Tko je prešao korejski Rubikon?

Autor: Geopolitika.News/Mario Stefanov

U središtu svih zbivanja i cijelog kompleksa korejske krize zapravo je pitanje ujednjenja Koreja i modaliteta njegovog provođenja

Čini se kako je Rubikon na Korejskom poluotoku prijeđen, ali još nije jasno čije legije su ga  pregazile i tko je ovoga puta izrekao – kocka je bačena.

Interesi svih regionalnih i globalnih sila i njihova geopolitička moć desetljećima se okuplja pred korejskim Rubikonom na 38. paraleli, koja umjetnom podjelom hladnoratovskog primirja dijeli korejski narod, u iščekivanju  neizbježnog, masivnog,  geopolitičkog potresa koji će obilježiti ponovno ujedinjenje Koreja. A to ujedinjenje Koreja u jedinstvenu državu bit je cijele krize. Svi regionalni i globalni igrači  žele imati utjecaja na geopolitičke procese koje će već i  sama naznaka učinkovitog početka  korejskog ujedinjenja imati. Sjevernokorejski režim, kao tipična azijska despocija, godinama je jamac postojeće podjele i čimbenik koji u korjenu sprječava svaki pokušaj ujedinjenja. Njegovo rušenje, koje bi otvorilo put ujedinjenja, stoga  nikome nije u istinskom interesu, pa čak ni američkoj politici za koju bi se reklo da joj obaranje  režima u Pyongyangu vrhunski geostrateški  interes. Pokretanje ujedinjenja pred Washington bi postavilo opasne izazove, jer bi se našao  u središtu sukoba interesa svojih saveznika, Južne Koreje, odnosno buduće ujedinjene Koreje i Japana, koji takvu Koreju ne želi vidjeti. S druge strane, našao bi se suočen s nepredvidivim reakcijama Kine, kojoj u ovom trenutku odgovara podjela Koreje jer joj sjevernokorejski režim služi kao tampon zona prema amreričkom geopolitičkom rasporedu. Neka nova ujedininjena Koreja mogla bi američku vojnu silu dovesti  na samu kinesku granicu, a kao nova regionalna sila narušila bi kineske regionalne geoekonomske i geopolitičke interese.

Stoga je pitanje razvoja sjevernokorejskog nuklearnog i raketnog potencijala, koji se sada medijski prikazuje kao krucijalni regionalni problem, zapravo sekundarno pitanje, a u središtu svih zbivanja i cijelog kompleksa korejske krize zapravo je pitanje ujednjenja Koreja i modaliteta njegovog provođenja.

Činjenica je da je Sjeverna Koreja postala nuklearna sila i da je slomila postojeći nuklearni klub i poredak nuklearne ravnoteže , i svijet uvela u novu nuklearnu eru, ali je mnogo važnije da je takav razvoj događaja potpuno preokrenuo raspored snaga regionalnih i globalnih igrača sučeljenjih  u nadmetanju za sprječavanje korejskog ujedninjena ili pak za utjecaj u upravljanju procesom ujedinjena. Po svemu sudeći, nastali debalans sile prevalio se u korist Kine, koja, uostalom, svojom vojnom i političkom moći nesumnjivo stoji iza svih poteza sjevernokorejskog režima. Jasno je to i Washingtonu čija se dinamika kontakata s Pekingom proteklih tjedana rapidno ubrzava, točno po mjeri rasta napetosti, za razliku od početaka korejskoga rata kada im je dugo trebalo shvatiti kako iza Sjeverne Koreje i njezinih ratnih aktivnosti ne stoji Moskva nego tada nova sila u nastajanju – Kina.

Razvoj sjevernokorejskog nuklearnog potencijala, ne treba biti naivan, razvio se i nastavlja se razvijati pod okriljem i zaštitom Kine  i poslužio je Pekingu kao sredstvo preslagivanja odnosa snaga i jačanja svojih pozicija u odnosu na buduće neizbježno korejsko ujednjenje. Uvođenje cijele međunarodne zajednice u novu nuklearnu eru, što će biti tema našeg posebnog  članka, moćni je udarac ne samo globalnom odnosu snaga moći, nego i postojećem statusu quo na korejskom poluotoku, sa zadaćom  ostvarenja pravog cilja sjevernokorejskog nuklearnog naoružavanja i kineske politike – uspostave kineskog povlaštenog položaja u budućem procesu ujedinjena. Interes je Kine da, ako već mora doći do korejskog ujednjenja, u tome trenutku ona bude ključni arbitar zbivanja kako bi kontrolirala geopolitičke procese koje će već i sam početak ujednjenja bombastično pokrenuti na cijelom Dalekom istoku.

