zeljka-mitrovic

ZNATE LI ZA BRANITELJE – ‘ZAŠTITNIKE DJECE’? Blago Zadro, Jean Michel Nicolier, Šnicla, Aco, ratovali i tješili djecu

Autor: Snježana Vučković

"Za tih dana u skloništu, moju majku i nas petero djece, obilazili su branitelji, među kojima Blago Zadro, Jean Michel Nicolier, pa još jedan HOS-ovac kojeg smo zvali Šnicla... Moju obitelj je otac napustio prije rata, pa smo u njima imali zaštitnike. Sestrin je bio Šnicla, a moj Aco…", kazala je "djevojčica u plavom kaputiću"

Mnogi će se 18. studenoga priključiti Koloni sjećanja u Vukovaru. U taj grad će se slijevati rijeka tisuća hrvatskih građana kako bi se prisjetili i zahvalili svim žrtvama, i braniteljima i civilima, koji nisu uspjeli preživjeti Vukovar za kojeg se kaže – “kako ga je Sotona osobno tih mjeseci posjećivao…”

Međutim, vrlo je važno i gotovo obvezujuće za svakoga koji tamo dođe, znati da se samo dan nakon pada Vukovara koji je zabilježio zastrašujuće gubitke, dogodila jedna od najtužnijih kolona u povijesti: kolona civila koji su 19. studenoga 1991. izvučeni iz podruma, posramljeni, poniženi i nadasve – prestrašeni. Ljudi iz te kolone, apsolutno su žrtve rata.

‘Za Vukovar više nije bilo nade…’

A oni koji su je preživjeli, zaslužuju naklon, jer valjalo je tada proći ulicama Vukovara koje su prekrivali leševi njihovih dojučerašnjih susjeda, nećaka, baki, majki… Tim i takvim ulicama, prije 25 godina, prošla je i tada 6-ogodišnja Željka Mitrović. Ona danas kaže:

“Naravno da idem u Vukovar, idem svake godine… I opet ću proći putem kojim sam tada išla. Preživjela sam, to da, ali ne znam koliko se to može nazvati životom. Jednostavno, te slike ne idu iz glave i stalno se vraćaju i vraćaju”, govori nam danas odrasla Željka Jurić Mitrović koja je, kako kaže, postala pomalo umorna biti simbolom vukovarske patnje preko čijih su se nejakih, dječjih pleća mnogi okoristili.

“Za mnoge sam još uvijek ‘djevojčica u plavom kaputiću’. Ali, ja sam sada odrasla, supruga sam i majka i na mnoge stvari gledam drukčije. Ipak, neke se stvari ne mijenjaju. Nepromijenjivo je moje sjećanje na to jutro kada smo iz podruma izašli na danje svjetlo”, teško i s tugom se prisjeća Željka.

“Imala sam šest godina. Neke su mi situacije u magli, ali neke neću i ne mogu zaboraviti. Za Vukovar više nije bilo nade. Pao je, i tog jutra kad smo izvedeni, slika koju smo zatekli bila je stravična. Grada kao da više nije bilo, ulice pune četnika koji ‘proslavljaju pobjedu’. Kako smo izlazili iz podruma, tako smo sačinjavali kolonu koja se kretala, ne znajući kako će se sve završiti. Gradom su odjekivali pucnjevi, jer su naši susjedi Srbi koji su se s nama skrivali, pokazivali četnicima pojedince za koje su smatrali da ne bi trebali izaći. I nisu. Takvi su odmah ubijeni i bačeni sa strane kao psi. Moje je lice bilo paralizirano od straha, sve do trenutka koji me kao dijete bacio u očaj i rasplakao”, objašnjava nam Željka razloge svojih suza na slici koja je obišla svijet:

“Za tih dana u skloništu, moju majku i nas petero djece, obilazili su branitelji, među kojima Blago Zadro, Jean Michel Nicolier, pa još jedan HOS-ovac kojeg smo zvali Šnicla… Moju obitelj je otac napustio prije rata, pa smo u njima imali zaštitnike. Sestrin je bio Šnicla, a moj Aco… Činili su za nas što su mogli tih dana, trudili se da što manje osjećamo rat, igrali se s nama. Ne znate koliko mi je Aco značio. Moja sestra i ja u svojim smo zaštitnicima pronašle oca”, priča nam Željka, sad već drhtavog glasa.

‘Moj zaštitnik mi je umro pred očima…’

“S nama u koloni bio je i Aco. Isto tako, kroz tu prašinu, leševe i krv, s nama je hodala i naša susjeda iz skloništa, Nada, koja je s Acom netom prije popušila zajedničku cigaretu. Hodali smo tako okruženi bradatim, prljavim i smrdljivim četnicima, a onda je Nada odjednom uperila prst u Acu i rekla: ‘On je ustaša iz Njemačke’. Bili smo u šoku; ona je s mojom mamom dijelila zadnje zrno kave, a onda je odjednom presudila Aci. Sjećam se samo da je imao bijelu majicu i jaknu koju su mu četnici razderali, a on je samo stigao reći da nije učinio nikome ništa nažao. Rafal je Acu sasjekao na pola, pao je kao pokošen pred moje noge. Moj dobri duh, moj zaštitnik umro mi je pred očima. Bacili su ga sa strane. Tek tada sam počela plakati”, otkrila je Željka istinu o trenutku u kojem su je ulovile kamere i razlog njenih suza.

Željka i danas voli svoje zaštitnike. Poslije Ace, na Ovčari je ubijen i sestrin zaštitnik Šnicla. To su stvari koje ne zaboravlja. Zbog njih je, kaže, uz branitelje do posljednjeg daha, podupirala je njihove prosvjede i posjećivala braniteljski šator.

“Trebali ste doživjeti trenutak mog ulaska u šator. Tamo su me čekali moji očevi i braća, moji branitelji…”, rekla nam je Željka, žrtva ljudske ludosti, zvjerstva, nečovječnosti. Žrtva rata…

jean-michel-nicolier blago

Autor: Snježana Vučković

ZADNJE VIJESTI