FACEBOOK
FACEBOOK

Svjedočio sam protiv ‘čika Brane’ koji je ubio mog oca, a sud ga je pustio!

Autor: Snježana Vučković/7Dnevno/08.07.2016.

„Branko Oliver je bio glavni… imao je civilnu odjeću i crni pištolj... Tada me mome ocu iščupao iz ruku i poveo me izvan dvorišta. Zatim se okrenuo i ispucao mom ocu metak u glavu, a ja sam počeo bježati ulicom“ - prisjeća se Danijel Medić najužasnijeg prizora koji je vidio s nepunih šest godina.

Do Danijela Medića nije bilo lako doći. Riječ je o dječaku koji je preživio masakr u Voćinu, koji je prepoznao ubojicu svog oca i koji je protiv njega sa svojih 18 godina svjedočio na sudu. Sud je njegovo svjedočenje proglasio nevjerodostojnim jer je on “kao šestogodišnjak… vidio ubojstvo”. Danijela, koji je i do suđenja bio prepušten sam sebi, ovaj je događaj dodatno istraumatizirao, odveo u svijet alkohola, droge i sukobljavanja sa zakonom.

Ratni zločin koji se tijekom Domovinskog rata dogodio u Voćinu nosi neslavnu “titulu” najužasnijeg zločina koji je počinila srpska paravojska – Beli orlovi i domaći četnici – nad civilnim stanovništvom.

Po broju žrtava ovaj zločin zaostaje za Ovčarom i Baćinom, ali okrutnost kojom su voćinski Hrvati ubijani zgrozila je  forenzičare koji su na poprište stigli nakon poziva Ureda Foreign Pressa iz Zagreba.

Okrutna ubojstva 48 hrvatskih civila

Sve ovo započelo je 12. prosinca 1991., a kulminiralo je sljedećeg dana kada su raspamećeni Beli orlovi dokazali svijetu dokud seže ljudska okrutnost.

Nekolicina svjedoka rekla je kako su četnici bračnom paru Katici i Tomi Martinoviću odrezali glave i šutali ih po dvorištu, Marijana Đuzela tada sa nekoliko hitaca u glavu ubija Vlado Savić, koji je živio u istom selu. Druga horda četnika isti je dan ispred kuće ubila Romana Ridla, kojem su motornom pilom odsjekli ruku, a istom pilom na komade su sasjekli Ivana Banovca i Marka Vukovića. Nakon toga su ih spalili ispred kuće. Susjeda Katica Tomić svjedoči da je Ranko Lukić masakrirao Marka Vukovića, a nakon toga četnicima dao da ližu krv s noža. U divljačkom bijesu četnici su zašli u kuću Stjepana i Mirjane Štimac. Zatečene u strahu, četnici su ih zaklali, potom u kuću bacili bombu pa je zapalili. Dio četnika istovremeno provalio je u kuću Stjepanovih roditelja, Jakoba i Anđele Štimac. Jakob je sjedio na kauču, dok je supruga Anđela ležala. Tako ih je zatekao sin Miško Štimac dan kasnije, kada je u Voćin došao s hrvatskom vojskom. Otac je bio zaklan s izrezanim križem na vratu, a majka ubijena. Ubojica Obrad Simić sam se hvalio tim zlodjelom. Ovdje su bili prepoznati četnici Dušan Dobrić, Ivan Malkoč i Zoran Jorgić (zvani Kuki). Nepokretnu Maru Ivanković su zaklali i odrezali joj glavu, sjekirom za rezanje mesa u svom krevetu usmrćena je Paulina Dorić… I tako je život okončalo svih 48 nedužnih hrvatskih civila…

