacivanje sa brda na brdo postane „konjićev skok“. Sad kad razmislim, te ustaše su oduvijek imale smisao za humor i vremena na pretek da smišljaju tako otkačena imena. To je zato što im ni ofenzive nisu bile česte, jer kad bi ovi sa slovom „U“ rastjerali ove s petokrakama, trebalo je dosta vremena da se banda ponovo okupi. Znate vi dobro koja. Mrmlj.

Kasnije su, kad su se uvjerili da nikog nema, drugovi izašli iz šuma i zaposjeli gradove, pa počeli stavljati petokrake po grbovima raznih udruga i organizacija. Pod znakom crvene zvijezde išlo se na radne akcije, obračunavalo s klasnim neprijateljem, otimalo i deprivatiziralo. Moglo bi se reći da se događalo sve što i danas. JNA je pod njom napadala i razarala brojne hrvatske gradove, i za onog i za ovog rata. Tisuće Hrvata je poginulo. Pa je SDP odlučio na tim tradicijama nastaviti graditi našu budućnost. Čuvati zvijezdu k’o HDZ-ovci Hasanbegovića. Koji i nije neka zvijezda. Više mu dođe kao neki polumjesec. Hm.




Zoki petokraci pridaje magičnu snagu. Onako načitan kaže da su ju štovali čak i stari Grci, jer izražava jedinstvo nejednakih dijelova. I usklađuje brojku 3 – koja predstavlja muški i brojku 2 koja predstavlja ženski princip, pa mnogi tvrde da označuje dvospolnost. To mi je lako za povjerovati, jer se ovih partizana nakon rata toliko nakotilo da za to nema drugog objašnjenja. Dvospolci, brate! A uvijek sam se pitao – kako?

Dakle, kad uđeš na SDP, traži te da na petokraci stisneš „saznaj više“. To je dakle, to, pomislim! Prvi test za slučajnog namjernika. Da nije neka varka? Otkad to komunjare nude da se nešto sazna? Oni obično kriju istinu k’o Karamarko sukob interesa, a Šuker broj računa u Austriji. Meškoljim se, hladan znoj me oblijeva, ali skupim hrabrost, zatvorim oči i stisnem – pa neće valjda glava s ramena? Kad ono novi prozorčići. Dovraga, jel’ ovo neka zajebancija? Zar nisu crveni kmeri dovoljno nastradali kad su išli „oslobađati“ Prozor? Da nisu i oni postali šaljivi družeći se s ustašama?

Kad smo već kod ustaša, iako on s njim osim kape nema ništa zajedničko, gdje je onaj Hasanbegović? Nešto mi se čudno ponaša u zadnje vrijeme. Vidim i dalje podržava Karamarka, kojeg bi svaki udbaš za zeta poželio. Ako ne za zeta, ono barem za šefa kabineta. A sjećam se da nije baš begenisao ni Tuđmana i Šuška, kad su se onomad borili za Hrvate u BiH. Tada je nekako više halalio Aliju. Čudni su ti današnji HDZ-ovci: paše im sve što je nekoć bilo protiv njih, a ne podnose nikoga tko je bio s njima. Nema veze, važno je da Vasina ekipa zna šta radi i da ne dopuste onom Plenkoviću da se razmaše. To će, kažu, napraviti izmjenama statuta. Vaso se zbilja prometnuo u pravog reformatora. Dočim Hasanbegović predstavlja kamen zaglavni njegove nove crkve. On će pozdravljat s Hvaljen Isus i Marija, a Zlatko sa Selam alejkum demokršćanska vehabija!

Ne znam gdje se u zadnje vrijeme sakrila ona tehnomenadžerska žgadija? Otkad su Britanci izašli iz Unije, nešto su se utišali. Čuo sam da je Hanžeković, pored kojeg onaj ubojica iz Orlanda izgleda kao mala beba, privremeno sakrio šestar i masonsku piramidu na sigurno mjesto, dok ne vidi kako će stvari proći. Luković prebacuje skrbničke račune s Kajmanskih otoka na Antile i nada se da će krah nekolicine britanskih loža biti prilika za njegov napredak. Tako je to u životu, dok jednom ne smrkne drugome ne zasja masonsko oko. Koje je tako dugo držalo na oku čitav svijet, da ja jednostavno ne vjerujem da se tek tako zaklopilo. Prije će biti da je to opet neka londonska smicalica. Ništa, pričekat ćemo i vidjeti. Ako Hanžeković i Luković i za mjesec dana budu tu, a Prka se vrati iz inozemstva, znači da se radi o nekoj podvali.

Podvala je i to što MOST traži od predsjednika Sabora da sazove sjednicu kako bi se usvojili neki zakoni. Reiner je to odmah odbio, jer neće njega, onako obrazovanog, nitko navući na tanak led. Ne pada mu na pamet pozvati zastupnike da rade, osim ako se ne dogodi nešto zbilja izvanredno. A to je teško očekivati sada, kad su nam jad i bijeda postali normalna stvar. I zbilja je dvolično očekivati od akademika, koji se srozao na razinu Karamarkova potrčka, da sada nešto napravi. Pa da je bilo vremena, kao da on ne bi nešto napravio sam. Ali što ćeš, kad je Karamarko svojim brojanjem sve iznenadio.

