Dnevno.hr
Dnevno.hr

‘Plakao sam od straha, četnici su me tukli naočigled majke…’

Autor: Snježana Vučković

'Ja sam se tamo u Veleprometu zatekao kao malodobni branitelj, pripadnik 204. brigade. Četnici to, naravno, nisu mogli znati"

Najnovija i do nedavno neviđena snimka ratnog Vukovara na kojoj se vide brojni zatočeni, nesretni hrvatski civili u Veleprometu, izazvala je velike reakcije mahom Vukovaraca, koji su na njoj uspjeli prepoznati neke koji se vode na popisu nestalih. Osim toga, posebno ih je dirnula fotografija dječaka koji na snimci plačući objašnjava četnicima kako mu je otac poginuo, te kako on ima samo petnaest godina. Zastrašujuća reakcija srpskih paravojnika koji ga ismijavaju i tvrde da laže o svojim godinama, sve one koji su vidjeli snimku, natjerala je na samo jedan zaključak – taj dječak nije preživio. Međutim…

Zahvaljujući brzim reakcijama Vukovaraca koji sudbinu svojih nestalih ne prepuštaju slučaju i koji su pomno pregledali video zapis, doznali smo kako je na snimci Igor Magoč koji je zarobljen kao jedan od najmlađih maloljetnih branitelja i koji je danas itekako živ. Umirovljen je, stanovnik je Vukovara, a njegov život uljepšavaju njegova supruga i četvero djece. Evo njegove priče:

Pripadnik 204. brigade

igor-magoc

“Da, ja sam na toj slici i na tom videu. Kad čujem da se ljudi zanimaju za mene, naježim se. Nekako mi se čini da više nikoga ne zanima što se tih dana uistinu dogodilo u Vukovaru (gorak osmijeh). Što se tog video zapisa tiče, teško mi je pao taj podsjetnik… Ja sam se tamo u Veleprometu zatekao kao malodobni branitelj, pripadnik 204. brigade. Četnici to, naravno, nisu mogli znati. Nisu znali da sam kao dječak sa svojim ocem i ujakom držao straže. U Veleprometu je, nažalost, završio moj ujak, kao i moja majka. Prilikom dovođenja pročitali su nam neki, ne znam kako to reći, proglas? Uglavnom, od straha nisam razumio niti riječi, osim jedne jedine kojom je četnik završio čitanje. Na kraju je rekao – ‘dobrodošli’. Kada su nas četnici snimali, plakao sam od straha, nemam što kriti. Ali, nije to čudno. Kad kao 15-godišnjak gledaš izvođenja susjeda i čuješ rafale, kad gledaš rijeke krvi oko sebe, jasno je da se bojiš. Ponavljam, gledao sam smrti u oči i  bio sam siguran da će me ubiti. Ma, svi smo se bojali te selekcije i egzekucija. Gledao sam starije od sebe kako su doslovno od straha obavljali nuždu, onako, obučeni”, s teškoćom se polako prisjeća Igor jer, kako kaže, o tome baš i ne priča.

Igor Magoč je shvatio kako su njegove godine jedina mogućnost koja bi ga mogla poštedjeti sigurne smrti. Ponovio nam je ono što je kazao i kada su ga snimali:

“Rekao sam im da imam petnaest godina, ali i da mi je otac poginuo. To je bila laž, a da to kažem, dogovorio sam se s mamom.  Moj je otac živ izašao iz proboja, ali sam vjerovao kako će ih to smekšati. Nakratko sam se izvukao, za razliku od mog ujaka, koji je te večeri kada su nas snimali, odveden… Nikada se nije vratio, kao ni ostali, a tu noć sigurno ih je odvedeno pola. Samo smo čuli rafale. Poslije su došli niški specijalci i nas preostale odveli u logor u Sremsku Mitrovicu”, priča nam Igor od kojeg doznajemo da Velepromet nije bio posljednja stanica njegovih muka:

Svakodnevno pije tablete…

“Tukli su me i u Veleprometu i to naočigled moje majke. A onda se to nastavilo i u logoru. Svaki, ali svaki dan vodili su me na neke ‘informativne razgovore’, gdje su željeli doznati imena branitelja. Strašne su to bile batine i da bi preživio, nešto im moraš odgovoriti. Ja sam im neka imena i govorio, ali onih branitelja za koje sam znao da su poginuli. Nevjerojatno je kako mozak čovjeku proradi kada je njegov opstanak u pitanju. Ipak, gledao sam da nikoga ne ugrozim. Tako sam ih, na neki način, dva puta ‘preveslao’ (smijeh)”.

Igor Magoč je zahvaljujući dječjoj mudrosti, uspio preživjeti. I danas živi u Vukovaru, iako on to i ne naziva nekim životom. Jer, zbog dana provedenih u rukama četnika, svakodnevno pije tablete, a kako kaže „i ne vidi baš neku budućnost“. O svojoj prošlosti ne priča, ali nikako da je zaboravi. Ima dojam kako se „svi trude da ne zaboravi“, a jedan od tih podsjetnika je i ćirilica u njegovom gradu.

“Ćirilica je u moj grad ušla na tenkovima i donijela smrt. Ne želim je u Vukovaru”, bio je jasan nekad mudri, napaćeni dječak – branitelj, a danas suprug i otac četvero djece.

Autor: Snježana Vučković

ZADNJE VIJESTI