U povijesti ranoga rimskog carstva tradicionalno se ističu dvije skupine careva. Prva je skupina dobrih careva, a druga je skupina ludih careva. U skupini ludih careva Neron je veoma poznat kao rani progonitelj kršćana, ali i kao car koji je doslovno zapalio Rim.

Zloglasni car ostao je zapamćen po njegovom navodnom namjernom paležu Rima, za koji je optužio i okrutno kaznio kršćane. Tradicija je ovu priču održala do današnjih dana, tako da se često može čuti tvrdnja o caru koji je zapalio vlastitu prijestolnicu kako bi rekreirao požar Troje (radi pjesničke inspiracije).

O požaru postoji nekoliko izvora. Kornelije Tacit je čak bio živio u to vrijeme (imao je devet godina) i često se uzima kao najvjerodostojniji izvor (i Plinije Stariji je živio u to vrijeme, no on spominje požar tek usputno). Drugi značajan izvora za požar je Svetonije Trankvil, koji je mnogo pisao o Neronu u svojim “Životopisima dvanaest careva”, a treći i posljednji izvor je Kasije Dion sa svojom “Povijesti Rima”. Svi kasniji pisci i opisi događaja vraćali su se uglavnom na ova tri izvora, a historiografske analize su se kasnije razlikovale u tome koliko i koju verziju događaja prihvaćaju, iako su u početku sve bile složne da je Neron odgovoran.

Požar

U noći s osamnaestog na devetnaesti srpanj 64. godine vatra je izbila na području Circusa Maximusa, točnije na području sitnih trgovina, što samo po sebi nije bilo ništa posebno. Rim je bio metropola ogromnog carstva, s miljunskom populacijom te su požari bili gotovo redovita pojava, budući da je velik dio stanovništva živio u jeftinim i drvenim naseljima. Štoviše, sam Rim je prethodne godine pogodila kuga.

Požar se ubrzo proširio i obuhvatio veliki dio grada, ne prestajući šest dana i sedam noći. Širenju požara su pomogli i pljačkaši koji su narušavali gašenje požara jer im je u interesu bio njegov nastavak, što spominju i Tacit i Dion. Na kraju požara od četrnaest rimskih okruga samo su četiri ostala netaknuta (manje od jedne trećine Rima), a tri su potpuno spaljena (Tacit daje ove podatke, dok ostali izvori ne daju precizne podatke o stradalim dijelovima). Izgorila su i mnoga poznatija starija zdanja te su izgubljena mnoga velika djela grčke umjetnosti što su donesena nakon osvajanja.

Tacit piše kako je Neron bio u Anciju za vrijeme požara te da se odande maknuo tek kada se požar približio njegovoj rezidenciji. Ovo se može smatrati i zlobnom primjedbom Tacita na njegov račun, ali s obzirom na učestalost požara u Rimu, moguće je da je tek tada Neron shvatio njegove razmjere. Izbjegava dati ocjenu o uzroku požara: “Slučajem ili zbog careva zločinačkog čina, ne zna se (jer o jednom i drugom izvješćuju pisci).”

Čak i tada nije postojao konsenzus o uzroku požara te se obje teorije nalaze u djelima (nama nepoznatih) pisaca koje Tacit spominje. Tacit, koji je i formulirao načelo “Sine ira et studio”, ipak ga krši i odaje svoje uvjerenje (koje se može iščitati iz njegova teksta) kako je moguće da je Neron htio podignuti novi grad na ruševinama starog. Nagađanja o Nerovovoj krivnji spominje više puta, dok samo prvom rečenicom opisa iznosi mogućnost da se radi o slučaju.

Pjevanje uz lutnju dok grad gori

Kasije Dion piše kako je sam Neron započeo požar kako bi na krovu svoje palače, dok je grad gorio, uz lutnju mogao pjevati o padu Troje, što je bitna razlika u odnosu na Tacita jer Dion ni ne spominje mogućnost slučajnog izbijanja. Po njegovim riječima, Neron je smatrao trojanskog kralja Prijama sretnim zato što je mogao gledati propast svoga grada i države zajedno. Time je želio reći da je Neron htio namjerno skriviti kraj Rima. Vidimo kako se pojavio odmak od Tacita koji je jasno istakao da Neron nije bio u Rimu u trenutku izbijanja požara.

Svetonije govori o požaru mnogo sažetije od prethodne dvojice, ali vidimo da u odnosu na Kasija Diona pridaje novi razlog za podmetanje Neronu: „Pod izlikom, naime, da ga smeta rugoba starih zgrada te uske i vijugave ulice, zapalio je Rim (64) i to tako očito da su mnogi konzulari zatekli njegove sobare s kučinom i bakljom u svojim kućama, ali ih nisu dirnuli; neke su žitnice oko zlatne palače, kojih je gradilište Neron vruće želio dobiti, ratnim spravama srušene i zapaljene, jer su bile sagrađene od kamenog zida.“

Naglašavanje da su ratnim spravama srušene i spaljene kamene žitnice se mora uočiti, jer je to aluzija na podmetnutost požara – antičkim piscima vjerojatno je bilo sumnjivo kako je požar uspio zahvatiti i uništiti kamene zgrade. Također kao i Dion ponavlja priču o Neronu koji pjeva o padu Troje, iako se lokacija ponešto promijenila.