Reiner je, gnušajući se onih koji od njega „sada odjednom traže da počne paklenski raditi“, kazao da je donositi zakone sada jednostavno deplasirano. Jer stvar je ionako u svoje ruke preuzeo Vaso. A kad on preuzme tu ti zakon više ne pomaže. Naprotiv, može ti samo štetiti. Recimo Zakon o sukobu interesa. Ili sprječavanju? Čekaj, stani, idemo ispočetka…

Breaking gnjus

Stiv Cinik
Stiv Cinik

Jandroković, zgodan i pristao momak, došao doma i našao govno nasred sobe. „Sto posto Zoki!“, pomislio je… No ispostavilo se da Zoki nikako nije mogao to napraviti, jer je nakon sučeljavanja sa Šukerom dobio začep…

Amerikanci su skroz poludjeli jer im ruske obavještajne i sigurnosne službe maltretiraju diplomate po svijetu. To rade tako da im upadnu u kuću i promijene program na televiziji. Jednom su to napravili u Mađarskoj za vrijeme reklama, koje tamo znaju biti prokleto duge. Drugi diplomat tvrdi da mu se ruski agent posrao nasred sobe. Dvojici su probušene gume na automobilima, a jednom je pomaknut retrovizor. Najgore se dogodilo američkom atašeu za obranu u Moskvi, kojem su, dok nije gledao, ošišali psa. I vezali mu crvenu mašnicu, iako je muško. Da poludiš!

„Ovo zlostavljanje predstavlja još jednu frontu u ratu koji Moskva vodi protiv nas“, izjavio je američki veleposlanik u Češkoj, „ali mi se nećemo dati zastrašiti“. Držim ga za riječ, i divim mu se, jer ja ovu torturu ne bih podnio. Mi Hrvati jednostavno nismo od takvog štofa. Sretni smo kad nađemo nekoga tko se ne boji vlastite sjene. Izabiremo ljude koje poslije moramo tražiti po mišjim rupama. Da bi ih uopće zadržali, moramo ih jednoglasno podupirati i sve im odobravati. A nekad čak ni to ne pomaže. Karamarko nije izdržao, a toliko smo u njega ulagali. Puko je k’o lubenica čim su ga pitali zna li brojiti. A ni to što mu se Vaso posrao nasred središnjice nije pomoglo.

Uzmimo recimo našeg tehničkog ministra vanjskih poslova Mira Kovača. Čovjek vječito izgleda kao da je upravo ugledao Karamarka. Iz očiju mu izbija emocionalna patnja, šok i zabrinutost, koja krajem dana prelaze u očaj i depresiju. Kada ga gledam stječem dojam da čovjek osjeća ljutnju, krivnju, tugu i tjeskobu istovremeno. Mili Bože, što su mu u tom HDZ-u napravili? U stranci gdje se svi vole i međusobno poštuju? Pa ti sad pošalji Kovača u diplomatsku misiju na neki neprijateljski teritorij. Taj bi skočio s balkona kada bi mu netko promijenio program na televizoru.

Ili, recimo, onaj Jandroković. Zgodan i pristao momak, koji je u Sanaderovo vrijeme sasvim normalno funkcionirao. A onda je jednog dana došao doma i našao govno nasred sobe. „Sto posto Zoki!“, pomislio je odmah, sjetivši se da mu je neki dan u Saboru predbacio da nit smrdi nit miriši. No ispostavilo se da Zoki nikako nije mogao to napraviti jer je nakon sučeljavanja sa Šukerom dobio začep. Odonda Gordan više nije svoj. Sumnja u sve i svakoga. Stvari su potpuno izmakle kontroli. Evo, neki dan je posumnjao da je Karamarko nešto krivo zbrojio. Sva sreća pa si ga ostale kolege smirile i uvjerile da je sve u redu.

Vesna Pusić nema tih problema. Njoj nitko ne prijeti, još otkako je ostavila Čačića dok je ovaj bio u zatvoru i zamijenila ga Vrdoljakom. Ta ima toliko kuraže da se kandidirala za glavnu tajnicu UN-a samo da vidi ima li tko muda na nju nasrnuti. Sama je platila svoj boravak u najopasnijem dijelu New Yorka i – ništa. Pa se odlučila vratiti na domaću scenu. Tu sve djeluje sigurno, ali nikad ne znaš što će se dogoditi. Stazić je, na primjer, jedan dan mirno vozio bicikl, a sljedećeg dana je bio sav strgan i u gipsu. Kako Sabor bez njega nema smisla, sam je sebe raspustio. Karamarko je odmah aktivirao svoj zastupnički mandat, jer on sudjeluje samo onda kada ništa nema smisla. Dobro, tu je i pitanje imuniteta, za slučaj da pripadnici represivnog aparata nisu prihvatili njegovo upozorenje da paze što rade. Ali već na iduću sjednicu, onu povodom dvadeset pet godina državnosti, nije došao. Ima čovjek pravo. Nema smisla da odmah počne raditi. Pogotovo ako se ne odbija od kazne.

Američki diplomati, kako bi odgovorili na ove stravične ruske provokacije, odnedavno prolaze intenzivnu obuku, tijekom koje uče brzo namještanje retrovizora, memoriranje televizijskih programa i brzinsko sklanjanje kućnih ljubimaca pred naletom zločinaca s Istoka. Jedino još nisu doskočili problemu odbacujućeg proizvoda probavnog sustava, neugodnog mirisa i boje, koje im netko podmeće po sobama. Tu mi nešto smrdi. Kako jedino to ne mogu otkriti? Što ne pozovu čitav diplomatski zbor na domjenak. Serviraju im Vasinu demokraciju i nakon nekoliko minuta imat će reakciju. Onaj tko ne reagira – taj sere.

Autor:Lupus Infabulović / 7Dnevno / 1. srpnja 2016.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.