screenshot
screenshot

Stiže „čika Brane“ – počinje krvavi pir

No, ovu tragediju promatrala su dva oka šestogodišnjeg Danijela Medića koji je šćućuren u podrumu na vreći s krumpirima slušao kako mu četnici provaljuju u kuću, viču, a potom je i pale. Već tada je bio zabrinut za baku Jagu, koja je na dvorištu ostala nahraniti kokoši. Danijel Medić, danas 30-godišnji muškarac, suprug i otac jednog djeteta, ispričao nam je pojedinosti: „Toga dana čuli smo da su se zaredale detonacije koje su bile sve bliže i bliže. Iako je Voćin već neko vrijeme bio pod okupacijom, osjetili smo da dolazi do kulminacije. Sakrili smo se u podrum i tada smo čuli da nam netko provaljuje u kuću, začuli smo galamu i pucnjeve. Nakon toga su nam zapalili kuću, pa smo začuli smo korake ispred podruma, a onda i naređenje da svi izađemo van. Odmah sam po glasu prepoznao Branka Olivera, kojeg sam kao dijete zvao ‘čika Brane’ i s čijom sam se djecom redovito igrao. Zbog svoje starosti, ali i slabe pokretljivosti, u ćošku podruma ostala je jedino moja prabaka koju četnici nisu ni primijetili. Izašli smo moj otac Branko, Marija Matanči, Stjepan Matanči, Franca Peršić, Stjepan Jurmanović i ja… Prvo što sam vidio na dvorištu bila je moja baka Jaga. Ležala je mrtva na dvorištu, prekrivena smrtonosnim ranama. Branko Oliver je bio glavni među tom paravojskom i bio je pripadnik ‘Voćinske čete’. Imao je civilnu odjeću i crni pištolj, tako ja pamtim. Tada me mome ocu iščupao iz ruku i poveo me izvan dvorišta. Zatim se okrenuo i ispucao mom ocu metak u glavu, a ja sam počeo bježati ulicom, prema centru Voćina“ – prisjeća se Danijel najužasnijeg prizora koji je vidio s nepunih šest godina.

Danijel Medić
Danijel Medić

Bičevanje, a nakon toga i bestijalno ubojstvo

Obdukcija je pokazala da je Danijelov otac zadobio strijelnu ranu glave i vrata s ozljedom kičmene moždine, a koja je prema balističkom vještačenju mogla nastati hicem iz pištolja iz neposredne blizine i koja je bila smrtonosna. Nakon usmrćenja, po tijelu mrtvog Branka Medića nastavljeno je pucati zbog čega je zadobio više strijelnih rana po rukama i nogama.

Danijel se s tugom prisjetio kako njegov otac nije bio pošteđen niti u danima prije smrti, te kaže kako su ga u danima okupacije odvodili lokalni četnici, pripadnici “Voćinske čete” i “Belih orlova”, kako bi im obavljao fizičke poslove kao što je cijepanje drva i slično. Redovito se, kaže Danijel, vraćao izranjavanih, izbičevanih leđa.

U dokumentaciji sa suđenja koju nam je priložio Danijel Medić, dio njegovog iskaza svjedoči ovako: “Poznavao sam Branka Olivera otkad znam za sebe. Igrao sam se s njegovom djecom. S mojim ocem je bio dobar prijatelj, a prije nego što smo došli živjeti u bakinu kuću živjeli smo u centru Voćina u stambenoj zgradi gdje nam je Branko bio prvi susjed. I nakon što smo došli u kuću bake Jage, Branko je kod nas dolazio po rakiju i vino jer je preko puta naše kuće bila smještena srpska paravojska.”

„Majka me otkupila za 4000 franaka“

No, njegova kalvarija bijegom iz okrvavljenog dvorišta nije prestala. Srpska paravojska trpa ga u autobus i odvozi u Srbiju, a nedugo zatim u Banja Luku: „Strpali su nas u neki dom, rekao bih. Bio sam sam, bez ikoga od svoje obitelji. Tamo sam na neki način bio zatočen mjesec dana. Pijana vojska je noćima haračila hodnicima i iživljavala se nad nama. Ćuškao me i vrijeđao tko je stigao. A onda je moja majka, koja je bila na privremenom radu u Švicarskoj, konačno doznala gdje sam. Došla je u Banja Luku, otkupila me za 4000 franaka i odvela me. Pamtim da mi je to bio najradosniji dan u životu“ – riječi su Danijela Medića, nekoć dječaka – žrtve čiju tragediju nitko nikad nije shvatio ozbiljno.

