RUSIJA pomoću nafte i plina dolazi na Balkan

Autor: Ivan Kljenkušić / 7dnevno / 15. svibnja 2015.

Logično je da su ruski naftno-plinski giganti najviše stradali i iz 2104. su izišli sa smanjenom dobiti većom od 50 mlrd eura. Okrećući se prije svega prema Kini, BRICS-u i novom partneru Turskoj, s kojom u zajedništvu želi "osvojiti" Balkan, iz knock downa probuđeni Putin uvjerava SAD kako je prošlo vrijeme unipolarne moći.

Ugljikovodici su u geopolitičkim tumačenjima oduvijek bili interpretirani kao odlučujući čimbenik gospodarskih ratova suprotstavljenih strana i blokova. Ronald Reagan je osamdesetih godina drastično smanjio cijenu nafte na 22 dolara/barel – što je uz rat zvijezda i izolacionističku politiku dovelo do raspada SSSR-a. Kad je Putinova Rusija u pitanju ova se priča žestoko ponovila kao posljedica aktualne ukrajinske krize. Ruska državna vertikalno organizirana naftno-plinska kompanija Gazprom igra ključnu ulogu u ruskom gospodarstvu.

Enormni gubici Gazproma

Pretprošle je godine Gazprom imao udjel od 8 posto u ruskom BDP-u. Inače, prodaja nafte i plina čini gotovo polovicu državnih prihoda Rusije, uz istovremeni enormni udio od 65 posto u ukupnom ruskom izvozu. Ukrajinski sukob i zapadne sankcije kao odgovor donijele su Gazpromu u 2014. pad dobiti od 86 posto. Dobit tvrtke, s 20 milijardi dolara u 2013., strmoglavila se na 3 milijarde dolara. Poput cijene nafte, koja je sa sto pala na pedeset eura za barel, i vrijednost rublja je u drugoj polovici 2014. izgubila gotovo polovinu; što je uz pad cijena nafte doprinijelo padu dobiti budući da su zbog devalvacije rublja povećane rate inozemnog duga. I drugi ruski giganti, poput Rosnjefta ili Lukoila, bilježe rezultate poslovanja slične Gazpromovim. Dakle, odgovor Amerike i njenih saveznika (od kojih su većina njih nevoljko pristali na sankcije) opustošio je rusko gospodarstvo u samo godinu dana. Kad je u pitanju energetski prodor Rusa u države EU-a i one europske države koje još nisu u tom savezu, zapadnim sankcijama tu nije kraj.

Neslavna sudbina Južnog toka

Veliki ruski projekt izgradnje plinovoda Južni tok (vrijedan oko 35 mlrd. eura) ukrajinskom je krizom otišao na povijesno odlagalište, a posljedice toga osjetit će sve države na trasi – ponajviše Bugarska i Srbija, jer su osim investicijskog ulaganja izgubile goleme iznose tranzitnih renta (Bugarska primjerice 400 mil. €/god). Zemlje na trasi Južnog toka, tj. njihove plinske kompanije uglavnom su s Gazpromom ugovorile 50:50 udjela u ulaganju i podjeli dobiti. Munjevitost zapadnih sankcija i američko rušenje cijene barela nafte na polovicu potpuno su nespremnim zatekle velikog Putina. Naime, još uvijek ne postoje alternativni pravci izvoza ruskih energenata prema Kini i nekim drugim Rusiji naklonjenim tržištima, što očito neće biti dugoročnije stanje. Rusija, makar omamljena snažnim zapadnim udarcem, danomice čini sliku svijeta multipolarnom, a SAD će vrlo brzo shvatiti kako on nije jedini njegov gospodar. Boj će biti žestok, u njemu će ugljikovodici, a napose plin – energent XXI. stoljeća, igrati značajnu ulogu – od azijskih moćnih gospodarstava preko izdašnih nalazišta na istočnom Mediteranu, Srednjem istoku i Kavkazu, latinoameričkim državama do transportnih pravaca u kojima će Turska, Grčka, Italija, Albanija, Hrvatska, Mađarska i sjever Europe zauzimati sve važniju poziciju.

