PRED PAD: ‘Želio sam Jean Michel Nicoliera na rukama ponijeti iz bolnice u proboj! Znate što mi je rekao?’

Autor: Snježana Vučković

Ubijao me strašno zvučnik i megafon na njihovom transporteru. Prvo krene himna ''hej slaveni'', odmah poslije pjesma ''sprem te se sprem četnici silna će vojska da bude'', ''marš na drinu'', pa ''vojvodo sinđeliću'' i sve druge.

„Da nije bilo HOS-a, Vukovar bi pao već u rujnu mjesecu”, riječi su Siniše Glavaševića koje je malo tko pokušao osporiti. HOS-ovci su bili su vojnici, prijatelji, po riječima “djevojčice u plavom kaputiću” zaštitnici djece, heroji koji su se između akcija po Sajmišti stigli i zaljubljivati. Evo prisjećanja jednog od njih, Viktorina Jurića – Paše:

“I evo danas šetam ulicama grada Vukovara i opet, misli se vraćaju prije 24 godine… Centar grada izgleda kao Hirošima. Do samo prije 10 dana čuvamo obrane na Sajmištu od prvog dana od kada smo došli. JNA i svi četnici, beli orlovi, arkanovci i teritorijalci uspjeli su osvojiti tridesetak metara i jedna prokleta granata izbaci nam 7 prijatelja, 7 hosovaca. Veliki šok za sve nas koji smo još ostali. Odlazi dio nas, jednostavno počeli smo sumnjati da pomoć neće nikada stići. Padaju Bogdanovci, vrata Vukovara. Ostaje borba za svaku kuću, za svako dvorište, krov i ulicu.

Vojna policija pokušava mobilizirati starije civile, ali strah je sve veći i veći. Neki odmah prvu noć pobjegnu, manji dio ostaje, ali ipak su tu sa nama one sate kada malo spavamo da nam jave kada krene napad. Ubijao me strašno zvučnik i megafon na njihovom transporteru. Prvo krene himna hej slaveni, odmah poslije pjesma sprem te se sprem četnici silna će vojska da bude, marš na drinu, pa vojvodo sinđeliću i sve druge. Mislim da sam ih sve naučio napamet. Opet proklinjem zvijezdu petokraku od prvog tvorca pa do ovoga oficira koji nam još govori da se predamo i da će nam biti suđeno po svim vojnim pravilima, hmmm možeš si mislit. Svakodnevno granatiranje,snajperi,rafali, prava je sreća što smo nas 5-6 hosovoca još živi. Više ne obraćaš pažnju na granate i metke. Govorili su nam da se nikada ne treba plašiti one granate koju se čuje, nego ona koja se nečuje. Ja mislim da tu bar nikada više nečeš ni čuti. Kako su nas pobijedili, jednostavno nisu više tenkovi išli glavnom ulicom, nego kroz kuće, dvorišta i bašte.

Jednostavno nismo više mogli gađati protiv oklopima zbog grana, šljiva… Projektil skrene i otkrije ti položaj. Tehnika im je još bila da prvo sa tenkovima idu Niški specijalci, borba traje 2 sata za jednu kuću. Ta kuća se osvaja, preuzimaju Beli orlovi, arkanovci, mi se povlačimo kuću nazad i tako dalje. Isti scenarij se ponavlja svaki dan, normalno uz porciju granata. Borba za svaku kuću, svaku ulicu, nekad su oni dole u prizemlju, mi na katu. Jednom prilikom nas 7-8 tišina, ma skoro ništa se ne čuje, mi u sobi opet ono šesto čulo, sav napet izlazim van u polusagnutom položaju, rukom sklanjam ćebe, na vratima šok – niški specijalac dva centimetra, nos do nosa, pancirka, šljem, kratko oružje, čovjek kao tenk. Tko si ti, tko si ti, tko si ti, tko si ti i po neznam koji put tko si ti. Znam, pucam, refleksi, tako mala blizina, salto baca se u stranu iza vrata. Sekunde prolaze uvijek i uvijek naš anđeo čuvar Čokot par metara od nas puca i puca, trzaji i pada. To se sve dešava tu, tu metar od mene . Dvorište do nas puno istih ljudi, gledam i iz sveg glasa govorim Jure Jure zar su smjeli tu doći, opkoli ih sa druge strane, ne smije se nitko izvući.

Zlatko baca bombe, jedna, druga, peta, jauci krici sve gledamo to je tu, tu na 5-6 metara. Vrt ima onu mrežu žicu za čuvanje pilića, nisu mogli od straha da to preskoče nego su tu žicu ispred sebe nosili. Opet rafali,krici dim miris smrti miris dima i to tako traje. Novi četnici dolaze, nas ostaje sve manje i manje. Svaki put kada nosimo našega prijatelja odlazi jedan dio nas. Zadnji dani, mrtvi na sve strane, mrtvog civila više nitko ne sklanja. Sa ulice osjećam kraj. Pitam se jesmo li izdani, ostavljeni na milost i nemilost, pitam se zar nema u Hrvatskoj sto heroja, sto kamikaza koji su spremni dati život za Domovinu? Ako izgubimo Vukovar, kada ćemo ga vratiti vojno? Uz to razmišljanje opet i po tko zna koji put opet prokleta granata pfijuuuuuu dranggggggg… Mislim da je svaki kvadratni metar Vukovara dobio po par granata. Dolazi i proboj samo, oni su tu na Vuki sto metara od mosta. Dogovor. Naš Zvone koji ima četrdesetak gelera u leđima organizira proboj zajedno sa vojnom policijom. Prije proboja odlazim prvo u bolnicu kod svih naših ranjenika. Svakoga pozdravljam i ništa ne govorim za naš plan. U očima tuga , strah, jedan me prijatelj pita da mu kradom donesem pušku u bolnicu. Obećavam. Zadnjeg našeg Hosovca francuza Jeana Michela obilazim, govorim mu na slabom engleskom i njemačkom da noćas idemo u proboj i da bi ga ja nosio. Imao je 48 kila. Odgovara mi on: “No no Paša! No problem, ženev konvencij no problem 1 week 10 days Zagreb sretno….” Krivim sebe što nisam bio uporniji mislim da bi ga mogao nositi i spasiti…. Nemogu više pisati, sada dolazi proboj pakao pakao i kako ostati živ, preživljavanje i kako izaći iz ovoga pakla…”

Autor:Snježana Vučković
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.