Mladen Ptičar/Facebook
Mladen Ptičar/Facebook

NAPETA ISPOVIJEST HRVATSKOG BRANITELJA: Tek kad su me pitali ‘kome da javimo ako pogineš’, shvatio sam kamo sam došao…

Autor: Snježana Vučković

"Najednom ugledam bijeli konac. Konac za koji je bio isprepleten od stabljike kukuruza do stabljike. Počeli su mi se noge tresti . Pa ovo je minsko polje - pomislim", dio je opisa prvih ratnih dana hrvatskog branitelja Mladena Ptičara.

Bila je subota 14.studeni 1991. Na vijestima opet ista priča, srbočetničke postrojbe granatiraju Zadar, Osijek ,Gospić i Vukovar. Siniša Glavašević sve više kritizira vlast i uporno zove da se pomogne Vukovaru. Vukovar gori, Vukovar vas čeka,Vukovar vas zove. Svako od nas se zamislio kad je ovo čuo i udubio u svoje misli. Moji prijatelji su već tamo, a ja kukavica još sam doma…

S koncerta na bojišnicu

U ponedjeljak sam saznao da u subotu u dvorcu Bežanac koji se nalazi u Valentinovom kraj Pregrade, nastupa grupa Prljavo Kazalište. Dogovorim se s prijateljem Davorom da idem na koncert. Samo treba pronaći prijevoz. Iznašli smo rješenje, imam starijeg brata koji ima auto,istina nije registriran ali itako nema policije. Policija je na frontu. Međutim tjedna dana prije koncerta padne dogovor :Idemo u gardu, već imamo prijatelje „dolje“,neće bit problem,znamo kuda se treba ići. Dogovorimo također da doma nećemo reći za svoj naum. Poznamo čovjeka za vezu iz Pregrade, on će nas uputiti kako do naših. Odluka je pala,više nema uzmicanja, idemo u gardu. Dočekamo subotu i koncert, istina da sam imao problem izmoliti autu , pa auto osposobiti za put od nekih deset kilometara. Sve je to trajalo toliko da smo došli pred sam kraj koncerta kada se grupa već otpremala. Ali nije mi bilo krivo, pretpostavio sam da toga više neće biti. Drugi dan krećemo za Pregradu, javimo se čovjeku za vezu pa za Hum na Sutli…

Na Humu nas čeka kamion s vozačem koji vozi pomoć za „dolje“. Također u kamionu čeka još jedan čovjek. Čovjek za vezu , Damir, odluči da ide s nama autom tadašnje teritorijalne obrane. Smjestimo se , Davor u kamion s vozačem i još jednim čovjekom . Taj drugi čovjek je bio Marijan Pleteš. Krenemo mi polako smjer Koprivnica, Đurđevac, Virovitica,Donji Miholjac prema Valpovu. Znali smo kamo idemo , razgovora ili nije bilo ili je bio vrlo kratak. Stigosmo u Valpovo kada je vozač kamiona zaustavio vozilo i doviknuo da pucaju. Damir, čovjek za vezu, iskoči iz auta, ja se prepadnem i za njim i to u kanal. Kanali u Slavoniji su bili vrlo veliki . Srećom skoro je bio suh , pa se nisam smočio . Malo smo se okrenuli oko sebe i pitali se gdje su vozač kamiona i ostali. Oni su ostali na svojim mjestima,pošto je vozač imao iskustva u sličnim situacijama, umirio je svoje suvozače riječima da se puca tamo negdje u daljini. Ja pogledam čovjek za vezu koji je također bio s iskustvom odnosno takvim mi se predstavio,ali djelovao mi je uplašeniji od mene. Krenem ja prema kamionu i pogledam što se vozi . Kada vidim što mi vozimo skoro mi pobjegne smijeh. Pa mi vozimo drva iz Zagorja. Kasnije mi ta spoznaja nije bila smiješna. Pogled mi nosi u smjeru koji opet krećemo, vidim bljeskove , koji su me podsjećali na bljeskove prije nevremena. Putem gledam kroz prozor polako se spuštao mrak , ali nigdje već više od sat vremena ne primijetim niti jedno brdo. Sve ravno ko na dlanu. Bila je to prava Slavonska ravnica. Oko 20 sati stigosmo u Antunovac , bio je mrki mrak , nigdje svjetla, samo mrki mrak i određeni broj silueta u mraku. Otpreme mene, Davora i Marijana u zapovjedništvo koje je bilo smješteno u osnovnoj školi u Antunovcu. Nakon kurtoaznog upoznavanja s zapovjednikom, sjednemo na neku klupu u učionici koja je bila rasvijetljena, ali jakost svjetla je titrala pa sam shvatio da je struja iz agregata. Od trenutka ulaska u područje koje je bilo neosvijetljeno pa sve do sjedenja na klupu uopće se ne sjećam da sam progovorio ijednu riječ niti s čovjekom za vezu niti s prijateljem Davorom niti s Marjanom…