Turska veliki dobitnik novog američko-ruskog hladnog rata

Prigodom svog prvoprosinačkog posjeta Anakari prošle godine Vladimir je Putin najavio kraj jednog projekta, a u istom dahu je proglasio početak drugog. Gazprom i ruski državni vrh navijestili su nešto izmijenjenu i za njih bitno jeftiniju inačicu Južnog toka (vrijednosti desetak mlrd. eura), ali sada do krajnje točke na tursko-grčkoj granici, gdje bi bilo i čvorište za kupce u južnoj Europi i drugim europskim zemljama. Moskva je, zauzvrat, Turskoj (gladnoj energenata) obećala povećanje isporuke plina za tri milijarde kubičnih metara godišnje preko već postojećeg plinovoda Plavi tok, te smanjenje cijene plina za šest posto za krajnje korisnike u samoj Turskoj. Zamislite samo potrebe 18 milijuna stanovnika Istambula za plinom! Plinovod je dobio i prikladno ime Turski tok, a njegov kapacitet je u potpunosti istovjetan planiranom Južnom toku, tj. 63 mlrd. m³/god. Plinovod bi se gradio crnomorskim podmorjem koje pripada Rusiji i Turskoj i turskim kopnom nastavio do Grčke. Kao i kod Južnog toka, 4 paralelne cijevi od 15,75 mlrd. m³/god dovele bi plin iz već određene početne točke Južnog toka Ruskaje (najveće kompresorske postaje na svijetu) na ruskom kopnu do Samsuna u Turskoj. Dakle riječ je o plinovodu crnomorskim koridorom paralelnim s već izgrađenim Plavim tokom, rusko-turskim plinovodom kapaciteta 16 mlrd. m³/god u vlasništvu više kompanija. Veliki broj analitičara zatekla je odluka turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, manje-više bespogovornog bivšeg američkog saveznika, da u ovakvim geopolitičkim odnosima uđe u partnerstvo s Rusima. Svakako u tome valja gledati ogromnu tursku razmjenu s Rusijom od gotovo 40 mlrd USD/god te ugovorenu gradnju prve turske nuklearke Akuju procijenjene na 20 mlrd. dolara koju gradi “Rosatom”, a koja treba biti završena do 2022. godine. Tu je i nezainteresiranost Bruxellesa za članstvom Turske u Europskoj uniji. Kako iz Amerike nije bilo pretjeranih reakcija na ovaj savez, analitičari ispravno primjećuju kako dolazi novo geopolitičko preslagivanje moći u kojem će uz SAD i EU igrači biti Kina, Rusija, Turska i zemlje BRICS-a. Ono što se ovom prigodom ne potiče u komentarima je sve snažnija Erdoganova Turska koja gradi svoju vanjsku politiku na razvalinama nekoć snažnog Otomanskog carstva, a u čemu joj pogoduje njen izniman geopoložaj s jakim utjecajem na zemlje JI Europe, Kavkaza, Srednjeg istoka i u perspektivi na sve zemlje MENA-e. Računajući na lidersku ulogu u ovim pretežito islamskim zemljama Turska traži novo savezništvo s Rusijom, koja je osim velike moći temeljene na prostoru i prirodnim bogatstvima uspjela, posredstvom vrlo moćnog FSB-a, pod svoju kontrolu staviti većinu režima u nekadašnjim sovjetskim republikama na Kavkazu.




