Facebook

OVO JE NINĐA: Hrvatski heroj za čiju je glavu plaćao Slobodan Milošević

Autor: Snježana Vučković

Jedna od najveličanstvenijih bitaka Domovinskog rata svakako je ona koja se vodila od 17.-19. listopada 1991. u Farkašiću. Moćna JNA tog je listopada ’91. godine zaključila kako će se lakoćom pravcem Petrinja – Lekenik – Velika Gorica spojiti s ostalim postrojbama JNA, čime bi Zagreb imala na pladnju. Nikako nisu računali na Farkašić, malo mjesto kraj Kupe, a niti na želju specijalno obučenih Crnih mambi da ih odbiju pod svaku cijenu. Među njih 30– tak koji su izvojevali pobjedu nad nadmoćnim srpskim neprijateljem i tako Zagreb spasili od izravnog napada bio je i Ivica Šafarić. Među braniteljima je poznat kao Ninđa i ovo danas nije priča o Farkašiću, već o dokazu da Hrvatska ima i preživjele heroje…

Tko je Ninđa?

Ivica Šafarić Ninđa bio je pripadnik 1. pješačke bojne 2. gardijske brigade “Grom”, legendarnih „Crnih mambi” koje su tijekom Domovinskog rata odrađivale najteže zadatke po bojišnicama diljem Hrvatske. Iako su novinari odavno “namirisali” Ninđu kao slastan, medijski zalogaj, on se već godinama manje-više uspješno opire eksponiranju svog imena jer, u maniri velikog prijatelja, ne želi umanjiti značaj svojih suboraca. Velike priče, kao i veliki ljudi ipak, na doduše mala vrata, dođu do javnosti koja je više nego željna čuti o svojim herojima. Sada, u danima prosvjeda, senzibilitet za one koji su u ratu bez premišljanja vođeni hrabrošću činili gotovo ludosti, sve više raste. Mi vam zato donosimo priču o jednom od možda i najvećih imena Domovinskog rata, Ivici Šafariću Ninđi.

Malo se kad može dogoditi susret s bivšim pripadnicima 2. gardijske brigade, a da se ne spomene Ninđa. Svi njegovi suborci, ali redom svi, koji su i sami dali velik i značajan obol u proteklom ratu, slažu se da Ninđa mora imati svoje mjesto, ne samo u medijima, nego i u povijesti:

“Ninđa je bio miran dok ne čuje tenk. A onda se zaleti poput životinje…”

”Prvi put vidio sam ga u Petrinji. Odmah me je impresionirao… Ja sam bio klinac, 19-godišnjak, iako ni on nije bio puno stariji, 2-3 godine, čini mi se. Osim godina, bitna razlika između Ninđe i mene, ali i Ninđe i svih ostalih, jest što je njegov urođeni, ratnički instikt bio nevjerojatan, rekao bih čak životnijski. Bio je najmirniji i najsamozatajniji u postrojbi, ali taj mir trajao je samo dok ne čuje tenkove. Ponavljam, poput instiktivne životinje pojurio bi na te tenkove, tako da ne čudi to što je ranjen pet puta. On je, naravno u skladu sa svojim karakterom, prijavio samo dva ranjavanja”, doznajemo od Nindžinog suborca, Petrinjca Maria Milošića. Sam Ninđa, u rat se prijavio odmah na početku iako je, kako kaže, najprije bio odbijen zbog nezavršene srednje škole:

”Nije me to omelo pa sam odlučio otići u Legiju stranaca kako bi se nakon njihove obuke vratio u Hrvatsku na bojišnicu. A onda sam konačno u 11. mjesecu dobio poziv… Bio sam presretan”, kazao je kratko skromni Ninđa nesvjestan katastrofalne odluke da “odbijenicu za rat” dobivaju vojnici ovakvog kalibra.

