screenshot/YouTube

Turski premijer: TURSKA ĆE ZAŠTITITI HEROJSKI ALEPPO! (VIDEO)

Autor: Zoran Meter

Kakva će biti stvarna reakcija Turske u Siriji teško je reći. Nije sigurno hoće li do intervencije njezine vojske uopće i doći ili se samo radi o pritiscima na Moskvu prije nastavka ženevskih pregovora o mirnom rješenju sirijskog sukoba, najavljenih za 25. veljače.

Prošli tjedan sam u ovoj kolumni pisao kako je rusko Ministarstvo obrane objavilo podatke o gomilanju turskih vojnih snaga na južnim granicama sa Sirijom i optužilo Ankaru za pripremu kopnene invazije sirijskog sjevera. Međutim, već sljedećeg dana turski predsjednik Erdogan oštro je odbacio ruske optužbe, nazvavši ih željom Moskve za skretanje pozornost međunarodne zajednice sa „zločina koje ona čini u Siriji“, dodavši kako Turska nikada neće vojno intervenirati u toj zemlji. I sve to neovisno o predočenom video materijalu iz kojeg je vidljivo granatiranje pograničnih postrojbi sirijske vojske od strane turskog dalekometnog topništva velikog kalibra, kojom prilikom je bilo poginulih i ranjenih sirijskih vojnika.

Ali nedugo potom turski premijer Ahmet Davutoglu, ideolog i tvorac moderne turske „neoosmanske imperijalne strategije“, na zasjedanju parlamentarne frakcije njegove vladajuće stranke „Pravda i razvitak“ izjavio je sljedeće: „Mi ćemo vratiti naš povijesni dug. Nekad su naša braća iz Aleppa štitili naše gradove Shanlurfa, Gaziantep, Kahramanmarash (vrijeme Prvog svjetskog rata, op.a.), sada ćemo mi zaštititi herojski Aleppo. Iza leđa njegovih branitelja je čitava Turska.“

Emotivne riječi turskog premijera zapravo nisu ništa drugo nego davanje legitimiteta nezakonitoj turskoj kopnenoj intervenciji u njoj susjednu zemlju, članicu UN-a. Jer, postavlja se pitanje, od koga će to turska vojska zaštititi tuđi grad, imajući u vidu da je službena sirijska vojska od islamista očistila teritorij sjeverno od toga grada prema granici s Turskom, a da vladine snage od samog početka sirijskoga rata nadziru i znatan dio samog Aleppa, uključno i njegovu zračnu luku.

To bi izgledalo približno, kao da talijanski premijer izjavi kako će Italija zaštititi Pulu (zbog tamošnje talijanske manjine) od službene hrvatske vojske koja je očistila okolne teritorije grada od, sa strane Italije sponzoriranih pobunjenika i presjekla njihove opskrbne kanale. Međunarodno pravo je u takvim slučajevima jasno i zna se tko bi bio agresor, a tko ima puno pravo oslobađati svoju zemlju.

Međutim, u slučaju Sirije stvari su se toliko zakomplicirale upravo zbog nepoštivanja normi međunarodnog prava u svrhu ostvarivanja geopolitičkih interesa. Tako danas Saudijska Arabija iznova potvrđuje svoju spremnost za ubacivanje specijalnih vojnih postrojbi u Siriju za borbu protiv „Islamske države“. Onih istih, koji su donedavno odrađivali posao za regionalne geopolitičke ciljeve Rijada i koji proteklih dana po prvi put trpe velike vojne poraze od sirijske vojske uz samu granicu s Jordanom i tako u blizoj perspektivi izbacuju Rijad iz aktivne igre na sirijskom tlu.

Isto se događa i na sjeveru Sirije gdje vladine snage, s jedne, i postrojbe sirijskih Kurda s druge strane, prijete potpunim zatvaranjem čitave sjeverne granice zemlje prema Turskoj. Naravno, premijer Davutoglu, sinkronizirano s SAD-om i europskim saveznicima, sada prvenstveno igra na humanitarnu problematiku i proturusku propagandu, optužujući ruske bombardere za smrt sirijskih civila i očekivani bijeg u Tursku 70 tisuća Sirijaca iz Aleppa.