Neron se brine  za žrtve

Po Tacitu je Neron po povratku iz Rima mnogo učinio za zbrinjavanje stradalih, čime se razlikuje od drugih izvora. Otvorio je Martovo polje i pripadajući Campus Agrippae te vlastite vrtove stradalima, a podizao je i improvizirane kuće za njih. Govori i o organizaciji dopreme hrane, budući da su izgorile brojne žitnice (među njima i one za koje Svetonije govori da ih je Neron rušio spravama) te carevom snižavanju cijene žita.

Svetonije spominje kako je i objavio da će na svoj trošak ukloniti mrtvace i ruševine, iako dodaje kako je Neron to učinio da dođe do ostataka imovine. Tacit piše kako je odmah počela kružiti glasina da je Neron požar ne samo uzrokovao, nego i iskoristio za opjevavanje tragedije Troje. Kasije Dion spominje tu glasinu, no navodi da nisu poimence spominjali Nerona u svojim kletvama. Ovo se može objasniti time da ljudi nisu povezivali cara s požarom (barem ne odmah) ili su izbjegavali spomenuti njegovo ime zbog straha od odmazde (Svetonije piše na više mjesta kako je Neron bio osvetoljubiv i nije podnosio kritike).

Izgradimo novo na ruševinama starog

Tacit nam dalje gnjevno govori o Neronovoj namjeri da izgradi novu palaču (prethodna mu je stradala u požaru), Domus Aurea. Konstrukcija ekstravagantne nove palače je otpočela nakon požara pod vodstvom njegovih arhitekata Severa i Celera. Povezivala je carsku palaču na Palatinu s drugim carskim građevinama na Palatinu, Kaelinu i Opiju. Golema zlatna palača je uključivala i takozvani Colossus Neronis, trideset i sedam metarski kip Nerona, koji se posebno isticao među rimskim građevinama. Prikazivao je Nerona kao boga sunca. Da bi se palača ukrasila kipovima i drugim umjetničkim djelima njegovi ljudi su opustošili Grčku.

 Gradnja palače je pridonijela glasinama da je on naredio podmetanje požara. Svetonije je čak zabilježio i spomen o porugljivim napisima i dosjetkama: „Rim će vam palača biti, u Veje se selite ljudi./Ako i Veje vam već ne zahvati dvor.“ Unatoč tome, ostao je popularan u narodnim masama, ali su njegovi postupci nakon požara još više pogoršali odnose s aristokracijom.

Neron - pjesnik ili neprijatelj aristokracije

Prve godine Neronove vladavine pokazale su zahvaljujući utjecaju Seneke i Bura oslanjanje na augustovski oblik vladanja, zbog čega je u početku pozdravljan kao obnovitelj republike. Imao je umjetničkog talenta i bavio se glazbom, pjesništvom, slikarstvom i kiparstvom, dokazao se kao i kitared, a sudjelovao je i u utrkama zaprega; svi ti interesi su bili nadređenim javnim interesima. Sam Kornelije Tacit kaže u Analima: „Odavna imaše želju zanimati se utrkivanjem četveropregom i ne manje ružan hir uz kitaru poput glumca pjevati.“

Zapravo je nastojao odmaknuti Rim od gladijatorskih predstava prema višim oblicima zabave, štoviše poticao je članove aristokracije da se uče pjevanju i sviranju, čemu Tacit posvećuje čitav odlomak, od čega ćemo samo navesti jedan dio: „…koji su ne samo dopustili da se proroci šire već i silu upotrebljavaju neka se rimski vlastelini pod imenom pjesnika i govornika obeščašćuju na pozornici.“

Aristokracija je prezirala Nerona zbog takvih aktivnosti – izvođenje pred publikom nije bilo dostojno niti jedne plemenite osobe, a kamoli samog cara. Takve su se aktivnosti mogle tolerirati u privatnosti vlastitih domova. Od Diona, Svetonija i Tacita, Tacit je vremenski najbliži i najbolji izvor za Neronovu vladavinu jer je podatke o Neronu mogla iskvariti tradicija do vremena pisanja Diona i Svetonija. Ali Tacit je, kao i većina analista, bio član rimske aristokracije i stoga treba oprezno uzeti u obzir njegove izjave. Sam Tacit je imao oko devet godina u vrijeme požara.

Neron je bio zaljubljen u grčku kulturu, te su njegove težnje bile u osnovi helenizacijske. Tako gladijatorske predstave nije zabranio jer su bile okrutne, već zato što se nikako nisu uklapale u duh helenske civilizacije. To nije bio jedini njegov dodir s istočnim utjecajima. Neron pristupa mazdaizmu i kultu Sunca-Kralja. Čak se nakon požara otputio na turneju Grčkom te je sudjelovao u Olimpijskim igrama, što je razgnjevilo Rim, ali i iscrpilo državnu blagajnu.