Ruska plinska ekspanzija na zemlje Balkana

U Moskvi vjerojatno računaju da zlo katkad može donijeti i dobro pa će u iznenadnoj krizi za puno manje novca dobiti inačicu Južnog toka. Naime u američko-ruskom ratu oko dobavnih pravaca i izvora plina Europska komisija je počela razmišljati o vlastitoj budućnosti i posve novoj varijanti u odnosu na Nabucco, Južni tok i Transjadranski plinovod, a to je snažno povezivanje plinskih prijenosnih kapaciteta među svojim članicama, što onda uz dvosmjeran tok plina otvara mogućnost njegova prijenosa s juga na sjever Europe i obrnuto, trgovanje među članicama, uključujući ovdje i Ukrajinu, kojoj će se po američkom diktatu trebati osigurati sigurnost opskrbe iz neruskih izvora dok se u njoj samoj ne riješi pitanje plinske opskrbe. Istovremeno su pregovarači iz EU-a, koji već nekoliko godina s američkom stranom pokušavaju dogovoriti novi trgovinski savez – Transatlantic Trade and Investment Partnership, pokušali usuglasiti dugoročnu energetsku politiku koja bi uključivala, američko skidanje embarga na izvoz sirove nafte. Embargo je donesen davne 1975., a njegovim bi se skidanjem pomoglo Europi prebroditi krizu nastalu nakon sukoba u Ukrajini. Zasad je izvjesna jedino američka ponuda na taj zahtjev kroz prodaju ugljikovodika dobivenih nekonvencionalnim metodama, što je doživljeno kao hladan tuš u EU. Ono što Rusiju posebno zanima je transport plina kroz Grčku iz koje bi se opskrbile Makedonija i posredno njena jedina čvrsta saveznica na Balkanu – Srbija. Putinova odluka, koja je zapravo iznuđena dvostrukim pritiskom EU-a – političkim i financijskim, zbog gubitaka Gazproma, sledila je službeni Beograd. U 2008. Srbija je prodala većinski udjel u državnoj naftnoj i plinskoj tvrtki NIS ruskom Gazpromu. Gazprom je platio tričavih 400 milijuna eura za 51% dionica NIS-a (danas kontrolira 56,15%), za što je dobio dvije (doduše zastarjele) rafinerije, mrežu benzinskih postaja, prava na istraživanje ugljikovodika. Ovaj deal, uz ostale benifite srbijanskom gospodarstvu te kredite Srbiji, dogovoren je uz planirani Južni tok kroz Srbiju s odvojkom za RS i Sarajevo na postojećoj trasi te izgradnju podzemnog skladišta plina Banatski Dvori i rusku ulogu u plinofikaciji, napose juga Srbije. Makedonija, nova kockica mozaika ruskih planova na Balkanu i njeno političko vodstvo odavno gledaju prema Moskvi. Makedonija ovisi u potpunosti o uvozu ruskog plina za sad preko konekcije na bugarski transportni sustav. Ranije je bio ispregovaran odvojak Južnog toga za Makedoniju iz Bugarske, a sad bi to Rusi radije realizirali iz Grčke, koja je zbog financijske krize postala sve realniji plijen ruskih gospodarskih predatora, makar je članica euroatlanskih integracija. U Makedoniji ruska Sintez grupa ima u pretežitom vlasništvu vrlo modernu plinom pogonjenu termoelektranu, TE-TO Skopje. Kompanija Strojtransgas ruskog biznismena Genadija Timčenka počinje gradnju kraka magistralnog plinovoda Klečovce-Negotin. Riječ je o prvoj dionici plinovoda ukupne dužine 61 km koji plin dovesti treba Štipa. Rok izgradnje je nešto veći od godinu dana, a nakon toga bi se gradio odvojak prema TE Negotin koju se namjerava revitalizirati i prevesti s mazuta na plin. Zatim bi trebalo izgradi preostalih 60 km plinovoda kako bi se on povezao s grčkim plinskim transportnim sustavom. Od planiranih 75 Makedonija bi trebala platiti tek 15 mil. eura, a ostatak bi se zatvorio makedonskim klirinškim potraživanjem.