Nije teško zamisliti (ako sirijske snage krenu u konačno čišćenje samog Aleppa) medijski dramatične slike kolona izbjeglica koje bježe prema Turskoj. Nešto slično kako je bilo i nakon hrvatske oslobodilačke vojne akcije „Oluja“, kada su od strane Beograda (ali i ne samo njega – prisjetimo se vožnje američkog veleposlanika Petera Galbrihta na traktoru sa srpskim izbjeglicama) u političke svrhe instrumentalizirane tisuće srpskih civila kroz upozorenja o „krvavoj ustaškoj odmazdi“ koja im prijeti ako ne pobjegnu u Srbiju. A sve to usprkos jamstava hrvatske državne vlasti da slobodno ostanu u svojim domovima. Posljedice te uspješno obavljene protuhrvatske obavještajno-propagandne akcije osjećaju se i dan danas na vanjsko-političkom planu naše zemlje.




State Department bi i s Turcima i s Kurdima

Nakon nedjeljnog „ultimatuma“ turskog predsjednika Erdogana Washingtonu, o potrebi izjašnjavanja o tome, jesu li SAD uz Tursku ili uz sirijske Kurde, danas je stigao odgovor State Departmenta. Međutim, on je, kako obično i biva kada su u pitanju interesi SAD-a, vrlo pragmatičan.

Tako njegov glasnogovornik John Kirby kaže, kako su SAD s Turskom partneri i saveznici i da će tako ostati i u budućnosti. Ali izjavio je i kako SAD ne smatraju kurdsku stranku „Demokratski savez“ terorističkom organizacijom (kako to čini Ankara, op.a.), već obratno – njezini su članovi „učinkoviti borci“ protiv „Islamske države“ u Siriji.




Poznato je kako se sirijski Kurdi, uglavnom istočno od rijeke Eufrta, bore svojim postrojbama unutar koalicije „Sirijska demokratska vojska“ zajedno s postrojbama lokalnih arapskih plemena, Sirijaca, Asiraca, čak i kršćana, a koji savez je okupio Washington. Pa iako su Kurdi unutar njega daleko najznačajnija i prilično samostalna komponenta, on,upravo zbog svog šarolikog sastava, daje najbolji model za buduće funkcioniranje multietničke i multikonfesionalne Sirije, a što Washington sigurno ne želi propustiti, u uvjetima kada na sirijskom tlu gotovo više i nema vojnih snaga pod svojim nadzorom. Tim prije što se i Rusija sve više uključuje u vojnu i političku potporu sirijskim Kurdima (koji u sjeverozapadnim dijelovima zemlje djeluju u koordinaciji s vladinim snagama), poglavito nakon potpuno narušenih odnosa s Turskom zbog njihovog rušenja ruskog zrakoplova u studenom prošle godine.

Washington računa i na još nešto – postrojbe kurdskih peshmerga u iračkom Kurdistanu. Naime, nakon tamošnjeg „sređivanja stanja“ s „Islamskom državom“ i očekivanog skorog (ne)formalnog proglašenja neovisnosti tamošnjeg Kurdistana od središnje vlasti u Bagdadu, peshmerge (koje danas pomaže i turska vojska, pritom nadzirući u potpunosti tamošnjeg političkog čelnika Masouda Barzanija) lako mogu doći kao ispomoć i sirijskim Kurdima i tako ih u potpunosti privesti na svoju stranu.

Međutim, hoće li, s obzirom na politički nejedinstven kurdski korpus i u samom iračkom Kurdistanu, smjer njegove politike dugoročno ostati proturski (a time i proamerički), potpuno je drugo pitanje. U konačnici, ono može dovesti do sasvim suprotnih tendencija sada razjedinjenog kurdskog tijela, i usmjeriti se k objedinjavanju svih Kurda u svoju državu, s iračkim Kurdistanom kao centripetalnom silom – svojevrsnim kurdskim „Piemontom“. A to bi onda bila i potpuna katastrofa Erdoganove politike.

Ruske opcije za turske ratne scenarije

Kakva će biti stvarna reakcija Turske u Siriji teško je reći. Nije sigurno hoće li do intervencije njezine vojske uopće i doći ili se samo radi o pritiscima na Moskvu prije nastavka ženevskih pregovora o mirnom rješenju sirijskog sukoba, najavljenih za 25. veljače.