Zadužio sam “tandžaru”

Sjećam se da je počelo granatiranje, da smo sjedili na klupi i da smo jedan drugog povremeno pogledali svaki udubljen u svoje misli. Meni je prolazilo misao pa pobogu kamo sam to došao , još jučer sam bio u toplom , mirnom ,čistom kafiću prepunim lijepim djevojkama, a sada sam ovdje niti ne znam gdje sam točno, niti ne znam koji su ljudi oko mene, niti što ću tu i što će bit sa mnom. Čekamo tako dok se povremeno zatrese cijela zgrada pod udarom granata. Primijetih da su na prozorima drveni balvani poduprti vrećama s pijeskom. Ne vidim više čovjek za vezu niti vozača kamiona. Čekamo tako da nas smjeste u neku od praznih Srbskih kuća, na kraju smo ostali smješteni u učionici u kojoj su bili postavljeni vojnički kreveti na kat. U to vrijeme u toj u drugoj bojni , trećoj satniji 106. Brigade ZNG-a, bilo je prilično zagoraca. Bili su tu i moji i Dvorovi prijatelji s kojim smo se inače družili u Desiniću, Božo, Zdravko i Darko. Darko i Božo su bila braća, jedna godina razlika između njih ,a Darku je bilo tek sedamnaest godina. Baš tog dana kad sam došao u Antunovac bili su na položaju i smjena im je završila oko osam sati, te smo se jako obradovali jedni drugima kad smo se ugledali . Naime oni nisu znali da mi dolazimo. Sjećam se da su izgledali umorno, malo zamazano, s oči su im svijetlile , bili su zadovoljni što su u gardi. Drugi dan zadužio sam oružje , bila je to prva puška koju sam imao u ruci s prvim streljivom,takve puške zvali su tanđara, radio se o pušci M-48. Tom prigodom sam potpisao neki dokument kojim sam formalno pristupio ZNG-u,a posebno sam zapamtio pitanje: „Kome da javimo u slučaju tvoje pogibije?“ To pitanje me taj dan mučilo i na neki način malo otvorilo oči kamo zapravo sam ja došao.

Zbližavanje s puškom

Trebam napomenuti da je Marjan Pleteš tog dana zadužio mitraljez M-35, to je oružje za koji su zadužena dvojica , glavni strijelac i pomoćnik koji je zadužen za nošenje municije i rezervne cijevi. Naime mitraljez je koristio jaču municiju i imao je moć vrlo brzog ispaljivanja veće količine streljiva pa se zbog toga cijev prilično zagrijava , pa ju je potrebno učestalo mijenjati. Samo streljivo je raspoređeno u posebne nosače koji se zovu redenici. Za pomoćnika mu je određen Davor. Četvrti dan bio je red da idem na položaj, to je bio termin kada ste trebali ići u rov da zamijenite drugog branitelja koji pak onda ide na počinak u naselje u kojem je smješten. Taj rov odnosno položaj je bio Seleš, to je pustara kako su Slavonci zvali, jedno domaćinstvo s gospodarskim zgradama usred prostranih njiva, bez susjeda. Zakačila me dnevna smjena , dan je bio prekrasan, kasno jesenski i sunčan, bez ijednog oblaka. Na tom položaju koji je bio smješten u dijelovima po postojećim kanalima za navodnjavanje bila je ispred i iza njiva s zrelim kukuruzovinom. Pomislim „Nitko od Slavonaca nije ove jeseni obrao kukuruz. Bilo je po kom kukuruzištu i domaćih lutajućih životinja koja su često izazvala uzbune i paniku. Sjećam se da sam iz dosade pomoću kukuruznih zrna kreirao crtež Velikog Tabora. Nisam slutio da će to zapravo biti uspomena na taj položaj. Na položaju smo bili cijeli dan, dosađivali se, sve do popodne kada smo primijetili zrakoplov kao leti vrlo visoko. Bio je to zrakoplov sličan Cesni, letio je vrlo visoko i kružio. Pošto nam je javljeno da nije naš , počeli smo iz dosade pucati po njemu. Međutim zbog visine bilo je to samo nepotrebno bacanje municije osim za mene. Ja sam ga gađao , ne s namjerom da ga pogodim , nego da osjetim ako puška puca, da istjeram onaj strah iz sebe, strah pred ubojitom puškom. Puco sam tako iz svih položaja koji mi je pao na pamet i nije mi bilo krivo. S puškom sam se „sprijateljio“ iako sam imao jednu od zastarjelih pušaka. Neki su slutili zašto je taj zrakoplov kružio. Tako prođe moj prvi dan u rovu, krenusmo prema Antunovcu u kojem smo bili smješteni, prvi dio puta idemo pješice ostatak puta nas voze autobusom. Ipak smo se umorili i brzo zaspimo.