Dakle, temeljnji uzrok svega što se događa na korejskom poluotoku poslijednjih desetljeća, uključujući eskalaciju nuklearne krize  i sve snažniju  geopolitičku dinamiku uz  uključivanje svih regionalnih i globalnih sila, Japana , SAD-a, Kine i Rusije, nije činjenica stvaranja nuklearne Sjeverne Koreje, nego mogućnost stvaranja nove ujedinjene i moćne Koreje.

Sjeverna Koreja i  Kim Jong-un i dalje će se nastaviti bahatiti  prijetnjama Americi i južnim susjedima  i pokazivati nuklearne mišiće kao i njegovi prethodnici, samo zato što je sjevernokorejski režim najveća garancija kako do ujedinjenja Koreja neće doći u dogledno vrijeme. On sprječava ujedinjenje Korejskog poluotoka i stvaranje jedinstvene korejske države čije bi kontolirano i učinkovito nastajanje izazvalo geopolitičku eksploziju na Pacifiku i potpuno razorilo sada uspostavljeni  regionalni odnos snaga. Ujedinjena moćna Koreja nikome na Dalekom istoku ne bi odgovarala, a režim u Pyongyangu, iako je zapravo politički, gospodarski i vojni  patuljak, na geoplitičkoj razini je div, jer svojim postojanjem preuzima ulogu osigurača koji u trenucima jačanja ujediniteljskih struja koje uglavnom dolaze iz Južne Koreje, svojim izgaranjem isključuje daljnji dotok energije. Ta izgaranja  osigurača iskazuju se kao periodična jačanja napetosti na Korejskom poluotoku i eskalacije vojnih prijetnji koja odmah isključuju bilo kakvu  priču o ujedinjenju, a u pravilu dolaze iz smijera Pjongjanga. Režim,  zapravo, brani sam sebe, jer bi ujedinjenjem zauvijek nestao, a u toj svojoj obrani istovremeno je na crti obrane interesa svih ostalih aktera. Prije svih Kine, a potom Japana , SAD-a, pa i Rusije. Nasuprot njima, za Južnu Koreju ujedinjenje je vrhunski nacionalni interes, pa u sklopu državne uprave ima čak i zasebno Ministarstvo ujedinjenja. (http://eng.unikorea.go.kr/main.do).




Sjeverna Koreja svoj pokušaj ujedinjenja prokockala je pokretanjem Korejskog rata, vojnim upadom u Južnu Koreju radi nasilnog ujedinjenja, što joj nakon početnih vojnih  uspjeha na kraju nije uspjelo. Jedini način ujedinjenja do kojega će jednom morati doći je pod vodstvom Južne Koreje, a preduvjet je nestanak  diktatorskog  režima u Pjongjangu. Nova, ujedinjena Koreja, sa 70 milijuna stanovnika,  razvijenim gospodarsvom i sofisticiranom industrijom juga i demografskim potencijalom sjevera, kao i nuklearnim vojnim potencijalom, u kakvoj god fazi razvoja on trenutnu na sjeveru bio, izrasla bi u prvorazrednu silu na azijskim prostorima i izazvala azijski geopolitički potres. Tim prije što je potpuno sigurno kako se vodstvo ujedinjene Koreje ni pod kojim uvjetima ne bi odreklo nuklearnog oružja. Tko se jednom toga domogne teško će pristati predati takvu moć  nekom drugom. Oni koji su to učinili, kao Ukrajina, danas zbog toga duboko žale. Ogromna količina političke energije SAD-a i Zapada  uložena je u stvaranje održivih geopolitičkih okvira njemačkog ujedinjenja, od otklanjanja straha od ujedinjene Njemačke, do garancija posljeratnih granica i to u uvjetima manje – više opće suglasnosti i suradnje svih zainteresiranih. Može se stoga samo zamisliti kakvu bi zbrku i nered  na napetom Dalekom istoku, opterećenom sukobima oko pomorskih granica i nadmetanjem Kine i Japana  izazvalo korejsko ujedinjenje. Prema studiji iz 2009. godine, dr. Goohoon Kwona iz strateškog i istraživačkog odjela famoznog bankarskog diva „Goldman Sachsa“, ujedinjena Koreja bi u roku od  30 do 40 godina nakon ujedinjenja, zahvaljujući povezivanju tehnologije i znanja sjevera i juga i demografskog potencijala sjevera, gospodaski prestigla Francusku, a možda i Njemačku i Japan. Izuzetno niska stopa nataliteta u Južnoj Koreji bila bi popravljena istim nacionalnim korpusom sa sjevera, a Koreja se ne bi, kao  danas Njemačka, morala baviti suludim demografskim eksperimentima.