Grčka ključna za uspjeh Turskog toka




Kad ne smije Bugarska Rusi pronađoše Makedoniju preko koje bi plin transportirali u Srbiju (BiH, a moguće i u RH) i dalje u Mađarsku, koja uz Orbanovu bliskost s Moskvom ima i respektabilna plinska skladišta te vrlo razvijenu infrastrukturu i znanje u upravljanju tržištem i transportom plina. Da bi došlo do realizacije čitavog projekta sad većim dijelom kroz ne članice EU presudna je uloga Grčke, a tog su svjesni i u prezaduženoj Ateni i u sve manje izdašnoj blagajni Gazproma. U vrlo napetim pregovorima Grci traže 3-5 mlrd. eura u obliku zajma kojeg bi vraćali rentom od transporta plina kad plinovod bude u funkciji – računa se na vrlo kratki rok, otprilike 2 godine (teško je očekivati početak radova tijekom ove godine). Gazprom nudi joint venture u koji bi ušla neka od EU-kompanija ili Grci uz uvjet da se kod zapadnih banaka zaduže za dodatne 2 mlrd. eura. Međutim na ovu se priču iznimno loše gleda iz Washingtona, odakle je preko veleposlanstva u Grčkoj ranije poručeno da je SAD zabrinut zbog toga što Grčka razmatranjem sudjelovanja u izgradnji Turskog toka neće povećati energetsku diverzifikaciju. Kako bi Amerikanci ojačali svoj stav ovih je dana Atenu posjetio zastupnik za međunarodna energetska pitanja u State Departmentu Amos Hochstein, prva osoba za američke energetske interese u središnjoj i JI Europi. Nakon sastanka s grčkim ministrom za industrijsku reformu, okolišiš i energetiku Panagiotisom Lafazanisom, grčki je ministar izjavio: “SAD, naravno, ne želi ovaj plinovod, što mi je iskreno i izravno rekao Hochstein tijekom našeg nedavnog susreta”. Međutim, dodao je da Grci bezuvjetno podržavaju projekt izgradnje plinovoda te naglasio kako i Grčka i Rusija nastavljaju poduzimati korake kako bi ovaj projekt bio realiziran. Službeni je Berlin podržao ovaj projekt i u njemu vidi doprinos diverzifikaciji pravaca i izvora budući da gotovo istom trasom kroz Tursku i Grčku prolazi i europski plinovodi TANAP-TAP-IAP, koji trebaju do konca ove dekade Europi dovesti plin s azerbajdžanskog plinskog polja Shah Deniz II. Nema dvojbe kako se na netom završenom sastanku Putina i Angele Merkel u Moskvi, uz ukrajinsku krizu kao top temu, govorilo i o ovom projektu, što se da iščitati iz kancelarkine izjave: “Potrebno je približiti ekonomska područja EU-a i Rusije. Mi nismo protiv Rusije, mi surađujemo s Rusijom”.