Tada sam prvi put vidio tenk

Na žalost oko 3 sata ujutro nas probudili, kažu nam da se nešto čudno događa. Vani je počelo granatiranje , što nije bilo uobičajeno da se granatira već tako rano ujutro. Zapovjednik satnije kaže da se ljudi na položaju Seleš ne javljaju ili je netko prekinuo žicu od telefona ili njih tamo nema. Odluči da moramo provjeriti situaciju i tako se mi na brzinu obučemo i krenusmo. Vodio nas je zapovjednik satnije , domaći čovjek koji je znao svaku kuću i svaki kutak u okolici. U meni se pojavi strah, krenusmo po ulici kada počinje fijukati i zviždati. Tada prvi put čujem fijuk nadolazeće granate. Čuješ po zvuku da leti prema tebi , na tebi je da skočiš ispod nečega, bilo čega samo da nisi nezaštićen, maka pokrio smo glavu ,makar samo da sam sebe utješiš da si zaštićen. Skačemo mi tako i zalegnemo na svaki fijuk granate. Ubrzo se malo odmaknemo od naselja i fijuci se smanje , jer je sve padalo na naselje. Na putu prema našem položaju trebali smo proći mimo našeg ukopanog tenka. Tada sam prvi put vidio tenk i tada sam prvi put saznao da mi iza svog položaja imamo tenk. Ta ogromna hrpa željeza mi je nevjerojatno ulila hrabrosti . Ipak imamo nešto- pomislim u sebi i ohrabrim se. Krećemo mi prema tenku koji je bio ukopan u zemlju tako da je samo kupola s topom bila iznad zemlje. Kod tog tenkovskog rova bila je jedna staja od opeke. Kod te staje smo primijetili neke čudne ostatke , krene zapovjednik prema tim ostacima i ugleda ostatke ručnog raketnog bacača zvane “Zolja“. Još su ostaci bili topli odnosno svježi. Ništa ne govor i nego krene prema našem tenku, kad na tenku sagorjela rupa veličine veće muške šake. Opsova zapovjednik nešto i krene prema zemunici, zemunica bijaše ukopana prostorija u zemlji koja je služila za počinak i sklonište ljudima od granata. Takvu zemunicu je imala i posada tenka. Cijela posada je bila u zemunici i uz svijeću su se kartali. Ništa nisu primijetili , čuli su eksplozije, ali eksplozije su nastale zbog granatiranja. Nisu uopće primijetili da im je neprijatelj iz neposredne blizine uništio tenk. Opet se pojavio onaj strah , strah koji je nastao zbog beznađa, bespomoćnosti, strah koji smo skrivali jedan od drugoga. Krenusmo dalje prema našim položajima. Idemo pješice sve se više udaljivši od Antunovca, znamo da idemo prema neprijatelju, ali ne znamo da u našim rovovima ima naših ili nema. Ta neizvjesnost nas dodatno uznemirava i stvara nam dodatnu nelagodu. Posebno sam se plašio da ne padnemo u klopku p ada nas zarobe. Čuli smo već ranije u Zagorju kako prolaze gardisti koje četnici zarobe. Ja sam polako počeo da gubim snagu i s snagom i onaj ostatak hrabrosti koji je ostao. Hodam kao ovca ne znajući kao idem , ne poznavajući teren , razmišljajući nedaj bože da se moram sam vračati nazad. Polako sam izgubio orijentaciju, ne znajući gdje je Antunovac , gdje je Seleš. Povremeno smo šapatom razmijenili koju riječ između sobom,između nas koji smo se otprije poznavali.

