screenshoot
screenshoot

SMRT TIGRA KOJI JE IŠAO PRVI: Ne presušuju suze za pokojnim Gavranom

Autor: 7Dnevno/Snježana Vučković/17.02.2017.

Na današnji dan 1994. godine život je izgubio jedan od najvećih hrvatskih sinova, Damir Tomljanović - Gavran. Evo zašto ga ne zaboravljaju...

Priča o Damiru Tomljanoviću, senjskom mladiću koji se 5. kolovoza 1990. godine probudio, obukao, rekao – “Majko, treba braniti Hrvatsku” i – otišao, jedna je od onih lijepih, neokaljanih priča o najvećim herojima Domovinskog rata. Da je riječ o jedinstvenom junaku, s velikim poštovanjem, potvrdio nam je njegov suborac, bivši pripadnik legendarnih Tigrova, Domagoj Jurčić – Sremac:

“Bio mi je zapovjednik. Prošlo je više od dva desetljeća, a ja još ne mogu do kraja prihvatiti činjenicu da ga nema. Većina nas iz voda bili smo odbjegli klinci iz JNA koji su se ratovanju učili u hodu. Gavran nije bio puno stariji, ali je u sebi nosio neobjašnjivu karizmu ratnika i vođe. Unatoč svojoj mladosti, uspio je kod mene i ostalih suboraca izazvati želju da ga slijedimo. Da, bio je hrabar, ali ne samo to. Ulijevao je osjećaj sigurnosti svojim vojnicima koji su onda iz sebe izvlačili odvažnost koju, možda, da nije bilo Gavrana, nikad ne bi našli”, kazao nam je Sremac. Dodao je i da je vjerojatno najbolji primjer za to moment kada se na bojišnici oko Nove Gradiške i Okučana postavilo pitanje – “Tko će u izvidnicu?”

Dao mi je svoju pušku i rekao: ‘Vrati se’

“Pamtim tu neugodnu tišinu. Treba biti iskren i reći da su u takvim trenucima od straha svima oči ‘kao sarme’. A onda se začuo glas: ‘Ja ću prvi’. Bio je to Gavran. Odmah nakon njega javilo se nas deset, najednom bi svi išli. On je uvijek išao prvi, a vraćao se zadnji. Takav čovjek nehotice svojim djelima izazove poštovanje kod ostalih, iako je uz hrabrost imao autoritet i određenu strogost. Ali, rat je jedno posebno teško stanje u kojem se mora znati red i Gavran je to znao. Ta strogost, međutim, nikako ne znači da on nije bio dobar čovjek. Dapače. Na jednom težem terenu kod Nove Varoši, naši su dečki ranjeni, a neki su i poginuli. U tom kaosu, uspjeli smo izvući ranjene, međutim, do dvojice poginulih nismo mogli doći. Gavran se s tim nije mirio… Navečer se odlučio vratiti po tijela, pa je nas nekoliko pokupio i krenuo u potragu. Nažalost, neuspješno, jer je JNA već odnijela tijela koja su naknadno razmijenjena. Ali, od tada sam znao da, čak i ako pogineš, Gavran će se vratiti po tebe…”

Domagoj Jurčić Sremac, sjeća se i dana kada je poželio nakratko napustiti ratište i otići posjetiti obitelj u Vukovaru:

“Nije mi bilo lako, sjećam se nervoze prije nego što sam se usudio pitati Gavrana da me pusti mojima u Vukovar. Kad sam ga konačno pitao, zagledao se u moju ‘rumunjku’, pušku koja ne spada baš u neku klasu, pružio mi svoju ‘sarovku’ i rekao: ‘Idi, ali se vrati’. To su detalji po kojima prepoznaš veličinu čovjeka i njegovu želju da mu suborci ostanu živi”, ispričao nam je Sremac.

Samo najbolje o Gavranu pričao je i Ilija Vučemilović: “Gavran nije postavljen za zapovjednika, izabrali su ga borci kojima se nametnuo svojim prisustvom na terenu, gdje je uvijek bio s vojnicima. Gavran je, vjerujte, od mnogih plašljivaca napravio istinske borce. Iz najobičnijeg je vojnika znao izvući ono najbolje i to je osobina koja mora biti urođena. Kao čovjek, suborac i zapovjednik bio je uzor i vođa svima nama. Kad ide Gavro, idemo svi. Bio je legenda Hrvatske vojske i Tigrova”.

O posljednjim trenucima velikog vojnika, svjedočio je je Darko Katuša: “Bilo je to 17. veljače 1994., na koti 1183, mjesto se zove Ruja, gdje smo štitili bok našeg položaja. U izviđanje smo krenuli Gavran, zapovjednik satnije i ja. Pucalo se po nama dobrih petnaestak minuta. U jednom trenutku, bacili smo se na zemlju sva trojica, njih dvojica udesno, ja ulijevo. Zovem, nitko se ne odaziva. Počnem puzati prema njima i vidim Gavrana kako nepomično leži. U prvi mah sam mislio da je zbog pada ostao bez svijesti. Opipao sam mu puls, bio je slabašan i tada sam vidio neveliku rupu na sljepoočnici. Nisam u tom trenutku vidio izlaznu ranu, a bila je golema. Izvlačili smo ga petnaestak minuta. Iščekivali helikopter koji smo odmah dozvali. No, stigli su samo do Lukovog Šugarja kad je Gavran izdahnuo“.

Suze za zapovjednikom

Za velikim zapovjednikom i istinskim herojem Domovinskog rata, plakali su diljem hrvatskih bojišnica: “Nismo mogli vjerovati. Plakali smo kao mala djeca. Izgubili smo vođu, suborca i prijatelja. Suze su lijevale svima na prvoj liniji, ne samo nama Tigrovima…”

Gavranovo su rodno mjesto Krivi Put kod Senja posjetili njegovi suborci i odlučili obnoviti kuću u kojoj živi njegova majka: “Živi u jako skomnim uvjetima. To nije dostojno za majku jednoga heroja”, složni su Tigrovi.

Damiru Tomljanoviću posthumno je dodijeljen čin stožernog brigadira. Za života su ga više puta pismeno pohvalili predsjednik RH Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak. Nositelj je Spomenice Domovinskog rata 1990.-1992. i Plakete 1. gardijske brigade. Posmrtno je odlikovan Redom bana Josipa Jelačića, Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom, Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom hrvatskog trolista i Zlatnom plaketom Tigar.

Autor: 7Dnevno/Snježana Vučković/17.02.2017.

ZADNJE VIJESTI