Unatoč tome je bio vrlo popularan u običnom puku, zbog čega se nije previše brinuo za neraspoloženje aristokracije. Neko vrijeme nakon požara u Rimu došlo je do financijske krize koja je imala mnogo raznih uzroka, ali se svaljivala na Neronovu rastrošnu politiku. Zlatnom i srebrnom novcu se smanjila težina, a udio srebra u srebrnjacima se smanjio za jednu desetinu.

Neron mora biti kriv!

Uvjerenje u Neronovu krivicu je bilo snažno i nije opadalo, pogotovo nakon njegove gradnje Domus Aurea. Jedini način da zaustavi govorkanja je bilo naći i kazniti krivca. Njegov prefekt pretorija Tigelin mu je ukazao na novoformiranu kršćansku zajednicu u Rimu. Tacit, koji daje najviše informacija o ovome, pogotovo loše piše o kršćanima kao „pogubnom praznovjerju“ te da gaje „mržnju prema ljudskome rodu.“ Kršćani su tada bili neugledna židovska religija koja je bila izvrstan žrtveni jarac.

Naime, kršćani su odbijali participaciju u mnogim vjerskim obredima, pogotovo u carskom kultu, što se u rimskom svijetu smatralo kao iskaz nelojalnosti carstvu. O njima su kružile razne glasine, što vidimo i po Tacitovom pisanju, a među njima i one o ljudskim žrtvama i kanibalizmu, orgijama, incestu i sličnim ponašanjima koja su pripadala tadašnjim stereotipima istočnih vjera. Tacit detaljno opisuje njihovo proganjanje i stradavanje: „Od onih koji pogibahu načiniše ruglo, da, ogrnuti u životinjske kože, izginu razdirani od pasa, ili na križ pribijeni, ili opet kao upaljene baklje da netom se uhvati mrak, izgarajući, posluže za noćnu svjetlost. Za taj prizor bijaše Neron dao svoje vrtove te priređivaše igre u cirku, gdje se miješao među svjetinu u odijelu kočijaša ili stojeći na kolima.“

U progonima su stradali Petar i Pavao. Groteskna mučenja i pogubljenja kršćana nisu rasteretila Nerona krivice, a javno mnijenje je počelo sažaljevati kršćane. Uvjerenje u Neronovu krivicu je ojačalo. Budući da je rimsku civilizaciju naslijedila kršćanska, kasniji kršćanski autori nisu imali razloga sumnjati u Neronovu krivnju, pogotovo jer će za njih Neron ostati upamćen kao prvi progonitelj kršćana.

Presuda - da li je bio kriv?

Neron nije samo obnovio izgorjele građevine već je upravljao cjelokupnom reizgradnjom Rima rukovodeći se planiranjem naselja. Tacit obilato piše o novim mjerama: uvodio se pravokutni sustav ulica i blokovi višekatnica (insulae) s pravilima koji bi osigurali bolje pozicioniranje kuća (postavljaju se trijemovi i otvorena dvorišta radi gašenja požara) i korištenje vatrootpornih materijala nasuprot drvu.

Da bi se postigla što veća dobit zemljišnim špekulacijama, povećavao se broj katova kuća u Rimu. Prelagane konstrukcije i velik broj katova često su uzrokovali urušavanje, a nedovoljno osiguranje od požara uzrokovalo je požare s katastrofalnim posljedicama. To se posebice iskazalo upravo u požaru iz 64. godine. Standard stanovanja i sanitarni uvjeti su bili vrlo oskudni. Socijalni obziri u takvim zgradama nisu igrali nikakvu ulogu, a postupno će doći do uslojavanja stambene ponude za različite skupine najamnika. Neron i Trajan pokušat će uvesti red nametanjem ograničenja na njihovu visinu, no situacija u stambenoj gradnji će ostati kaotična, jer se grad nikada nije pravilno planirao.

I izvori pišu da je Rim prije Nerona izgledao kaotično, Svetonije i Tacit spominju da su ulice prije bile uske i vijugave, a krovovi zgrada visoki. Svetonije piše o Neronovim mjerama koje su bile usmjerene ka poboljšavanju građevinske situacije u Rimu, a što je jako zanimljivo, na svoj trošak i prije požara u Rimu. Neron je bio zainteresiran za istočne utjecaje i helensku kulturu, pa je tako naravno htio i modernizirati gradnju u Rimu, u kojemu je većina naselja stoljećima neplanski nastajala.

Što je to moglo značiti Neronovim suvremenicima, koje je više smetala pretjerana ukrašenost palače zbog čega je došlo do zapljenjivanja kipova i umjetnina, te prisilnih donacija?  Srž priče o Neronu  svodi se na bespravnu gradnju javnim novcem u centru grada pa su se glasine o njemu brzo proširile i okaljale njegovo ime . Malo je vjerojatno da je Neron započeo veliki požar, no sasvim sigurno se nastojao okoristiti njegovim posljedicama.