Metci su sjeckali stabljike kukuruza

Meni je posebno bilo teško jer nisam još navikao na takve situacije. U jednom trenutku sam sebe sam uvjeravao da to možda sanjam, da je to sve san, da ću se probuditi, onda pak sam se počeo tješiti da je do tako, da su to takve situacije u kojim je bitno da si na oprezu i da se ne izlažeš, i da nije baš tako opasno. U takvim mislim primakli smo se samim rovovima odnosno kanalima u kojim smo jučer držali svoj položaj i u kojima imamo iskopan e grudobrane. Stanemo vrlo blizu tih rovova i osluškujemo ima li kakve reakcije od naših koji bi trebali čuvati položaje. Čekamo sekundu dvije, minutu , možda sat ne znam , to čekanje mi je izgledalo jako, jako dugo, strah mi se uvukao u kosti, nisam se usudio niti više okrenuti. Da je neko zapucao ili samo viknuo počeo bih bjesomučno pucati ili bi možda počeo bjesomučno bježati. Iščekavajući neki znak, počela me hvatati lagana panika. Nitko ništa ne govori , nitko ne daje nikakve znakove, svi gledamo naprijed prema rovu koji je udaljen svojih trideset metara. Tako osluškujući prođe nepoznato puno ili malo vremena i zapovjednik se odvaži krenuti prema rovu. Zadnjih desetak metara je otpuzao. Ostali smo grčevito stiskali kundake ili drške automatskih pušaka napetih živaca do krajnosti. Dopuzavši do ivice rova , zapovjednik se umiri i jedno vrijeme osluškuje i najednom nam rukom mahne da krenemo prema njemu. Vrlo brzim korakom do trčimo do njega i primijetimo da su naši rovovi prazni. Nema naših, nema niti njihovih , nema nikoga. Polako se prebacim u rovove i zauzimamo položaje . Nigdje ni žive duše, nikoga. Ostajemo u rovovima do jutra , ujutro bi trebali doći drugi da nas zamjene. U među vremenu dođe i ostatak satnije , s njima i Marjan Pleteš. Granatiranje se u međuvremeno proširilo i po našim položajima što je bilo i utješno jer su rekli iskusni branitelji da ako padaju granate po našem položaju znači da nema srbočetnika ispred nas u kukuruzovini. Počinje svitanje, nema oblaka, polako se diže sunce. Granatiranje se polako smanjuje da bi skoro pa prestalo. Meni je laknulo, strah polagano izlazi iz mene , s pojavom dnevne svjetlosti napose sunca počeo sam biti čvršći. Pogledam ostale branitelje i primijetim da oni počinju biti sve nervozniji, pitam se što im je. „Nešto ne štima“ –kažem u sebi. Počinje komešanje među nama. Ja ostajem s jednim braniteljem iz Pregrada na jednom grudobranu. Počinju neki čudni zvukovi u daljini. Kao da je netko upalio građevinske strojeve. Među braniteljima počinje komešanje i pregrupiranje, pitam nekoga što se događa, kaže:“Upalili su tenkove“, iste one grdosije kakav smo mi imali,ali naš je onesposobljen. Ležimo tako u rovovima u iščekivanju i dolazi od čovjeka do čovjeka naš Deda i govori da moramo ostati ovdje tako raspoređeni jer nema smjene. Naglo počinje intenzivniji zvuci motora kakav nisam do tada čuo, zvuk motora izrazito velike snage. Počinje lagano granatiranje i počinje intezivna pucnjava iz pješadijskog oružja. Nije mi trebalo objašnjavati da nas napadaju s ciljem da nas istjeraju od tuda. Počelo se obostrano pucati iz raznih oružja, počinjem i ja pucati makar nisam nikoga vido ali jednostavno iz straha sam pucao u smjeru tih neugodnih zvukova. To je trajalo nekih pola sata kada je naš topnik na malom bestrzajnom topu primijetio tenk. Opalio je odmah nakon što ga je primijetio i pogodio. Bilo je to valjda trenutak našeg spasa jer su se četnici zaustavili kretanje počeli su jače granatiranje i pucanje iz tenkovskih topova i mitraljeza. Zviždalo je na sve strane. Posebno je bi čudan zvuk kada je metak prolazio kroz kukuruzište i sjecao stabljike kukuruza. Osokoljeni padom Vukovara i ojačani postrojbama koji su sudjelovali u okupiranju Vukovara, četnici su nastavili kretanje pri čemu su najveći intenzitet usmjerili prema našem položaju s bestrzajnim topom. Jednom zgodom su pogodili naš bestrzajni top, branitelji s ručnim bacačem pokušavali su pogoditi tenk jer su već bili vidljivi , ali bez uspjeha. Radilo se o tenkovima M-84, koji imaju toplinski ciljnik pa su mogli prilično točno usmjeri vatru prema nama. Naša obrana se polako počela raspadati. Počela nas je hvatati panika. Posebno mi se sledila krv u žilama kad sam čuo preko megafona „Ustaše predajte se ,nećemo vam ništa.“ Udaljenost izvora zvuka je mogla biti negdje oko 100 metara. To je toliko djelovalo na većinu nas da smo se počeli bez neke posebne zapovjedi ili upute povlačiti.