Ne čudi stoga, da je Južna Koreja, bez obzira tko bio u njoj na vlasti, jedina koja želi ujedinjenje Koreja. Da se u Seulu ozbiljno radi na ujedinjenju dviju država potvrđuje činjenica, kako je još 2007. godine posebni odbor parlamenta Južne Koreje izradio studiju troškova ujednjenja. Iz nje proizlazi kako će troškovi ujednjenja biti sve veći što vrijeme odmiče, pa tako parlamentalna  studija iz 2007. godine,  navodi,  da bi Južna Koreja u slučaju ujedinjenja dviju Koreja do 2015. godine tijekom slijedećih 10 godina potošila 858 milijardi dolara kako bi se sjevernokorejsko gospodarstvo podignulo barem na razinu polovine južnokorejskog gospodarstva, dok bi se u slučaju ujedinjenja 2030. godine ti troškovi popeli na 1320 milijardi dolara. Stoga je interes Južne Koreje da do ujednjenja dođe što prije, u čemu je sprječavaju sve sile koje je  okružuju i koje su umješane u geopolitički kompleks Korejskog poluotoka. U rujnu 2016. godine, južnokorejski “Korea Development Institute“, procjenjujući benefite mogućeg ujedinjena, objavio je kako je Sjeverna Koreja bogata neiskorištenim,  velikim, mineralnim rezervama zlata, magnezija, cinka, bakra, željeza, molidbena i grafita, čija se vrijednost procjenjuje između 6 i 10 bilijuna dolara. Seulu nimalo ne odgovara da, dok je on odvojen od Sjeverne Koreje crtom razdajanja po 38. paraleli, u njezinim bogatstvima uživa Kina, koja zauzvrat pruža zaštitu režimu u Pyongyngu. Južnokorejski instiutut tvrdi kako je trgovina mineralima između Sjeverne Koreje i Kine postala pravi zlatni rudnik Pekinga, koji po povlaštenim cijenama i unatoč sankcijama UN-a od Kim Jong-una pribavlja mineralna bogatstva, koja su u prvoj polovini 2016. godine činila 54% ukupne trgovinske razmjene Sjeverne Koreje s Kinom. Samo u 2015. godini, prema tvrdnjama južnokorejskog instituta, Kina je uvezla iz Sjeverne Koreje ugljena u vrijednosti milijarde dolara, željezne rude u vrijednosti 73 milijuna dolara i cinka u vrijednosti oko 700 tisuća dolara. Za zlato i druge plemenite metale niti obavještajnim kanalima  nisu uspjeli doći do barem donekle pouzdanih podataka o vrijednosti izvoza. Poznato je jedino da trgovina cvjeta u korist Kine, dok Pyongyang rasprodaje sve što posjeduje u zamjenu za zaštitu,vojnu i nuklearnu tehnologiju. Osim mineralnih bogatstava, čiji bi se režim iskrištavanja zacijelo radikalno promjenio, nova, ujedinjena Koreja mogla bi računati i na potpuno neiskorišteni hidroenergetski potencijal Sjeverne Koreje, čime bi masivno  povećala udio obnovljivih izvora energije u ukupnoj energetskoj bilanci.

-nastavlja se-




Autor:Geopolitika.News/Mario Stefanov
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.