Ruski prodor u naftni sektor JI Europe

Tri su ruske naftne kompanije – sve tri vertikalno organizirane, što znači da imaju proizvodnju, preradu i distribuciju derivata, već prisutne u regiji, a četvrta – najveća od njih – Rosnjeft također ima apetit prema njoj. Lukoil, gotovo privatna kompanija prva je ozbiljnije stigla na Balkan kupnjom rafinerija u Bugarskoj i Rumunjskoj te jačanjem distribucije, skladištenja i veleprodaje derivata u Srbiji (kupnjom INA-ine imovine tzv. Beopetrola sa 167 benzinskih postaja i 11 skladišta derivata) u kojoj danas kroz franžize bivšim djelatnicima i vlastite benzinske postaje (BP-e) drži 11 posto udjela na srbijanskom tržištu derivata. Lukoil je prisutan u RH s više od 50 BP-a i skladištem za derivate u luci Vukovar te ambicijom kupnje skladišnih kapaciteta u jednoj od jadranskih luka. U Crnoj Gori Lukoil ima jedanaest BP-a, a s tržišta BiH se povukao prije nekoliko godina. U Makedoniji Lukoil ima oko 30 BP-a, zauzima 15 posto tržišta, a s velikim skladištem derivata u Štipu kani postati regionalno središte za opskrbu derivatima. Lukoil ima svoje maloprodajnu mrežu i u Bugarskoj i Rumunjskoj. Zarubežnjeft je, preko tvrtke kćeri NjeftegazInKor, stopostotni vlasnik Optima Grupe koja u svojim rukama drži kompletan naftni sektor RS-a. Tu su Rafinerija nafte Bosanski Brod (RNB), rafinerija ulja Modriča te maloprodajna mreža s više od 100 BP-a, danas pod brendom Nestro. Cijela kupoprodaja naftnog sektora RS-a od početka je bila obilježena visokom korupcijom, i to na štetu RS-a, a uz asistenciju njenog velemože Milorada Dodika. RNB nema nikakvu šansu opstanka, permanentno truje okoliš i stavra gubitke. Prema revizorskom izvješću dugoročne obveze su 310 mil. eura, tri puta premašuju vrijednost imovine poduzeća. U istom izvješću se kaže: “Pitanje je vremena kad će se rafinerija ugasiti, jer se godinama preko nje izvlači veliki novac”. Gazpromnjeft je od ruskog vrha dobio nalog da preuzme čitavi naftni sektor RS-a, ali nakon dubinske analize odustalo se čak i od pojedinačne kupnje Nestro petrola, jer je procijenjeno da preko polovice njegovih BP-a nemaju perspektivu. Akvizicija Zarubežnjefta u RS-u isključivo je politički motivirana, a smijenjeno bivše vodstvo kompanije i dovođenje Putinova moćnika Sergeja Kudrašova na njeno čelo nisu ništa bitno u njoj izmijenili, napose kad je Optima Grupa u pitanju. Ova ruska državna kompanija ima akcije u Vijetnamu i državama Latinske Amerika, a za vjerovati je da će ih na kraju Rosnjeft pribrojiti u svoj portfelj. Posve suprotno je stanje u Naftnoj Industriji Srbije (NIS) Novi Sad. Golemom ruskom investicijom koja premašuje 1,5 mlrd. eura Rafinerija Pančevo je putpuno modernizirana, dok je Rafinerija Novi Sad pretvorena u rafineriju motornih ulja i maziva te logističko središte. Puno novca je uloženo u modernizaciju BP-a te u istraživanje i razvoj. U ruskim planovima NIS ima zadaću agresivnog širenja u regiji, i to u sva tri segmenta naftnog biznisa. U tom se bilježe značajni rezultati u Rumunjskoj, BiH, Mađarskoj i Bugarskoj, dok postoje veliki planovi u RH i Makedoniji gdje su otvorena predstavništva kako NIS-a tako i Gazproma. Slovenski Petrol je također trajni interes ruskih kompanija, a od preuzimanja ga dosad čuva agresivni pritisak EU-a i Amerike. NIS želi kupiti posrnuli grčki Hellenic Petroleum, značajno prisutan u Srbiji i Makedoniji – gdje ima i rafineriju te naftovod od Soluna do Skoplja. Rafinerija je duže vrijeme zatvorena, od nje se planira napraviti logističko središte, a naftovod se planira prenamijeniti u produktovod za dostavu derivata iz grčke luke do Skoplja. Naravno da je Turska prevažan za izvoz ruske nafte koji se sada odvija tankerima, dok se u budućnosti gotovo izvjesno može očekivati planirani naftovod Samsun- Ceyhan koji će turskim kopnom povezati Crno more sa Sredozemnim.
I za kraj, ruske ambicije u elektroenergetici Balkana također su jako velike primarno u Srbiji i RS-u te Makedoniji i Bugarskoj.

Autor:Ivan Kljenkušić / 7dnevno / 15. svibnja 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.