O tome kako je Ivica Šafarić zaradio nadimak Ninđa, pojasnio nam je Mario Milošić:

”Iako su među nama bila trojica iz Legije, Ivica Šafarić je jedini imao urođeno ponašanje specijalca pa je između ostalog imao i kapu kakve nose Ninđe. Uz to tajnovito ponašanje, taj izgled i tu kapu, bilo je logično da će zauvijek ostati Ninđa. Ne može se on opisati u par rečenica… To je tip koji bez najave i na svoju ruku tiho ode sam na par dana u izviđanje i isto se tako tiho vrati s informacijama. Nikada, ali nikada nije smatrao da je to junačko djelo. Pa, on je na moje oči, usred napada na Petrinju, otišao 100 metara od našeg položaja u vojarnu po kojoj se šetalo, po mojoj procjeni, 2.000 četnika. Preskočio je ogradu, došao do stijega i skinuo jugoslavensku zastavu. Nije ni okom trepnuo, a četnici su ga samo gledali. Jednostavno su bili zbunjeni, mislim da nisu uopće pretpostavili da je to hrvatski vojnik”, oduševljeno o Ninđi priča njegov “brat po oružju”, Mario Milošić. Čin skidanja zastave, potpuno je iz takta izbacio zapovjednika vojarne Slobodana Tarbuka koji je zbog tog poniženja medijski prijetio da će sravniti grad. Mario Milošić ističe da mu je trebalo malo vremena naviknuti se na Ninđu koji je slabo, gotovo nikako, komunicirao s ostalim.

”Znao sam da je strašan borac i veliki suborac, a onda sam nekako uspio doprijeti do njega. Danas, on je moj veliki prijatelj i kum, ali i brižan prijatelj svim ostalim suborcima. Uvijek je uključen u njihove probleme i nastoji im pomoći”, zaključuje Milošić.

O Ninđi, branitelju koji je prokrstario ratnu Hrvatsku od Dubrovnika do Vukovara, s velikim poštovanjem priča i Ivica Čulina, također bivši pripadnik “Gromova”:

Došeće do tenka, smireno ispali zolju i još mirnije ode

”Znali smo se po zadatku zateći na istim bojišnicama pa i istim akcijama, kao što je bio Farkašić. Ali, uvijek bi nas dijelili rovovi, uvijek bi se nalazio u nekom skloništu 200 metara od mene i ja ne mogu prežaliti što mu tada nisam uspio prići i upoznati ga. U vrijeme ratovanja, stalno se čulo za Ninđu koji je učinio ovo ili ono, ali kažem, danas žalim što nikad nisam protrčao tih nekoliko stotina metara da ga upoznam”, kaže Čulina. Ninđini suborci koji su s njim išli u teške akcije, kažu da je dosta toga upravo on sam iznio na plećima. Pa tako tvrde i da je slavnu bitku u Farkašiću odradio većinom – upravo on.

”Ninđa je, ni danas ne znamo kako, kad bi začuo tenk, sasvim smireno uzeo zolju, stao pred tenk i isto tako smireno ispalio tu zolju. A onda bi još smirenije, bez bježanja, otišao. Ni danas ne razumijemo… Ili se zaista nije bojao ili je dobro prikrivao strah”, složni su sretnici koji su mogli biti rame uz rame s Ninđom i svjedočiti njegovom filmskom načinu ratovanja. Nakon što se još u to ratno doba počelo “brujati o nekom Ninđi” koji uništava tenkove kao od šale i samostalno izviđa, počeli su i prvi medijski natpisi. To se njegovoj majci nije svidjelo:

Majka: “Bojala sam se, govorili su da Milošević plaća za njegovu glavu”

”Kad su izašli prvi tekstovi o njemu, počela sam strepiti. Počeli su mi govoriti da za glavu mog sina Milošević daje ovoliko i onoliko… Bojala sam se, ali i bila ponosna”, kaže majka Ivica Šafarića Ninđe.

Brojni su Ninđini ratni pothvati, od Novigrada, Petrinje, Dubrovnika… Ovaj mirni Podravac, za razliku od svojih suboraca, i dalje ne smatra da je to što je činio u ratu, nešto naročito. Iako pet puta ranjen, a posljedica jednog ranjavanja je i gubitak oka, Šafarić danas, kako sam tvrdi, funkcionira dobro i u šali kaže da je po zanimanju – domaćica koja kuha djeci dok supruga radi. Tiho i u miru proživljava svoj civilni život, a o samom ratu i svojim dostignućima najčešće šuti. Što ga muči i s kakvim se problemima nosi, zna samo on. O tome što mori branitelja ovakvog kalibra teško je doznati jer on sebi jednostavno – ne priča.

Autor: Snježana Vučković