Jedan od problema sa slanjem misije na Mars je solarna radijacija. Zbog dugotrajnosti putovanja astronauti (aresonauti u ovom slučaju) bili bi izloženi velikoj količini zračenja čak i bez solarnih oluja. Drugi problem je slijetanje na sam planet. Tanka i nepredvidljvia atmosfera može usporiti robotske sonde kojima još pomaže padobran.

 Ljudska misija na Mars zahtijevala bi modul od 30 do 60 tona koji bi nosili potrebne materijale i zalihe za ljude. Slijetanje bi stoga zahtijevalo kočenje raketama, a rakete naravno trebaju gorivo. Štoviše to gorivo moralo bi biti prevezeno milijunima kilometara. Kao moguće riješenje nudi se proizvodnja goriva na samom Marsu što bi bilo koordirano sa dolaskom ljudi u orbitu.

 Ljudska posjeta Marsu trajala bi ne 5 ili 50 već vjerojatno 500 dana jer bi se u međuvremenu Zemlja i Mars jako udaljili jedni od drugoga. Naravno, u to se ne ubraja put do Marsa i povratak. Neki autori poput Briana Harveya smatra da bi se misija mogla skratiti na 30 dana na površini te na putovanje između planeta. Doduše, to ovisi i o korištenju naprednijih načina pogona (nuklearni reaktor) kako bi se jedan prozor za lansiranje mogao iskoristiti i za povratak.

 Stoga znanstvenici smatraju da bi prva ljudska misija na Mars mogla već postaviti temelje trajnoj bazi. Dijelovi za bazu mogli bi se poslati na Mars automatskim letovima. Na sličnim idejama radi Mars Society vođeno inžinjerom Robertom Zubrinom. Za tu svrhu gradila je prototipove baza u arktičkoj Kanadi.

 Trenutačno rade na trećem modelu baze tzv. Euro-MARSu. On bi pružao dom šestero aresonauta na dvije godine, a uključivao bi znanstvene laboratorije jer aresonauti ne bi mogli ponijeti mnogo uzoraka natrag na Zemlju.

 Kada?

Vadim Rygalov, biofizičar i stručnjak za sustave za održavanje života smatra da čovjek neće poći na Mars prije 2036. Tome ne pripisuje tehničke poteškoće već političke razloge. Najvjerojatnijim smatra lansiranje ljudske misije na Mars između 2040 i 2050.