Ipak je sve ostalo na samo jednom radosnom danu. Danijel je nastavio živjeti sa stricem Slavkom Medićem i njegovom suprugom. Zbog stresa i proživljenog šoka po noći je vršio malu i veliku nuždu u krevet, ali zbog toga se nitko nije previše brinuo. Njegova strina posvjedočila je kako je bio “potresen i poremećen” te je svom stricu govorio o “čika Branku” koji je imao dužu kosu i bradu i koji je ubio njegovog oca”. Neprikladna briga o dječaku koji je proživio nezamisliv užas, u adolescentskim godinama dovela je ga je do stranputice, bijega od stvarnosti, droge i alkohola…

Sedam dana na psihijatrijskom promatranju!

„A onda se pojavila prilika da moj život dobije smisao, jer sam kao 18-godišnjak pozvan na suđenje ubojici mog oca, Branku Oliveru. I tada je sve krenulo po zlu… Od prevrtljivih svjedoka iz Voćina kojima sam kao dijete pričao o onome što sam vidio, do Oliverovog odvjetnika koji je znao što radi, do konstatacije da sam ‘zbog godina u kojima sam vidio zločin’ nevjerodostojan svjedok. Čak sam poslan na psihijatrijsko vještačenje u Zagreb, gdje sam promatran sedam dana i gdje mi je odmah konstatiran PTSP. Vještaci su u neuropsihijatrijskom nalazu zaključili je da je moj iskaz u potpunosti vjerodostojan, bez obzira na protok godina, te da je sasvim normalno da sam jasno zapamtio samo centralni događaj, a to je osoba koja je počinila zlodjelo“.

U psihijatrijskom nalazi stoji sljedeće: “Nema razloga da se ne prihvati iskaz oštećenika Medić Danijela, niti da mu se ne vjeruje da je vidio osobu koja je hicem iz pištolja ubila njegovog oca pucajući mu u glavu. Nisu pronađeni elementi koji bi govorili za sugeriranost od strane okoline na davanje iskaza, niti elementi koji bi ukazivali na zamjenu identiteta.”

Nadalje, psihijatar zaključuje sljedeće: “Danijel Medić daje sliku depresivne osobe sa simptomima posttraumatskog stresnog poremećaja, a njegovo neadekvatno ponašanje samo je manifestacija njegovih trauma. To je još izraženije zbog toga što Danijel do danas (18 god.) nije bio uključen u nikakav sistematski oblik pomoći, a niti je njegova okolina na bilo koji način pokušala otvoriti traumu i pomoći mu u ekspresiji iste.”

„Unatoč svemu, Branka Olivera, ubojicu kojem sam gledao u oči, čovjeka koji se družio s mojim ocem, oca djece s kojom sam se igrao, oslobodio je hrvatski sud“ – istaknuo je Danijel Medić, koji je nakon preživljavanja krvavog pira u Voćinu zaradio snažnu pljusku „hrvatskog pravosuđa“. Ovaj događaj dodatno je njegov život odveo niz kaldrmu.

Danijel Medić nije priznat kao civilna žrtva. Pisao je svim ustanovama, od Ministarstva branitelja pa do predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Nitko, baš nitko, nije reagirao niti na činjenicu da ubojica njegovog oca (po njegovim spoznajama) i dalje živi u Dardi, ni da do danas nije priznat kao civilna žrtva, a niti zatvorenik: „Donekle sam se s tim pomirio. Spasila me ljubav moje žene i mog djeteta, s kojima živim u Metkoviću. Samo to me spasilo! Što se tiče moje domovine, ona ni u jednom dijelu za mene nije pokazala sluh. Nije se pobrinula kad sam kao dijete imao besane noći, oslobodila je ubojicu mog oca, ne priznaju mi status civilne žrtve… Sada, da me pitate, što bih želio za sebe? Možda bolji posao… Jedino to“, za kraj kaže Danijel, čija bi sudbina trebala uzbuniti savjest i najokorjelijeg „tatinog sina“ u hrvatskoj (?) državi!

Autor: Snježana Vučković/7Dnevno/08.07.2016.

ZADNJE VIJESTI