Napeto izvlačenje

Ja sam s braniteljem iz Pregrade bio blizu jedne gospodarske zgrade, povlačimo se zajedno do te zgrade i razmijenimo nekoliko riječi. Kaže mi „Ja, idem.“ Pitam ga- „Kuda?“ „U povlačenje“-odgovori. Nisam u tom trenutku primijetio ostale , svi su bili nekako sakriveni. Meni strah i panika , gledam iza sebe , pored zgrade je cesta, „Cesta je najopasnije“ –toliko sam znao. „Neću po cesti niti uz cestu“ –kažem u sebi.“ Moram po kanalima“ – „ali kamo vodi koji,tek sam tu tri dana ,ne znam ja niti jedan kanal“ –razmišljam ja tako u strahu i panici i zaboravim na branitelja iz Pregrade. U jednom trenutku sam se našao sasvim sam. Pogledam lijevo , pogledam desno nema nikoga. Odlučim krenuti kroz kukuruzište, skočim od zgrade do kukuruzišta i krenem po kukuruzištu. Fijukali su meci , padale su granate, na početku sam razmišljati o smjeru kretanja, nisam se previše obazirao na metke jer sam već naviko. Ako je fijuk granate bio sumnjiv, bacio sam se po kukuruzištu i primio za glavu. Granate je pala , ništa ne osjetim , idem dalje. Krećem se polutrčećim korakom po kukuruzištu, a zvuci tenkova i pucnjave se ne smanjuju. Imam osjećaj kao da se uopće ne udaljavam od četnika. Počeo sam gubiti snagu i dah, nemam kondicije, sav sam mokar što od vrućine, što od straha. Ne znam više dali idem u pravom smjeru. Idem i samo idem, a sve okolo kukuruz. Stanem na trenutak pogledam gdje sam ,ništa ne vidim osim kukuruza. Instinktivno krenem u istom smjeru iako nisam znao koji je to smjer. Najednom ugledam bijeli konac. Konac za koji je bio isprepleten od stabljike kukuruza do stabljike. Počeli su mi se noge tresti . „Pa ovo je minsko polje“ – pomislim. Stojim tako neko vrijeme , ne mogu od straha procijeniti koliko,opet čujem onaj zvuk motora tenka, kao da me prati. Mislim ako je suđeno je suđeno, toliko me bilo strah da sam jednostavno pomirio da se neću izvući te krenem preko tih špaga i konaca. Krenem dalje i ništa , idem dalje jedno vrijeme čak žmireći da ne gledam kada idem, prođem tako jedno vrijeme i ništa se ne dogodi. Pomislim na sreću naši mineri ipak nisu tako dobri. Pojavila se nada u meni, strah se polako smanjivao i zamjenjivao razum. Stanem i počinjem razmišljati kuda dalje, gdje sam, pogledam jasnije oko sebe i opet primijetim bijeli konac odnosno špagu . Pogledam malo bolje i vidim da su na tu špagu obješene limenke. Gledam tako i ugledam najednom vrh tornja crkve. Znao sam da to mora biti toranj crkve u Antunovcu. Bio sam u pravom smjeru , sada znam pravi smjer. Krečem prema tornju crkve i ubrzo stižem pred Antunovac. Pred Antunovcem su bili drugi branitelji koji su zauzeli položaj pred Antunovcem u nadi da obrane samo mjesto. Kad sam ugledao naše bilo mi je lakše, iako sam na trenutak pomislio da možda niti nisu naši ,ali prepoznao sam takozvane istočno njemačke uniforme. Prepoznao sam neke moje prijatelje. Raspitujemo se na brzinu jedni za drugi. Saznajem da je Marjan Pleteš ostao bez jednog stopala i da je ostao iza nas. Kasnije ga zarobe i ubiju. Bio je to čovjek koji putovao s kaminom iz Huma na Sutli. Tako je počeo moj boravak u Slavoniji, ubrzo su pucnjava i granatiranje bili normalna pojava…

Prof. Mladen Ptičar, dipl.ing.

Autor: Snježana Vučković

ZADNJE VIJESTI