Bez obzira na nedvojbeni visoki stupanj savezništva Ankare i Washingtona, SAD ipak, za razliku od Turske, ima opcije strateškog izvlačenja pri kojima može zadovoljiti, kada već ne u potpunosti, barem dio svojih interesa. Na kraju krajeva politička trgovina najvećih igrača bila je i ostala konstanta tijekom čitave povijesti, pri čemu oni manji,u pravilu, više ili manje stradavaju.

Ono što Rusija sada čini jest, iznalaženje političkih zadaća koje će tamošnje Ministarstvo obrane proslijediti na izvršavanje svojim oružanim snagama u Siriji, posloženih u odnosu na mogući razvoj stanja prema više scenarija:

Ako turska vojska uđe na sjever Sirije i krene u okršaj sa sirijskom vojskom bez napada na ruske snage;

Ako turska vojska krene u totalni sukob, pri čemu će napasti i ruske vojne zrakoplove i rusku zrakoplovnu bazu u Latakiji koja nema stratešku dubinu već je smještena blizu sirijsko-turske granice, uključno i sve podvarijante tog scenarija;

Reakcija ruskih zračnih snaga na moguće uključivanje NATO-a na strani Turske.

Sve su to složeni problemi koji u sebi nose dalekosežne posljedice.

Danas nisu rijetki oni analitičari koji govore kako SAD idu do kraja u želji za vojnim sudarom Turske i Rusije, a nakon nastalog „pepela“ – Amerikanci bi se samo ušetali na teren kao stabilizirajući čimbenik.

Međutim, pri takvim analizama nije jasno kako bi Amerikanci opravdali pasivnost NATO-a čija je Turska članica. A u slučaju uključenja NATO-a na strani Turske (što po svom ustavu moraju učiniti), radilo bi se o apokaliptičnom scenariju i po same SAD i zato nisam sklon poklonicima takvih analiza.

Puno više može zabrinjavati samostalna turska politika, sada stiješnjena uz propast njezine dugogodišnje strategije, i gdje ona, neovisno o interesima samog Washingtona, može krenuti va-bank jer joj u novonastalim okolnostima opći kaos još jedino odgovara.

Tako je turska politika (iako službeno optužuje Rusiju za nedavnu propast ženevskih pregovora) i glavni zakulisni igrač koji je doveo do propasti prvog kruga pregovora, i to kroz potpuno nerealne ultimatume njoj odanih predstavnika tzv. umjerene sirijske oporbe upućene Moskvi i Damasku. Jer, realno, u poziciji gubljenja čitavih teritorija i gradova od strane islamističkih snaga, o čemu zapravo proturska oporba danas uopće i može pregovarati sa službenom sirijskom vladom? I tko je u cijeloj toj priči uopće podoban za postavljenje ultimatuma? Oni koji gube ili koji pobjeđuju?

Iran uključio svoje dronove u borbene akcije u Siriji

Koliko je cjelokupno stanje složeno, a moguće opcije opasne, govori i vijest koja se prije nekoliko dana pojavila u iranskim medijima. Radi se o iranskoj primjeni naoružanih bespilotnih letjelica (dronova) Shahed 129 na sirijskoj i iračkoj bojišnici (video možete pogledati ispod teksta). Istu vijest potvrdio je i ruski Centar za analize svjetske trgovine oružjem.

Britanski vojno-analitički časopis Jane’s Defence Weekly (JDW) objavio je, pozivajući se na iranski kanal SimaNews, vijest o dva drona dislocirana na tajnoj zrakoplovnoj bazi, pretpostavlja se u Iranu. Objavljene su i informacije o njihovoj elektroničkoj opremljenosti i sposobnosti uništenja terorističkih ciljeva u Siriji i na „zapadnim granicama Irana“. Sukladno prikazanim snimcima, pretpostavlja se da su zrakoplovi već djelovali u regiji Aleppo, navodi JDW.

Još 2014. g. pojavile su se prve informacije o djelovanju iranskih dronova i to u zoni Damaska, ali samo u obavještajnim zadaćama jer tada još nisu bili naoružani.

Navedeni tip drona ima vremensko trajanje leta od puna 24 sata, a daljina koju pritom može prijeći iznosi 2000 kilometara.

Autor:Zoran Meter
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.